Mnogu gradovi, sela jas projdov,
Kako tebe mil za mene
Nigdje ne najdov.
Verovatno su vam poznati stihovi ove makеdonskе pеsmе, a kada sе nađеtе u Bitolju i prošеtatе
Širokim sokakom, njеgovom glavnom ulicom, ubrzo vam jе i jasno zašto. I iz meni
nepoznatih razloga ovo divno mesto nije u ponudi turističkih agencija. Negde
baš u ovo vreme ravno pre 40 godina vraćao sam se sa istog perona u Bitolj
posle odsustva zbog deda Milenkove sahrane. Kapetan mi nije odobrio odsustvo, ali je
stigao telegram i pustio me je komadant garnizona.
Ali jeste bio u ponudi mog vojnog odseka, te sam imao
priliku da na teži, mukotrpniji i
pоvršniji način saznam njegove čare i skrivene, ljupke kutke. Neki su iščеzli,
neke nove upravo otkrivam.
Makedonija je kao biser. Biser je zacijeljena rana.
Jeste li znali da školjka koja nije ni na koji način
ozleđena ne proizvodi bisere?
Biser je proizvod bola, rezultat ulaska strane ili neželjene
supstance, kao što je zrno peska, u školjku.
Unutrašnjost ljušture školjke je sjajna supstanca koja se
zove sedef. Kada zrno peska uđe u njega, ćelije sedefa počinju da rade i
prekrivaju zrno peska u slojevima kako bi zaštitile bespomoćno telo školje.
Rezultat je prekrasan biser. Makedonija. Od početka prošle
godine meračim se da posetim Severnu Makedoniju, pre svega Bitolj (Bitola) u
kojem sam pre 40 godina boravio godinu dana, a samo ga površno upoznao.
Već tada delovao mi je kao lep, gostoljubiv i otmen grad. Pa
da obnovim gradivo, u ovo pretpraznično veče krenuo sam u Bitolj preko Skoplja.
Granicu prelazim sa ličnom kartom u okviru sporazuma Open
Balkan. Granični prelaz je objedinjen, te formalnosti obavljamo u jednom cugu.
Srpski tag funkcionišе i u Severnoj Makedoniji i obrnuto.
Zastajemo i u Kumanovu, ali Kriva Palanka mi ovaj put nije
na ruti.
Skoplje je preživelo nekoliko velikih potresa. Najveći su se
dogodili 518. i 1963. godine i tada su uništili gotovo celi grad, a u XVIII
veku austro-ugarski general Piccolomini je naredio da se grad spali. Požar je
trajao dva dana i uspela su preživjeti uglavnom samo kamene građevine poput
tvrđave Kale. Skoplje je danas grad sa petstopedeset hiljada stanovnika.
U antičko vreme poznat kao Skupi, čije smo ostatke videli
pored tvrdave Kale iz XII veka. Najnovijim šmikanjima ovom gradu su podarena mnoga zdanja
poput onog pumpanja silikonom. Makedonci su zvanično jedan od najljubaznijih
naroda u Evropi. Po Skoplju saobraćaju gradski crveni dabldekeri. I autobuska stanica je nova. Bar za mene. Ispod železničke pruge.
U avgustu početkom milenijuma, potpisan je Ohridskim
sporazumom, kojim je okončan sukob između albanske Oslobodilačke nacionalne
armije i makedonskih snaga bezbednosti.
Presedamo u drugi autobus. A onda put Bitolja, preko Velesa,
Kavadaraca, kroz Trenovske klisure i Prilepa, pored nepreglednih vivograda.
U makedonskim krajolicima ima neka čudna i meni draga
mešavina romantike, divljine, nostalgije i tuge zbog prolaznosti. Opet nekog
odraza večnosti uprkos svemu.
Bitola, moj vojni rok
Bitolj se prostire duž reke Dragor na 615 m nadmorske visine
u podnožju planine Baba (vrh Pelister 2601 m) i na središnjem delu kotline koja
se zove Pelagonija.
Raskrsnica je puteva prema Egejskom i Jonskom moru, a kroz
Bitolj je prolazila i čuvena rimska Via Egnatia (Ignjatijev put) koja je
povezivala Jadran s istočnim Egejom. Ovaj, nеkada poznati konzulski grad
Otomanskog carstva stvarno jе bio gizdav lеpotan.
Osamdesetih godina prošlog veka izgledao je sasvim
drugačije, a sad je ušmikan i koketan sa putnikom namernikom. Velika razlika od prošlog puta kad sam boravio u ovom gradu. Pa krenimo u istraživanje.
I ono što je najbolje, ne moram da žurim i da se cimam, mogu
da svratim na piće kad hoću, odem u spa, na kolaču, u sobu, da čitam knjigu.
Stari zaboravljeni koncept gde nema must to do, već what i want!
U ovom čudsenom gradu sasvim bezveze našao sam se 8. oktobra
2023 kada su me kostimirali u neku smb uniformu i tako maskiranog držali nešto
kraće od godinu dana. Evo me opet u njemu 40 godina kasnije. Tu je i zgrada Oficirskog doma ispred kojih smo tresli sneg sa četinara. Za utehu ovde je oficirsku školu pohađao i turski reformator i predsednik Mustafa Kemal Ataturk.
Na to podseća i Memorijalna soba Kemal Ataturk, Bitola museum.org. Za vreme
svog školovanja bio je zagledan u lepu Jelenu Karinet. Njihova ljubavna veza
inspirisala je dramaturga Dejana Dukovskog da napiše dramu „Balkan ne e mrtov“
(Balkan nije mrtav), koju je nešto kasnije ekranizovao poznati režiser
Aleksandar Popovski.
Godine 2020. u blizini fudbalskog stadiona u Bitolju otkriveno je 15.000 artiljerijskih granata iz
Prvog svetskog rata. Pet hiljada granata kalibra 75 milimetara uskladišteno je
u staroj kasarni u Bitolju, 5.000 je spremno za transport, a tada je ostalo da
se iskopa još toliko.
Prolazimo pored zgrade bioskopa Manaki, koje je ime dobilo
po prvom snimatelju na Balkanu – Miltonu Manakiju. Nedaleko odatle nekad je
postojao bioskop Makedonija u kojem sam pogledao mnogo dobrih filmova (Viktor,
viktorija, Galipolje, Oficir i dželtmen...)
Istorija ovog mesta prosto vam ne da mira, stalno se
susrećete s njom. I naš čuveni komediograf Branislav Nušić bio je diplomata i
službovao u Bitolju u više navrata. Posle odslužene robije, Nušića isti kralj i
njegov tadašnji ministar spoljnih poslova šalju u inostrana predstavništva u
Osmansko carstvo u kojima je službovao i zastupao interese Srbije punih 10
godina. Svoju diplomatsku karijeru Nušić je započeo 1889. godine, kao pisar u
Bitolju, zatim u Serezu, Solunu, Skoplju, a završio je kao vicekonzul u
Konzulatu Kraljevine Srbije u Prištini. Tokom službovanja, baš tu, upoznao je i
svoju buduću suprugu Darinku. Prva izjava ljubavi upućena Darinki bila je pesma
ispisana na lepezi...
U tursko doba grad se zvao Manastir/Monastir. Nalazi se u
blizini antičkog grada Herakleje, na mestu gde se obronci Pelistera spuštaju u
Pelagoniju. Većim delom podignut je oko reke Dragora, desne pritoke Crne reke
koja se uliva u Vardar. Između Herakleje i Bitolja nema kontinuiteta: Herakleja
je uništena u zemljotresu u VI veku i nakon toga se više ne pominje. Tokom XI veka Bitolj se javlja i pod imenom Pelagonija.
Bitolj su osnovali Sloveni u blizini manastira Bukova.
Između XI (kad se 1014. prvi put pominje kao episkopska stolica) i XIV veku
razvio se u značajno mesto uglavnom zahvaljujući dobrom položaju na antičkom
putu Via Egnatia.
U osmoj deceniji XIV veka osvaja ga Timur paša. Prvi put se
u turskim dokumentima javlja u XV veku i ostaje pod turskom vlašću sve do 1912.
Turci su od Bitolja načinili značajan verski centar i sedište vrhovnog
poglavara muslimanske zajednice. U drugoj polovini XVIII veka u Bitolju je bila
rezidencija rumelijskog valije, a potom – posle reformi iz 1836. – sedište
službene uprave elajeta Rumelija. Grad strada od kuge 1759, ali se početkom XIX
veka ponovo popunjava izbeglicama iz razrušenog aromunskog grada Moskopolja.
Bitoljska eparhija
prvi put se pominje u povelji vizantijskog cara Vasilija II (1018) pod
nazivom Pelagonijska eparhija. Obuhvatala je pelagonijsku oblast, kao i gradove
Debar, Veles i Prilep. Ove oblasti ušle su u sastav srpske države u doba kralja
Milutina.
Braća Manaki su u makedonsku kulturnu istoriju ušli kao
fotografi. Oni su 1898. godine otvorili
prvi fotografski studio u Janjinama. Tu su radili do 1904. godine. U
ovom periodu oni su postali majstori fotografije. Od 1906. godine Manakiji
prelaze u Bitolj, koji je tih godina bio najdinamičniji grad na Balkanu, moćan
ekonomski i politički centar koga su još nazivali „grad konzula". Iako je
u Bitolju početkom XX veka bilo desetak profesionalnih fotografa, braća Manaki
su se vrlo brzo pročuli po umeću. Stalnim potenciranjem tehničkih inovacija u
domenu fotografije, Manakiji su obezbedili prestiž u Bitolju.
Braća Janaki (1878-1954) i Milton (1882-1964) Manaki poznati
su kao pioniri fotografije i filma u turskom delu Balkana. Rođeni su u
cincarskoj porodici u selu Avdela, u današnoj Grčkoj. Kao stariji i
obrazovaniji, Janaki je diplomirao na Romanskom liceumu u Bitolju 1896/97.
godinu. Od 1899. godine turska vlast konstantno vrši pritisak na njega da
zatvori fotografski atelje. Turci 1906. godine spremaju plan za likvidaciju
najuglednijih ljudi u Janjinama, te se braća sele u Bitolj. Iste godine, po
prelasku, oni dobijaju rešenje da mogu da otvore fotografsku radnju. Janaki je
bio član Romano-makedonskog društva za kulturu i svim silama se zalagao protiv
asimilacije Cincara. Vlasti su ga optužile da je špijun te je jedan period
1916. godine bio u zatvoru. Za razliku od Janakija koji je bio učenjak,
teoretičar tihe i intravertne prirode, Milton je bio praktičan, brz i spretan.
Dok je Milton isprobavao i eksperimentisao, Janaki je čitao uputstva kako se
koristi fotografska oprema.
Cincari (sami sebe nazivaju Armânji odnosno Makedonarmânji),
jedna od najpoznatijih skupina Vlaha ili Aromuna nastanjena na području Srbije,
Severne Makedonije i Grčke. Potomci su romaniziranih tračkih grupa koje su se
do danas očuvale na tlu istočnog Balkanu. Cincari su izvorno polunomadski ili
nomadski stočari koji su posedovali velika stada ovaca. Poznati su po
proizvodnji sira, ili i kao trgovci, te nadalje kao veoma škrti ljudi. Njihovo
ime Cincar postalo je sinonim za škrtarenje (cincarenje) i škrtog čovjeka
(cincar). Kao posebna manjina, pod imenom Cincari priznati su u Srbiji, mada su
danas narod koji nestaje.
U balkanskim krajevima fotografija je tokom čitavog XIX veka
smatrana „slobodnim hudožestvom" da bi od 1910. godine, sa objavljivanjem
Zakona o radnjama, a sa njima i fotografskim ateljeima, postala „zanat".
Do toga je došlo jer je masovna proizvodnja fotografskih portreta drastično
narasla oko 1900. godine. Tačnije, već od 80-ih godina XIX veka počinju da se
poštuju čvrsto standardizovane forme predstavljanja, koje su podsticane
isključivo komercijalnim zahtevima tržišta.
Na proputovanju 1905. godine Janaki dospeva u Carigrad gde
uz pomoć svog rođaka koji je bio šef čitave carigradske policije, stiže na
turski dvor i fotografiše mlađeg brata ondašnjeg omrznutog sultana Abdula
Hamida II, potonjeg Mehmeda V - poslednjeg vladara velike Osmanske imperije.
Naredne, 1906. godine, braća Manaki dospevaju na dvor rumunskog kralja Karola
I, jer je njihov poznanik makedonskog porekla, zvanični fotograf tamošnjeg
dvora. Na njegov poziv učestvuju na velikoj fotografskoj izložbi u Bukureštu
novembra 1906. godine. Na toj izložbi im je uručeno priznanje za umetnički
domet njihovih fotografija. O trošku rumunskog kralja Janaki 1907. godine
odlazi u Beč, London i Pariz i iz "belog sveta" u zaostalu tursku
kasabu donosi primerak kinokamere serije „Bioscape". Još iste godine
nastaju prvi filmski snimci na Balkanu, 12 godina po epohalnom otkriću braće
Limijer.
Bugarske i nemačke snage, proterane iz Bitolja na obližnju
planinu Pelister, bombardovale su neprekidno Bitolj, izazivajući veliki broj
civilnih žrtava. Poetkom marta 1917. počinju noćna bombardovanja bojnim
otrovom, fozgenom, koji je zbog težine padao na zemlju i prodirao u podrume
kuća gde su se žitelji Bitolja krili. Žrtve ovih napada fotografisao je, i
stradanja zabeležio u specijalnom izveštaju, čuveni Arčibald Rajs. Napadi su
trajali sve do septembra 1918. dok "vardarskom ofanzivom" Srbi i
saveznicke armije nisu porazili nemačke i bugarske trupe. Bitolj je bio jedino
mesto koje je dožvelo napade bojnim otrovima sa velikim brojem civilnih žrtava,
kojih je bilo više stotina, na prostoru Balkana. Ovaj težak ratni zločin je danas potpuno
zaboravljen i nepoznat.
Narodni muzej Bitolja, soba Kemala Atatrurka, crkve i
džamije
Interesantno je da sam baš ovde, u bioskopu gledao
Galipolje, australijski film reditelja Pitera Vira iz 1981. sa Mel Gibsonom i
Markom Lijem. Tada su da dođu do nas,
filmovi kasnili 3-4 godine.
Reč je o jednoj od najkrvavijih i najdužih bitaka Velikog
rata ( 25. aprila 1915. -9. januar 1916). Nekima je ovaj lokalitet poznatiji
pod imenom Čаnakale. Sukobilo se oko
milion boraca sa obe strane. Žrtve nikad nisu prebrojane. Britanska
enciklopedija licitira da su snage Komonvelta, pored gubitka velikog broja
brodova, imale su 213.980 žrtava, mrtvih i ranjenih vojnika. Gardian dodaje i
brojku od 87.000 poginulih turskih vojnika.
Tursku vojsku je predvodio niko drugi do Kemal Atatürk, kasniji utemeljitelj turske republike, te njen prvi predsednik, koji je svoj
vojni ugled stekao upravo na bojnom polju kod Galipolja. Čovek koji je stradao
od sifilisa, a ne na bojnom polju.
Britanci su preživeli katastrofan poraz i blamažu. Predvidio
ih je prvi lord Admiraliteta, neki pogađaju Vinston Čerčil.
Istorija mu je dala šansu za popravni.
Možda je ovaj debakl jedan od razloga što je britanski premijer Lojd Džordž regentu Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca poslao molbu da pošalje srpske okupacione trupe u Istanbul.
Predsednik vlade Nikola Pašić bio je protiv toga, te je
Englezu ljubazno sročio odgovor da su sa Turcima računi poravnati 1912. u
Balkanskom ratu i da otada dva naroda mogu da budu samo prijatelji.
Aleksandar je potpisao telegram. Pašić mu dodušе nije
napomenuo da je kopiju depeše poslao Musrafi Kemalu.
Samo je neko sasvim šašаv mogao da postavi kasarnu na tako
čarobnom mestu. I da, imao sam dosta primedbi na play listu vojničkog razglasa.
Heraklea Lynkestis-Indiana Jones i tajna ZX Spektruma
U osmom nastavku vremešni stogodišnjak Indiana Jones na ovom
lokalitetu pokušava da dokuči tajnu ZX Spektruma.
Na samo nekoliko kilometera od centra grada nalazi se stari antički grad Heraklea Linkestis u kojem možete videti amfiteatar, antičke skulpture i predivni mozaici... Mesto drevnog grada - Heraklea Linkestis, koju je osnovao Filip Vtori, otac Aleksandra Velikog, www.bitolamuseum.org
Heraklea Lynkestis je ako vam nije poznato urbano naselje od
starog makedonskog vremena do srednjeg veka. Osnovana je sredinom IV veka pre
Hrista odlukom kralja Filipa II Makedonskog, kao važna taktička odrednica. Nalazi se na južnoj periferiji grada Bitolja,
u podnožju planine Baba. Ime je dobila po Heraklu, mitskom junaku i
rodonačelniku makedonske kraljevske dinastije Argeadi. Epictet Lyncestis, što
znači "Linkestadska", potiče od naziva regije Linkestida u kojoj se
grad nalazio i u kojem je živelo staro
pleme Lynkestidi. Ѕmestio se u plodnoj ravnici, severno zaštićenoj od
planine Baba, brda Tumbe Café i reke Sive Vode na jugu.
Heraklea je preživela mnogo toga i razvila se u značajnu
raskrsnicu na putu Via Ignacia (Via Ignatia), koja je povezivala Drač i Bosfor.
Iz Heraklee put se dijagonalno proteže prema Stobiju, a zatim prema Serdiki
(Sofija).
Grad je utemeljen u
predrimskom periodu. Prema pisanim
izvorima, nakon osvajanja Linkestide, Filip II podigao je tvrđavu (verovatno
Heraklu), kojom je mogao da kontroliše deo kraljevstva. O tome svedoče i podaci
po kojima je početkom II veka pre nove ere, u vreme ratova s Rimljanima,
makedonski kralj Filip V sagradio nekoliko tvrđava u pograničnim oblastima kako
bi osigurao granice svog kraljevstva.
Nakon pobede Rimljana i podele makedonskog kraljevstva na
četiri područja (merida), Heraklea je ušla u sastav četvrtog merida.
Najviši stepen civilizacijskog razvoja za vreme rimske
vladavine, grad je doživeo u prvim vekovima novog doba, kada je stekao status
kolonije. Tokom tog razdoblja Heraklea je postala snažno ekonomsko i političko
središte, sa svojim stalnim rimskim zastupnikom i stajaćom rimskom vojskom.
Sve se to odrazilo na izgled grada, tako da je rimska
arhitektura bila u velikoj meri zastupljena, premda su tradicionalni uticaji
još uvek davali beleg gradu.
Godine 473., za vreme
prodora na jug, Goti pod vodstvom Teodimera osvojaju Herakleu.
Nešto kasnije (479.) isti Goti, ovaj put predvođeni
Teodorihom, sinom već pokojnog Teodimera, ponovno su stigli u Heraklu.
Stanovnici grada sklonili su se u utočište (refugium) u regiji, a episkop je
pregovarao s Teodorihom.
Gotički vođa tražio
je hranu za svoj narod, a kad ništa nije dobio, zapalio je grad. Tačan stepen
uništenja nikad nije utvrđen.
Tokom VI veka grad su
ponovno napali varvari, Avari i Sloveni, a krajem VI stoleća život u Heraklei
definitivno je zamro.
Kada sam bio u vojsci lepo su nas postrojili ispred ovog
antičkog lokaliteta, a onda naredili marš u brda. Pretpostavljate gde sam ih ja
u sebi poslao.
Tokom proučavanja i istraživanja lokaliteta otkriveni su
ostaci nekadašnjeg grada, te je izvršena rekonstrukcija njegovog izgleda.
Na severnom kraju
foruma nalazi se trem suda. Ima pravougaonu osnovu na čijem se severnom zidu
nalaze dve skulpture na postolju i jedan pijedestal bez kipa, koji kao nemi
svedoci govore o veličanstvenoj istoriji grada.
Kip Tita Flavila Oresta izrađen od belog mermera fascinira
svojom lepotom i grandioznim dimenzijama (bista Tit Flavila Orestesa takođe je
otkrivena u hramu Tiha u Stiberi). Telo mlade žene i uobičajene osobine istine
i pravde - vaga i luk - su one koje ukazuju na Nemezu, boginju pravde i
sudbine. U grčkom natpisu ovog kipa, kaže se da je ovo poklon od Heraklejanskog
građanina Julije Tertile.
Temelj bez skulpture s grčkim natpisom posvećen je istoj
boginji, a u ramci je tekst, stih iz Hesiodovog epa, "Dela i dani":
"Oni koji veruju da su istinoljubivi I koji sude
pravedno, nikada ne sustiže glad I nesreća, a u plodovima njihovih radova
uživaju u izobilju. "
Zato sam ja valjda i sit i srećan.
Izgradnja terma označava rođenje viših nivoa zdravstvene
svesti među stanovnicima grada. U tom pogledu terma se s pravom može smatrati
predvodnikom u daljoj izgradnji vodovoda i proširenju vodovodne mreže u IV
stoleću. Terma se sastojala od hladne vode - frigidium na istočnoj strani;
prostor s mlakom vodom - tepidarij u sredini; i vrlo zagrejanu dvoranu u kojoj
se nalazio vrući vodeni kaldarij koji je bio u upotrebi do V veka.
Počeci gradnje pozorišta datiraju u vremena cara Adrijana, a
završni radovi su izvedeni u vreme Antonina Pija. Otkrićem pozornice potvrđena
je dvostruka funkcija pozorišnog objekta, za scenske nastupe i predstave sa
životinjama koje su se čuvale u tri zasebna kaveza. Zbog sigurnosti gledalaca,
podignut je visoki zid ortostata oko orkestra s metalnom ogradom.
Vidikovac ima dijazom
s dvadeset redova sedišta, a Nemesion iznad gornjeg reda. Scena se sastoji od
pet pravougaonih prostorija i bogato ukrašene severne fasade. Pozorište je
imalo kapacitet od oko 3 hiljade posetilaca.
Na zemljištu Heraklea pronađeni su ostaci nekoliko sakralnih
predmeta ukrašenih podnim mozaicima izrađenim u opusu sectile i opus
tessalatum, koji datiraju iz V i VI stoleća. Reč je o maloj bazilici, civilnoj
baziliki, velikoj baziliki i cezijskoj bazilici. Poslednja se nalazi oko 250
metara od centralnog gradskog područja Heraklee. Uz nju su otkrivene
ranohršćanske i srednjovekovne grobnice. Za razliku od tih raskošnih zgrada, na
ruševinama starog pozorišta podignute su profane građevine od kamena i blata.
Njihova važnost leži u njihovom položaju, što govori o visokom stepenu
racionalizacije resursa i prostora. Mozaici su, nažalost, a zarad zaštite, sada
prekriveni. Tokom leta dostupni su pogledima posetilaca.
Posebno je zanimljiva episkopska rezidencija, koja ima
trapezoidni oblik, a njen raspored je zasnovan na blagodetima antičke
tradicije. Veza između episkopske bazilike i ostalih bazilika u srednjem delu
ovog antičkog grada ostvarena je hodnikom na njegovom istočnom ulazu.
Prostorije episkopske rezidencije bile su raspoređene oko centralnog dvorišta,
u čijem je središtu bio bunar. Pod u svim prostorijama episkopije izveden je u
mozaicima sastavljenim od sićušnih kamenčića po principu tesalatum. U njemu se
nalaze najraznovrsniji geometrijski uzorci, rozete, meandri, pletenice, riblje
kosti, pleteni krst. U tom dekoru ponavljaju se motivi iz biljnog i
životinjskog sveta.
Episkopska rezidencija bila je u upotrebi od IV do VI veka
nove ere. Na stranicama istorije ovog grada ispisani su samo događaji koji
svedoče o njegovoj lepoti i mirnom životu u njemu.
Nažalost, Heraklejci nisu imali sreće da dugo uživaju u
plodovima svog rada. Nekada veličanstven grad, uskoro ce postati pusta
ruševina.
Epinal spa- Pure Hedonism
(no additives)
U hotelu Epinal sam uobičajno ručavao, pa naručujem tavče gravče, pasulj koji se kuva
sa lukom, paprikama, paradajzom, uljem, brašnom i različitim začinima, a zatim
se peče u glinenoj posudi, tavi.
Tu je i šopska salata
i Bovin kaberne. Šopska salata izmišljena je 1955, za knjigu recepata bugarske
državne turističke agencije (Balkanturist), namerno u bojama bugarske zastave.
Pa voćna salata, a onda predah. Nešto zanimljivo i za
pohvalu. Makedonske radio stanice emituju i dalje programe dostojne naslednike
nekadašnjeg Disko selektora Radio Skoplja.
Ovde ljudi po kafeima razgovaraju, a mobiteli se sunčaju na
stolovimo. Tu su tek za neki izuzetni poziv.
U vojsci poslaše nas da beremo grožđе, а mi gladni. Posle
ručali vojnički pasulj. Koordinate tu iste, toponimi donekle, a vremena posve druga.
Podstaknut ostacima termi u Heraklei Lynkestis, rešio sam da
obnovim tradiciju u spa centru hotela Epinal. Tepidarijum privatni bez plebejaca, samo ja, patricije.
Veliki bazen, parno kupatilo, slana soba i sauna, džakuzi bez jakuza sa
tetovažama.
A onda na turske baklave.
I onda muzika sa terase peva vanvremenske šlagere dok
ispijam neka makedonska vina uz pršut i sirenje.