понедељак, 20. фебруар 2023.

Dragulji Panonije: Đula, Oradea i Debrecin

 


Pakujem se i ispijam kajzermelanž.  Čujem se sa stricem koji kad mu kažem gde idem, podseća me kako sam u Šаpcu ´proplivao´ i preplivao Savu kod Starog mosta.

Državni praznik Republike Srbije kao da je stvoren za putovanje i posetu prvim komšijama . Uostalom i ime mu to nagoveštava- Sretenje. A polazak na put na rođendan Žil Verna, je svakako inspirativan.




Prošle godine isprobao sam ovaj eksperiment i dopao mi se. Ponavljam ga ali su mesta, naravno, druga.

No, interesovanja su stalna; banje , istorijsko nasleđe i kultura, vino...

No, kako to biva u uzbudljivoj partiji pokera koja se zove život, pred put se u Rumuniji malko zatreslo, dvaput. Vrhovni animator ne oskudeva u trikovima.

 

Banja Đula, radosti hedonizma


 

Banja Đula je gradić i banjsko mesto na jugoistoku Mađarske i jedan je od napoznatijih banjskih i termalnih centara u Mađarskoj.

Mestom dominira utvrđenje sa jezerom i parkom koji ga okružuje. Gradić Đula ima oko 35 hiljada stanovnika. Kroz mesto protiče kanal Elovic, premošćen sa brojnim manjim i malo većim mostovima, pa se zovu i mala Venecija. Kanal je napravljen da bi se sprečile poplave Belog Kereša, reke koje teče pored Đule.



U glavnoj ulici je popločana pešačka zona sa brojnim restoranima i tradicionalnim poslastičarnicama.Tako, Stogodišnja poslastičarnica (Százéves cukrászda) posluje neprekidno od 1840. godine. U prvoj prostorji su izloženi kolači, ali će vas prvo uvesti u druge dve, u kojima su kolekcije stilskog nameštaja, mala prodajna galerija slika i muzejska postavka istorije spravljanja kolača. Nameštaj nije samo za pokazivanje, već i za sedenje i uživanje u kolačima.

Banja Đula postaje sve popularnija wellness i spa destinacija za goste iz Srbije.

Ovo mesto svoj naziv duguje kralju Gyuli III. Pominje se još u XIV veku kao naselje oko manastira Gyulamonostora, a najveći uspon i razvoj doživljava za vreme vladavine Matije Korvina. U XVI veku osvajaju ga Turci, ali je  oslobođen već nepunih stotinu godina kasnije. Za vreme tih nesrećnih godina grad je gotovo potpuno napušten, ali se obnavlja i naseljava iznova u XVIII veku i to pretežno nemačkim, mađarskim i rumunskim stanovništvom. Ono što danas krasi Đulu - banjski, turistički kompleks, izgrađen je tek sredinom XX veka. Tu je  i stari most, Kapus, preko koga se nekada davno ulazilo u naselje Đulu.

Tvrđava i dvorac Almaši, zgodno su raspoređene i nalaze se uz samu banju, pa prebacivanje iz hedonističkog u istraživački mod ide brzo i efikasno. Preporuka je da uzmete tzv ”četiri u jedan” ulaznicu koja obuhvata ulazak u tvrđavu, dvorac, kulu-vidikovac i spomen kuću Ferenca Erkela. Franc Erkel ( 1810-1893) bio je kompozitor, pijanista i dirigent, „otac” mađarske opere, a najpoznatiji je po muzici za ”Himnusz”, koja je 1844. godine proglašena za zvaničnu nacionalnu mađarsku himnu.

Dvorac i tvrđava građeni su i dograđivani od crvene opeke, a služili su za odbranu hrišćanskog sveta od najezde Osmanlija (u periodima 1740-1766 i 1801-1810). Tu su se odigrali mnogi istorijski događaji: od 13 aradskih mučenika desetorica ih je ovde položilo oružje, Erkel je u parku ovog dvorca komponovao delove nekoliko svojih opera, a Mihalj Munkači radio ovde kao slikarski šegrt.




Baja je postala turističko središte nakon izgradnje termalnih kupatila 1942. i njihovog proširenja 1959. godine.




Banjski kompleks ima lekovitu vodu temperature oko 72°C koja dolazi iz dubine od oko 2000 metara. Banjski kompleks VARFURDO prostire se na 2000 m² u prelepom parku, na imanju od 8,5 hektara, ima ukupno 19 bazena i wellness centar. Čitav kompleks podeljen je na delove. Tu su  i ordinacije za fizikalnu terapiju, zatim unutrašnji kompleks sa 4 bazena sa lekovitom vodom različite temperature i jedan spoljnji bazen sa lekovitom vodom. Ovo je jedina banja u Mađarskog u kojoj  postoji bazen za plivanje sa termalnom vodom. Sauna park Castello poseduje termalni bazen sa masažerima, unutrašnje i dve spoljne saune, spoljni đakuzi i baštu sa ležaljkama za odmor i sunčanje.



Castello Wellness i Sauna Park su stariji objekti, a tu je i noviji Aqua Palota, na površini od 6000 m², sa  velikom kružnom dvoranom i velikim kružnim bazenom sa podvodnim hidromasažerima. Hidropovršine se prostiru na 900 m². Tobogana ima tri porodični, “svetleći tunelni” i jedinstveni takozvani “krofna” tobogan sa slajdom nagore. Tu je i bazen u pećini sa masažerima, bar u bazenu. Na spratu su smešteni veliki đakuzi i deo sa saunama (njih 4). Organizuju se spa seanse.




A onda gulaš supa uz pivo, šetnja gradom, kupovina vina i gotovo.

Moramo da krenemo dalje ako noćni provod planiramo u rumuskom gradiću Oradea. A i nismo znali da je mađarsko-rumunska granica sporopusna. Taman za laganu dremkicu.

 

Oradea, rumunski arhitektonski dragulj

 


Ulazeći u Rumuniju nailazimo na veliku farmu bizona.  Rumuni dobro stoje sa trgovinskim lancima, konkurencija je zastupljena u potpunosti. Probijamo se kroz pustaru, čije su površinske vode zaleđene uprkos upornom februarskom Suncu.

I onda čudo, dragulj arhitekture uz znalačko tumačenje našе rumunske nadahnute vodičice sa svim detaljima koji bude maštu.  Poput zatvora i bivše fabrike cipela u komšiluku ovih palata, arhitektonskih lepotica.

Rumuni ga zovu Oradea. Mi Veliki Varadin a isto mu tepaju i Mađari i Nemci (Nagyvárad i  Großwardein). Grad se prostire na 115,56 km² i prema popisu iz 2002. godine ima 206.614 stanovnika. Nalazi se u severozapadnom delu Rumunije, samo 13 kilometara od mađarske granice, u istorijskoj pokrajini Krišana. Upravno je središte okruga Bihor. Leži na reci Brzi Kereš (Šebeš Kereš), na mestu gde on iz pobrđa prelazi u ravnicu Panonske nizije.

U doba mađarskog kralja Ladislava bio je sedište rimokatoličkog biskupa.




Grad se prvi put spominje 1113. godine pod latinskim imenom Varadinum. U srednjem veku nekoliko puta je bio pod opsadom. Turci su ga osvojili 1474. a 1601. preoteo ga je Mihailo Hrabri, knez koji je prvi ujedinio Vlašku, Transilvaniju i Moldaviju. Turci ga iznova zauzimaju 1660, a pod vlast Habzburgovaca dospeva 1692. nakon 14-mesečne opsade.



Nova vlast žuri da uredi grad u baroknom stilu. Grade Baroknu palatu i katoličku katedralu pored nje, a u drugom delu grada Mesečeve crkvu i državno pozorište. No ono čime ovaj grad osvaja na prvi susret su izuzetne građevine iz doba secesije, pravi arhitektonski dragulji.

Prva atrakcija na koju nailazimo je upravo pomenuta Barokna palata i katolička katedrala, takođe u baroknom ruhu. Delo su arhitekte Franca Antoana Hilebranta. Ispred katedrale je spomenik Svetom Ladislavu. Veruje se da se njegovi posmrtni ostaci nalaze u crkvi. Ovde je carica Еržebet (Sisi) sa mužem boravila triput.

Rumuni pametnije od većine u regionu čuvaju svoju arhitekturu. One koji obnove zdanje oslobadjaju obaveze plaćanja poreza na pet godina, a ko okleva da lepoticu obnovi deset puta ga globe višе za ispoljenu aljkoavost.



Trg ujedinjenja (Piata Unirii) proteže se od reke na severnoj, do ulice Iuliu Maniu na južnoj strani. Idemo da grkokatoličke crkva Svetog Nikole. Izgrađena početkom XIX veka u baroknom stilu, dva puta je stradala u požaru i dva puta obnavljana. Na drugoj strani trga nalazi se starija Mesečeva crkva (Biserica "cu Luna"). Pripada rumunskoj pravoslavnoj crkvi, a sagrađena je u drugoj polovini XVIII veka, takođe u baroknom fazonu. Na njoj ćete pronaći mehanizam koji prikazuje mesečeve mene, kugla pola zlatne a pola crne boje. Unutrašnjost je čipkasto kitnjasta. 




Sa iste strane trga smestile su se dve prelepe secesionističke palate. Pored same crkve je palata Mosković Adolfa i sinova. Projektovao ju je lokalni arhitekta Rimanoci Kalman Mlađi početkom XX veka. On i njegov otac potpisnici su mnogih zdanja u ovom prelepom gradiću na zapadu Rumunije. Druga palata je Vulturul Negru (Crni orao), nazvana po krčmi koja se nalazila na istom mestu. Izgrađena je u isto vreme kad i prva i smatra se jednim od najboljih primera rumunske secesije.




Šetamo dalje po trgu i nailazimo na mali park sa spomenikom Mihailu Hrabrom. Iza parka je Episkopska palata, pravljena dugi niz godina (1739-1875). Vlasništvo je grkokatoličke crkve. Na kraju trga i pored reke, pronalazimo još jedno značajno delo Kalmana mlađeg - Gradsku skupštinu. Tu se uglavila i katolička parohijska crkva Svetog Ladislava.

Trgom kralja Ferdinanda, oca naše kraljice Marije, dominira zgrada pozorišta izgrađena na samom prelasku iz XIX u XX vek. Za njenu izgradnju angažovane su bečke arhitekte. Iza pozorišta sakrila se  zgrada filharmonije. I tako stižemo da pešačke zone, ulice Calea Republicii. U njoj pronalazimo dosta palata, koje stilski pripadaju secesiji i eklektizmu.



Posle obilja art nuvoa evo malo art deko dizajna u Casa Darijas-La Roche, ugledne jevrejske porodice.

Sobe koje se nalaze na prvom spratu muzeja vraćaju posetioce na početak XX veka. Kada zakoračite u ulazni hol i garderobu, videćete dnevnu sobu, džentlmenski salon, damski, devojačku sobu, kuhinju, ostavu, pa čak i kupatilo. Moći ćete da rekonstruišete tadašnji način života i rituale kojima su pridavali veliki značaj.

Pristup spavaćoj sobi je ograničen, ali posetioci i dalje mogu da vide nameštaj od belo ofarbanog javorovog drveta, nasleđen od poslednjeg vlasnika.



Kuća Darvas simbolična je za arhitekturu društva koje se menja, ali u kojem čovek zauzima centralno mesto i značenje.

U Oradei ovih dana boravi i Miki Rurk. Posle bezbroj plastičnih operacija i opijanja snima ovde film 21 rubin (ne onaj kruševački).




Pauzu pravimo uz stek sa varivom i buteljku karakterističnog rumunskog vina.




I možda bi se ovde sve završilo da nismo opet pronašli  SPA centar sa bazenima (49 RON), hamaima i saunama.



A onda već treba krenuti na put do sledeće stanice-Debrecina.

 

Debrecin,  uživanje u predahu

 


Finalno odredište ovog putovanja je Debrecin, na istoku Mađarske. Po broju stanovnika drugi je najveći grad ove zemlje (nakon glavnog grada Budimpešte). Debrecin je važan univerzitetski grad, administrativno središte Hajdú-biharske županije i najvažniji kulturno i industrijsko središte regije Zatisja (prostora istočno od Tise) te statističke regije Severnog Alfölda, ali i grad poznat po kobasici.


Naselje koje je pod imenom Debrezun u pisanim dokumentima prvi put spomenuto 1235. godine nastalo je u XII-XIII veka ujedinjenjem sela Debrezun, Torna i Szentlászlófalva.

Leopold I. podiže Debrecin na rang slobodnog kraljevskog grada.1693.

Veliku većinu stanovništva čine Mađari. Jedinu brojniju nacionalnu zajednicu grada sem mađarske čine pripadnici romske manjine.

Verski sastav grada je sledeći: 

-reformati (pripadnici kalvinske Reformatske crkve Mađarske) 39%,

-rimokatolici 15%,

- grkokatolici 8%,

 -ostali.



1530-ih godina stanovništvo grada prelazi s rimokatoličke vere na protestantizam te Debrecin ubrzo postaje središte kalvinizma u Ugarskoj. 1538. godine osnovana je ugledna obrazovna ustanova mađarskog protestantizma, Reformatski kolegij. Grad je uspio sačuvati svoju nezavisnost čak i u vreme osmanskog osvajanja Ugarske (XV-XVI. vek) istovremeno plaćajući poreze sultanu, Kneževini Transilvaniji a (do početka XVII veka) čak i Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu.



Stanovništvo grada od polovine XVI veka postalo je isključivo protestantske (prvo luteranske pa nedugo zatim kalvinske) veroispovesti. Gradski vođe od 1551. godine zabranjivali su doseljavanje katolika u grad pa je rimokatolički crkveni život praktički prestao, dok katoličke crkve zauzimaju protestanti.

Obilazimo gradsku crkvu, tačnije tu je postojalo 4 crkve, koje su, sukcesivno, stradale u požarima. Današnja  je impresivna građevina i žuta je.




Pauzu pravimo u simpatičnom pabu Belga uz sarmice sa debrecin kobasicom i kiselim mlekom pijući crno Leffe pivo, pa za desert BelleVue kriek pivo sa višnjom.

I tako malo pomalo završavamo krstarenje ovim našim prostorima. Prelepim i ujedinjenim u različitostima.