Na jugu Francuske, između Bezjea
i Tuluza, na obali reke Od smestio se zamak Karkason (Carcassonne), najveći
utvrđeni grad u Evropi s očuvanim zidinama. Na Listi svetske baštine UNESCO-a
nalazi se od 1997. godine.
Smešten na brežuljku, nekada je bila granično utvrđenje između Francuske i Kraljevine Aragon. Tvrđava je ovde postojala još od antičkih vremena, ali je tokom vremena dograđivana i doterivana. Karkason se sastoji od dvostrukih koncetričnih bedema sa ukupno 53 kule, a unutrašnjost krije dvorac porodice Trenkavel iz XII veka.
Srednjovekovni grad krije i dve značajne građevine; Katedralu Svetog
Mihovila i Baziliku Svetih Nazarija i Celza.
Jedan od tornjeva nosi ime zlogasne religiozne skupine široj javnosti poznata pod imenom Inkvizicija. Nju je 1231. ustanovio papa Grgur IX (Ugolino di Segni, 1170.-1241.) u cilju suzbijanja svih jeresi, prvenstveno katarske (credentes).
Nekada je ovo bio glavni grad pokrajne Langdok. Prvo naselje na području
Karkasona datiranа из oko 3500. p. n. e., ali naselje na brdu Karsak postaje
značajna tržnica u V veku p. n. e.. Rimljani utvrđuju brdo Karsak oko 100. p.
n. e, a naselje se naziva Julija Karsako (Julia Carsaco), a kasnije kraće
Karkasum (Carcasum), ostaci te rimske utvrde i dan danas čine glavni deo
severnih bedema utvrde.
Vizigotski kralj Teodorik II
držao je tvrđavu u svom posedu od 453. godine, a Rimljani su mu je kao i celu
tu oblast zvanično ustupili 462. godine. Teodorik je pojačao i proširio
tvrđavu, a pripisuje mu se i izgradnja bazilike na čijim je temeljima kasnije
podignuta katedrala Sen Nazer.
Franački kralj Hlodoveh I pokušao je 508. godine da zauzme tvrđavu, ali je njegov napad odbijen, a Karkason ostaje u vizigotskim rukama sve do 725. godine kada ga zauzimaju Saraceni. Pipin Mali je vodio sa Arabljanima borbe oko Karkasona tokom 759. i 760. godine.
Vikont Albija i Nima, Remon
Bernar Trenkavel dolazi ženidbom 1067. godine u posed Karkasona koji će ostati
u rukama njegove porodice do 1209. godine. Tokom tog vremena izgrađen je Šato
Komtal i katedrala Sen Nazer. Papa Urban II je 1096. godine blagoslovio temelje
nove katedrale, koja je trebalo da zaustavi prodor patarenske (katarske) jeresi u ove krajeve.
Najpoznatija priča datira s početka XIII veka a pripoveda o katarima (Albižanima). Ime duguju grčkoj reči koja označava čistoću. Beše to religiozni pokret koji je imao hrišćanska, ali i gnostička i heretična gledišta. Zlonamerni, opet, za učenje ovog religioznog pokreta optužuju balkanske bogumile. U Francuskoj su ih nazivali i Bugarima (Bourges).
Verovali su u reinkarnaciju, kao vid čovečijeg pročišćenja. Protivili su se ratovima i oružanim sukobima (uključujući i krstaške pohode), smrtnoj kazni, živeli skromno i asketski, nisu prihvatali nove svece, protivili se hijerarhijskom uređenja društva, odlikovali su se i kulturom i tolerancijom prema drugim religijama. U njihovim zajednicama muškarac i žena su bili ravnopravni. Smatrali su da je božija svetlost u svakom čoveku. Oblasti gde su stolovali katari bile su "sigurna kuća" za Jevreje. Rimsku crkvu su, pak, smatrali za iskvarenu i nemoralnu (koristoljubljivom, srebroljubljivom), te su odbijali da joj plaćaju porez. Odbacivali su krst kao simbole materijalnog sveta, a nisu priznavali ni svete tajne, krštenje pre svega.
Neki pandan krštenju bio je čin koji su praktikovali na samom kraju života (consolamentum, oslobađanje od materije). Smatrali su da bi se čovek približio bogu nema potrebu da bude na nekom određenom mestu, jer je bog svugde prisutan. Bili su vegetarijanci.
Proširio se Evropom između XI i XIV veka, na
teritorijama na kojima se danas nalaze Italija, Nemačka, Francuska i Španija. I
glavni obračun katolika i katara odgirao se baš ovde.
Sa svijh strana jeretike
su opkolile moćne snage koje je poslao papa Inoćetije III ( Lotario dei Conti di Segni, 1198-1216). Isti onaj papa koji je krstaše poveo na Konstantinopolj 1204. godine koji je uticao na propast Vizantijskog carstva).
Branioci su se
hrabro suprostavili drskim napadačima, ali su ovi bili brojčano i po oružju
jači. Napadače je predvodio Anri od Marsija i sam nekadašnji cistercitski opat.
S druge strane bio je Rože II od Trankavela, imućni karkasonski viskont, koji doduše
nije bio katar, ali njegovi prijatelji zato jesu. U gradu je postojala i snažna
jevrejska zajednica.
Rože II pokušao je diplomatski da oteže, da postgne ono
što bismo mi danas nazvali “zamrznutim konfliktom”. Anri ga je glatko odbio. Beše to isti onaj koji je prilikom slomom otpora u Bezjeu naredio:
Sve je
nagoveštavalo da će se dogoditi krvoploliće i pljačka kao u Bezjeu. A tvrđava
je bila bogata i napadači su verovali u bogat plen koji ih je tamo čekao.
Rože II prethodno je pribegao taktici “spržene
zemlje” želevši da demorališe verske protivike. Prethodnica papske vojske
ispred zidina Karkasona pojavila se početkom avgusta 1209. godine. Tu su se i ulogorili, ali malo podalje od
utvrđenja, strahujući od preciznih strelaca.
Krstaški tabor se konsolidovao, nevoljno pristao
na pregovore, kojima je braniteljima zagarantovana lična sigurnost ali baš ništa od njihove imovine.
Ali, glavni pregovarač, Rože, izveden je tog 15. avgusta okovan u
lance, bačen u podrumsku tamnicu zamka, gde je prikovan za zid. Trinaest
nedelja kasnije, 10. novembra 1209. pronađen je mrtav. Tada je imao samo 24
godina. Iza sebe je ostavio petogodišnjeg sina, ali bez ikakvoh imetka, koji su
napadači razgrabili i obezbedili se za čitav život.
Iako je Albižanski krstaški
pohod bio završen, nastavljen je progon neistomišljenika, tortura nad njima i
njihovo spaljivanje, što je potaklo brojne pobune.
“Poznaješ li nekog jeretika?”. Dakle nešto što je i danas aktuelno ako popunjavate obrazac za američku ulaznu vizu. Poslednji poznati katarski perfekt (sovršitelj) je pogubljen u Langdoku 1321. godine. Ironijom, kako samo to istorije ume, katarski pokret poslužiće u XVI veku kao obrazac za reformu katoličke crkve.
Rajmonu Rožeu IV ukazala se
1240. godine prilika da se osveti ubicama svoga oca, okupio je izbeglice iz
Aragona i krenuo ka Landoku. Nizao je pobedu za pobedom i tako se opet igrom
istorijskih kockica našao pod moćnim zidinima Karkasona. U narednih pet nedelja
čak osam puta je napadao utvrđenje, ali bezuspešno.
Katastrofalno stanje utvrđenja primoralo je francusku vladu da 1849. godine donese odluku o njegovom rušenju. Ovoj odluci usprotivili su se gradonačelnik Žan Pjer Kros Mejrevil i pisac Prosper Merime koji su poveli kampanju za očuvanje i renoviranje tvrđave. Ežen Viol le Dik je iste godine dobio zadatak da svoj rad sa obnove katedrale Sen Nazer proširi na celu utvrdu.
Radovi su otpočeli 1853. godine na zapadnim i jugozapadnim bedemima, kulama i kapiji Narbonezi, glavnom ulazu u grad. Bedemi su ojačani, a obnovljena je i krovna konstrukcija. Posle Eženove smrti 1879. godine prema njegovim nacrtima obnovu Karkasona dovršio je njegov učenik Pol Bosnilvald.
Rad Ežena Viol le Dika se smatra jednim od najboljih restauratorskih radova na polju fortifikacione arhitekture. Međutim velika zamerka njegovom radu na obnovi Karkasona predstavlja činjenica da su krovne konstrukcije obnovljene u stilu severne Francuske.
Njihova karakteristika su visoki špicasti kupoliki krovovi koji su sprečavali zadržavanje snega prekriveni plavim pločama, nasuprot niskim krovovima prekrivenim crvenim crepom koji je karakteristika južne Francuske (odnosno ne-snežnih predela). Bez obzira na tu nedoslednost prilikom obnove, Karkason se smatra jednom od najreprezentativnijih tvrđava na svetu, iako, poput Nojšvajnštajna, nije autentična.
Grad dolazi u posed
francuske krune i 1247. godine Luj IX osniva novi deo grada sa druge strane
reke, a njegov naslednik Filip III je dodao spoljašnji prsten bedema, tako da
Edvard Crni Princ nije uspeo da ga zauzme 1355. godine tokom stogodišnjeg rata.
Pirinejskim sporazumom iz 1659.
godine kraljevina Francuska dolazi u posed Rusijona, čime je Karkason izgubio
na strateškom značaju, pošto se granica pomerila na jug. Tvrđava od tada
počinje polako da propada, a grad postaje središte vunarske industrije.
Katastrofalno stanje utvrđenja primoralo je francusku vladu da 1849. godine donese odluku o njegovom rušenju. Ovoj odluci usprotivili su se gradonačelnik Žan Pjer Kros Mejrevil i pisac Prosper Merime koji su poveli kampanju za očuvanje i renoviranje tvrđave. Ežen Viol le Dik je iste godine dobio zadatak da svoj rad sa obnove katedrale Sen Nazer proširi na celu utvrdu.
Radovi su otpočeli 1853. godine na zapadnim i jugozapadnim bedemima, kulama i kapiji Narbonezi, glavnom ulazu u grad. Bedemi su ojačani, a obnovljena je i krovna konstrukcija. Posle Eženove smrti 1879. godine prema njegovim nacrtima obnovu Karkasona dovršio je njegov učenik Pol Bosnilvald.
Rad Ežena Viol le Dika se smatra jednim od najboljih restauratorskih radova na polju fortifikacione arhitekture. Međutim velika zamerka njegovom radu na obnovi Karkasona predstavlja činjenica da su krovne konstrukcije obnovljene u stilu severne Francuske.
Njihova karakteristika su visoki špicasti kupoliki krovovi koji su sprečavali zadržavanje snega prekriveni plavim pločama, nasuprot niskim krovovima prekrivenim crvenim crepom koji je karakteristika južne Francuske (odnosno ne-snežnih predela). Bez obzira na tu nedoslednost prilikom obnove, Karkason se smatra jednom od najreprezentativnijih tvrđava na svetu, iako, poput Nojšvajnštajna, nije autentična.
Prelazimo u drugi deo grada, ali s izmenjenim imenom, Bastide Saint Louis. Glavni industrijski proizvodi su tekstil, guma, obuća, naravno i turizam i proizvodnja vina.
Od sredine juna do polovine avgusta ovde se organizuje festival (Carcassonne Festival), ugledni kulturni događaj u čitavoj južnoj Francuskoj, koji podrazumeva koncerte i brojna druga kulturna zbivanja po gradu, a ulaz se ne naplaćuje.
No, u okviru jednog umetničkog eksperimenta, srednjovjekovni grad Karkason dobio je aplikacije u svetlo žutim krugovima. Projekt "Koncentrični, ekscentrični", delo je švajcarskog umetnika Feličeja Varinija, poznatog po stvaranju iluzija ravne grafike na tridimenzionalnim prostorima tehnikom koja se zove anamorfoza.
Odmah su se pojavili i oponenti ovakve zamisli. Peticija protiv žutih traka potpisalo je preko 2 hiljade ljudi. Oni ove krugove, koji podsećaju na "mete", smatraju za neumesne posle napada islamista.
Na kraju obilazimo Kanal Midi (Canal du Midi "Kanal dva mora") kanal dug 360 kilometara koji ide od Tuluaza do mediteranske luke Sete i s rekom Geronom spaja Atlantik i Sredozemno more. Sistem čini čak 328 objekata (brave, akvadukti, mostovi i tuneli...) i jedan je od najznačajnijih podviga građevinarstva modernog doba. Izgrađen je između 1667. i 1694. godine i utro je put industrijskoj revoluciji na jugu Francuske. Duž kanala je lep drvored, ali je deo morao da bude poesečen, zbog gljivica koje su naple drveće.
Tvorac ovog impresivnog kanala. Skrb potrudio se da se dizajnom i načinom gradnje, su e građevine stope s okolinom. Zbog svega toga 1996. godine upisan je na UNESCO-v popis mesta svetske baštine u Evropi.
Odmah su se pojavili i oponenti ovakve zamisli. Peticija protiv žutih traka potpisalo je preko 2 hiljade ljudi. Oni ove krugove, koji podsećaju na "mete", smatraju za neumesne posle napada islamista.
Na kraju obilazimo Kanal Midi (Canal du Midi "Kanal dva mora") kanal dug 360 kilometara koji ide od Tuluaza do mediteranske luke Sete i s rekom Geronom spaja Atlantik i Sredozemno more. Sistem čini čak 328 objekata (brave, akvadukti, mostovi i tuneli...) i jedan je od najznačajnijih podviga građevinarstva modernog doba. Izgrađen je između 1667. i 1694. godine i utro je put industrijskoj revoluciji na jugu Francuske. Duž kanala je lep drvored, ali je deo morao da bude poesečen, zbog gljivica koje su naple drveće.
Tvorac ovog impresivnog kanala. Skrb potrudio se da se dizajnom i načinom gradnje, su e građevine stope s okolinom. Zbog svega toga 1996. godine upisan je na UNESCO-v popis mesta svetske baštine u Evropi.
Pedesetak kilometara od Karkasina, na
nekih 1200 m.n.v. smestio se zamak
Monsegur (Chatau de Montsegar). Bejaše to poslednje uporište katara
(Albižana, patarena). Po nekim tragovima ovde su poslednji templari čuvali Sveti
Gral. Zamak je 1204. obnovio Rajmon de Perelje. Sedište Katarske crkve postaje
1233.
Nakon pada Karkasona 1240. godine, Monsegur postaje
poslednje utočište katara. Pašće četiri godine kasnije, kada su napadači
planinarili najstrmijim prilazom. Pobunjenicima je ponuđen opost, ako se
priklone katoličkoj veri, što su neki prihvatili, a njih oko dvesto
najupornijih su živi spaljeni.
Nekadašnja francuska pokrajna Langdok-Rusijon nestala
je nedavno ujedinivši se sa Južnim Pirinejima u novu administrativnu jedinicu
Oksitaniju. Oksitanci su u srednjem veku razvili sopstvenu kulturu i jezik.
Nakon što je lokalna aristokratija prihvatila francuski jezik, on je ostao u
vlasništvu seoskog stanovništva. Republikansa vlast svim silma se borila da
ovaj jezik iskoreni, u čemu se delomično uspelu u XX veku. Danas ovim jezikom
govori vrlo malo ljudi koji sebe doživljava kao Oksitance.
Opet, u nekadašnjoj
oblasti Rusijon i Južnim Pirinejima govori se katalonski, viore se katalonske
zastave, a mnogi bi voleli da ovaj deo Francuske vide ujedinjen sa zemljacima
sa severa Španije. Godine 1640. godine došlo je do katalonskog ustanka u koji
se umešala i Francuska. Subob je okončan 1659. godine Pirinejskim mirom i podelom
Katalonije između Francuske i Španije. Po nezvaničnim procenama Katalonaca
danas ima oko 7 miliona. Karalonci iz Španije su prošle godine proglasili
nezavisnost koju su centralne vlasti iz Madrida, zasad, stopirale. Istorija
teče i dalje. Evropa je ova, ujedinjena.
Ali, kako bismo se udaljili od ovih apornih pitanja i apdejtovali stanje naših želudaca odlazimo u Narbon (Narbonne), razgledamo ovaj grad, nešto i pregrizemo. Ovo je prvi rimski grad u Francuskoj, tadašnjoj Galiji. Nalazi se na 15 kilometara od mora.
Kanal Robina je stari prolaz reke Aude povezuje sa kanalom Midi i proglašen svetskom baštinom. Na kanalu su mostovi koji povezuju šetališta sa obe strane kanala. Sama šetališta, bulevari, uske uličice tvore jedinstveni šarm ovog francuskog gradića.
U samom jezgru grada nalazi se
'nedovrsena' Katedrala Svetog Justa i Pastora, u kompleksu Palate
nadbiskupije. Gradnja je zapoceta 1272. godine, a južni deo nikad nije
završen. Za dovršenje katedrale, bilo je potrebno srušiti deo rimskog zida, koji je i u srednjem veku bio gradski zid, tadasnji konzuli to nisu
dozvolili.
Palata nadbiskupije izgrađena je u gotskom stilu, a kule su služile za odbranu grada.
Unutrašnjost čuva dragocenosti iz XVIII veka, grobnicu nadbiskupa Narbone,
gotske skulpture i vitraže iz XIII veka. Zavirite u riznicu, ali i nešto izgovorite ili još bolje otpevajte, kako bi se uverili u akustičnost prostora.
Sledi poseta Gradskoj kući, Muzeju umetnosti i Arheološkom muzeju.
Нема коментара:
Постави коментар