Letovalište Uvala Scott u Kraljevici kod Rijeke bilo je tokom
kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka vrlo popularno mesto za odmor
na jadranskoj obali. Smešteno u mirnoj uvali Dubno, nasuprot ostrvu Krk, naselje
je nosilo ime po škotskom plemiću Aleksandru Skotu, koji je u XIX veku imao
vilu u ovom kraju.
Do plaže je vodilo kaskadno stepenište sa odmorištima pod četinarima opremljenim stolovima i klupama. Plaža je bila šljunkovita, sa blagim ulazom u more. Letovanje u Uvali Scott tada, u julu 1978. godine kada sam se tamo zatekao značilo je jednostavan, ali sadržajan odmor: sunčanje, kupanje, večernje šetnje uz more i druženje u restoranima i kafićima u sklopu kompleksa. Ispred apartmana bio je parking za vozila.
Kada bi bilo lošе vreme za kupanje, uzimali bi lanč paket i išli na izlet negde u okolini. Trajktom bi odlazili do Krka, most nije još bio ni u planu) ili Rijeke, koju sam zavoleo na prvi pogled. Moj je deda posećivao druga u pograničnim gradu, Sušak (danas integralni deo Rijeke), koji je bio u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a Rijeka je već bila Italija. Rijeka je bila mesto gde je izumljen i testiran prvi torpedo na svetu, još u XIX veku, zahvaljujući Đovaniju Lupisu i Robertu Vajthedu. I danas postoji Torpedna stanica kao podsetnik na to doba. Fabrika R. Whitehead & Co od 1875. godine proizvodila je torpeda za mornarice širom sveta. Obilazili bismo Trsatsku gradinu, srednjovjekovna tvrđava na brdu iznad grada koja nudi spektakularan pogled na Kvarner i često je domaćin kulturnih događanja — od koncerata do književnih večeri. Tu je i Riječki tunel dug 330 metara, izgrađen za vreme italijanske okupacije. Zvonik crkve Uznesenja Marijina nagnut je oko 40 centimetara usled dejstva podzemnih voda, ali je potpuno bezbedan za posetioce. Tamo sam u Robnoj kući kupio belu pamučnu majicu "Pogrebi i pomiriši" koje su u to vreme bile vrlo popularne. Imale su print voća, koji bi, kad bi se zagrebeo širio miris voća sa slike (jagode, ananasa, banane.)
U blizini Kraljevice je Bakar, nekih desetak kilometara jugoistočno od Uvale Scott, prepun istorije i sa šarmantnim starim gradom. Nekada značajno pomorsko i trgovačko središte, Bakar je poznat po svojoj dubokoj prirodnoj luci — jednoj od najdubljih u Jadranu — što mu je kroz vekove davalo strateški značaj.
Stari grad se uzdiže na padinama iznad zaliva, sa uskim kaldrmisanim ulicama, kamenim kućama i ostacima srednjovekovnih zidina. Okolišem dominira barokna crkva Sv. Andrije i impozantna Turska kula. Bakar je bio prepoznat i po vinogradima i čuvenom bakarskom baškotu — vrsti tvrdog peciva koje se nekada nosilo na duge plovidbe. U osamdesetim godinama, Bakar je bio mirno mesto koje su posećivali turisti željni autentičnog primorskog ambijenta, daleko od gužve većih letovališta.
Apartmansko naselje Uvala Scott imalo je centralni panoramski restoran u staklu sa fenomalnim pogledom. U restoranu, stolovi su poređani duž prozora i u centralnom delu, zastrti belim čaršavima, tanjirima i escajgom sa staklenim čašama koje su blistale na suncu. Na svakom je bilo broj apartmana kojem je taj sto dodeljen.
Do kuhinje su vodila vrata, koja bi kelner otvarala telom ili kolicima. On je bio odeven u urednu čistu i opeglanu belu košulju i crne pantalonama s leptir-mašnom. Prišao bi vašem stolu uz lagani naklon. Aranžman je podrazumevao pun pansion: doručak, ručak i večeru. Doručak je bio kontinentalni: hleb, puter, marmelada, kuvana jaja, sir, suvomesni proizvodi, pašteta, mleko, bela kafa ili čaj.
Za ručak i večeru bila su u ponudi dva-tri jela koja biste odabrali ranije, a koja bi vam donosili na kolicima. Dok biste uživali u pogledu i ukusnim u zalogajima, u pozadini bi svirala instrumental nekog popularnog šlagera s radija. Bilo je to vreme kada se obrok bio ritual spokoja i opuštanja. Na ulazu u restoran dočekuje vas zveket pribora za jelo i tanjira, tiha muzika i šarolika galerija gostiju u letnjoj odeći, opuštenih i nasmejanih. Konobari vešto manevrišu između redova, a čuje se dečiji žamor.
Ručak i večera bili su koncipirani kao klasični obroci u više sledova: supa ili čorba, glavno jelo s prilogom, salata i desert. Supa se posluživala iz supijere (jušnika), a konobar bi je teatralno sipao u tanjir gosta, stojeći s leve strane. Nakon supe dolazilo je glavno jelo: domaći gulaš sa testom, bečka šnicla sa varivom od graška, riba sa dalmatinskim prilogom, špikovano meso sa krompir pireom posluženi sa ovala od rostfraja. Salata je jednostavna, sezonska — zelena, paradajz i krastavac sa par kapi sirćeta i ulja, šopska. Konac delo krasi, za desert: šnit domaće pite od višanja s prstohvatom cimeta, čokoladni puding s keksom na dnu, sladoled ili kompot od breskve ili trešanja, rashlađen taman koliko treba ili sezonsko voće, lubenice…
Piće se naručivalo i zasebno plaćalo; mineralna voda, vino, voćni sokovi. Otac i baba bi uzimali vino, kelner bi ga teatralno donosio na početku obroka, a na kraju odnosio na hlađenje do sledećeg obroka. Nedeljom se kuhinja čistila i obroci su bili hladni, poput sireva, suvomesnih, sardina ili sličnih jednostavnih obroka.
Ovde su snimani i filmovi. Nemački „Kao suza u okeanu“ i „Divlji
anđeli“ (1969, flm prati grupu kriminalaca koji nakon pljačke ovde provode
vreme). Režiser filma je Fadil Hadžić, a glumačku ekipu činili su Igor Galo
(Fred), Božidar Orešković (Klej), Mladen Crnobrnja (Mali), Neda Arnerić, Relja
Bašić (hotelski animator), Veronika Kovačić, Karlo Bulić, Duša Počkaj, Ilija
Ivezić…
Нема коментара:
Постави коментар