петак, 26. јун 2020.

BANJA KOVILJAČA I ETNO SELO TOPALOVIĆ


Piše i slika: Gordan Gorunović



            Junski potop nas je pratio na putu ka Banji Koviljači. Srećom dok smo obilazili prelepi park i središte lečilišta, čak nas je i sunce počastilo. Da li poći odmah na vidikovac i fotografisati divni prikaz ili sesti u kraljevski Kur salon i popiti kafu pitanje je sada? 

Odlučili smo se za drugu opciju, što je bio pogrešan izbor. Kada smo došli do platoa sa najlepšim pogledom na park ostali smo zarobljeni pod naletom pljuska. 

Kišobrani su bili nemoćni. Jedino je divno zelenilo prkosilo atmosferskom padavinama. Svi snimci kamere su sivkasti i vlažni.



Banja Koviljača je bila lečilište još u doba Ilira, a prvi pisani izvori iz 1533. godine, ukazuju da su ljudi masovno dolazili na njene lekovite izvore. Prva zgrada za smeštaj gostiju, sa deset soba, izgrađena je 1858. godine, a te godine je i zvanično utvrđena 

Obaveza lekara da preko leta u Banji sedeći bolne nadgledati i njima uredno i po pravilima lekarskim upotrebljene vode prepisivati".

Jedna od najlepših i najlekovitijih banja Balkana, nalazi se u zapadnoj Srbiji, u zagrljaju reke Drine i šumovite planine Gučevo, na nadmorskoj visini od 128 metara.

Okolo su i prostrane ravnice Mačve i Semberije i planine (Boranja, Sokolske planine, Cer). Stavljena pod zaštitu države 1867. godine, za vreme vladavine Mihaila Obrenovića. 



Drugi vаžаn dаtum u istoriji Bаnje Koviljаče je 1. avgust 1898. godine, kаdа je Nаrodnа skupštinа donelа Zаkon o ustupаnju Bаnje Koviljаče nаrodu okrugа podrinjskog u eksploаtаciju i od tada počinje podizanje i razvoj Banje Koviljače. Od tada, pa sve do II svetskog rata, uz kraće prekide, traje period izgradnje i pune afirmacije u kome Banja Koviljača, nazvana Podrinjska lepotica, postaje moderno lečilište i mondensko sastajalište koje posećuju srpski velikani. Ova ustаnovа nаstаvljа trаdiciju lečenjа prirodnim lekovitim činiocimа, termominerаlnom sumporovitom vodom i peloidom, аli i svim dаnаs poznаtim modаlitetimа fizikаlne medicine i rehаbilitаcije.



 
U lepotama uživali su i Dositej Obradović i Vuk Karadžić, a svoje rane u banji vidao je i srpski vožd Karađorđe. Na raskošne balove dolazio je i kralj Aleksandar Karađorđević. 

Banja Koviljača postaje banjsko lečilište u vreme kralja Petra I Karađorđevića koji, 1908.godine, uz svoju rezidenciju, podiže savremeno sumporno kupatilo.

Potpuno je izgrađena tokom dvadesetih i tridesetih godina XX veka. Podignuti su luksuzni hoteli i vile, a lepo je uređen i park koji povezuje banjske objekte. Mesto glavne zabave od 1939. godine postaje nadaleko poznat Kur salon koji pleni svojom lepotom, a bogat enterijer u sebi još uvek nosi duh prošlih vremena. Prva kockarnica na Balkanu otvorena je baš tu.


Čuveni banjski park koji  je stvaran po ugledu na zapadnoevropske i koji se prostire na površini od 40 hektara, predstavlja po veličini drugi park u Srbiji. Smešten u podnožju šume graba, cera i bukve, banjski park još od početka XX veka mami svoji izgledom i lepotom, a sam centar ovog muzeja prirode na otvorenom čini grandiozna fontana, koja je u novijoj istoriji zamenila prvobitno nešto manji vodoskok.


O lekovitosti banjske vode i njenom slučajnom otkrivanju svedoči još jedna legenda. Pored Drine je u davna vremena prolazio karavanski put koji su koristili brojni trgovci. Jedan od takvih karavana se zaustavio u Banji Koviljači, pored izvora sumporovite vode. Jedan od konja, iznemogao i iznuren je ostavljen na tom mestu da ugine, u crnom mulju i toploj vodi. 

Karavan je nastavio dalje, a nakon izvesnog vremena kada se karavan istim putem i vratio, iznenađena lica trgovaca u neverici su gledala u sledeći prizor. Nedaleko od mesta na kojem je ostavljen da ugine, oporavljen i snažan konj je mirno pasao travu pored izvora. Tako je otkrivena čudotvorna moć izvora koje savremeni balneoklimatolozi i dan danas proučavaju i  sa divljenjem svedoče o njenim lekovitim efektima.

Bogati izvori sumporovite vode, lekovito blato, povoljni klimatski uslovi, kao i brojni kulturno – istorijski spomenici, neodoljiv su izazov za razvoj svih vidova turizma.

 

Cela ekipa na socijalnoj distanci pod vođstvom Ane i Snežane Ječmenice kreće na još jednu skrivenu rajsku lokaciju. Selo Lipolist je na dvadesetak kilometara od Šapca, na putu prema Loznici, mnogi kažu s pravom nosi epitet najmirisnijeg. Ruže se gaje decenijama, a danas se proizvodnjom bavi dvadesetak meštana. 




Ovom prilikom nije ostala ni jedna sadnica za kupovinu, ali su neko rado poneli lavandu. Ruže iz ovog sela prodaju se na tržištu Rusije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Mađarske i drugih zemanlja, a stižu čak i u Holandiju. Lipolist je pobratim sa holandskim mestom Lotum i učesnik projekta prekogranične saradnje „Rosis, Rosas, Rosarum“. Pored toga u ovom selu se održava jedna od najautentičnijih manifestacija – “Ruže Lipolista” koje postoje duže od 20 godina.



Etno selo Topalović je veoma interesantan i neobičan etno kompleks koji se sastoji od više objekata tradicionalne mačvanske gradnje koje je ova porodica preuredila za turističke potrebe i namene. 



Na kapiji nas dočekuje osnivač i vlasnik etno sela Slobodan Topalović, slikar i učenik Milića od Mačve, kome je ovo svojevrsna i jedinstvena galerija slika. Uređena je postavka starih kredenaca, predmeta za svakodnevnu upotrebu, mačvanski fijakeri, galerija slika i ikona i još mnogo toga što datira iz prošlih vremena. Sastoji se od više objekata tradicionalne gradnje, kao što sadrži i jednu veliku kolekciju starih stvari i umetničkih slika koje su etnološke i prikazuju Srbiju, prošlost i običaje. 

 


Tu je stara mačvanska soba koja je smeštena u ambar, star 170 godina, muzej starih ormana, sledeća je autentična trpezarija sa restoranom, fijakerima, čezama, taljigama i mnogim drugim stvarima. Pošto je Mačva po tradiciji imala kolebe, na imanju nedaleko od etno sela podignuta je koleba, gde će na imanju u šumi od dva hektara biti uzgajane mangulice. Etno kompleks pruža usluge osveženja, obroka a sve u duhu mačvanske tradicionalne trpeze.




Deo putnika sedi u rustičnoj bašti uz kafu, ratluk ili domaće sokove, rakiju i vino. 

Nas nekolicina je sela za stolove u galeriji unutra zato što je kiša krenula ponovo. U dvorištu životinje u sinergiji žive skladno i oseća se taj izgubljeni duh za kojim traga savremeno društvo. Na pešačenju ka parkiranom autobusu Baje Toursa neke dame su se “zalutale” ka rasadniku pored. 




Magično lelujanje eteričnog mirisa prkosili su jesenjem šarmu. Mnogo brže smo stigli nazad u Beograd jer iskusni vozač poput Stenmarka savladava putanje ka cilju. Punih srca i duše nalazimo putanje ka domovima u očekivanju sledećeg putovanja.

понедељак, 22. јун 2020.

MANASTIRI ŠABAČKE EPARHIJE




Piše i slika: Gordan Gorunović



Posle pandemije svi segmenti života na planeti su drastično promenjeni. Za ljubitelje putovanja i agencije koje od toga žive, dešava se totalno drugačije iskustvo. Umesto u Indiju ili Pariz u skučenim okvirima posvećujemo se rodnoj grudi. Nije loše posle svetskih destinacija upoznati sopstvenu zemlju koju smo zapostavljali i ponovo otkrivamo koliko lepote skriva. Za razliku od Grka i mnogih turistički atraktivnih naroda mi nismo do sada znali da napravimo legendu od običnih stvari. Izgleda da to može sada da se promeni. Zašto da ne. Svaki kamen, šuma, potok ili planina od naseljenja ovih prostora ima dovoljno istorije za priču i divljenje.




Agencija „Baja Torus“ i u teškim vremenima sledi svoj originalni put i predizborne subote napravila je putešetvije sa obilaskom tri predivna i značajna manastira  Šabačke eparhije koji se nalaze na potezu od po sat vremena vožnje autobusom jedan od drugog. O poseti Banji Koviljači i prelepom Etno selu „Topalović“ u Lipolistu drugom prilikom. Pola napunjen udoban autobus povezao je našu malu ekspediciju na zapad Srbije.





Prva stanica bila je bajkoviti manastir Kaona. Prelepi uredno podšišani pašnjaci načičkani ovcama, je panoramski kadar koji uočim i pre silaska na tlo. Nalazi se u Posavotamnavi, u opštini Vladimirci, u ataru istoimenog sela. 




Manastir predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture. Samo dva monaha i jedna monahinja opslužuju ceo manastir. Svakako imaju pomoć sa strane jer je nadrealno držati sve ovako „pod konac“ sa toliko malo ljudi uz sve druge obaveze. 




Manastir je nastao je u 14. veku, a prva crkva sagrađena na ovom mestu datira iz druge polovine 11. veka. Prema narodnom predanju ova svetinja zadužbina Ikonije, sestre Miloša Obilića.Predanje kaže da su dve Miloševe sestre, Ikonija i Vida, pratile brata na Kosovo.  





U Prvom srpskom ustanku, manastir Kaona je imao vidnog udela. Kaluđeri su učestvovali u borbama, a manastirski konak je bio pretvoren u bolnicu. S obzirom da je u crkvi bila smeštena municija za zapadno vojište, bogosluženje se obavljalo u jednoj sobi konaka, koja je pretvorena u kapelu i posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice. 



Sadašnja manastirska crkva, posvećena Svetom Arhangelu Mihailu, podignuta je u vizantijskom stilu, na temeljima stare crkve 1892. godine. Zidana je ciglom na kamenom temelju, u koji su uzidani svi spomenici sa monaškog groblja koje se nalazilo u manastirskoj porti. Radoznalo smo obišli i repliku Isusove pećine i kolevke u njoj koja verno odslikava Vitlejemsku u kojoj je po predanju rođen. Tišinu i sunčani dan jedino je remetio dron koji je sve vreme snimao odozgo. Videćemo kada se pojavimo negde u medijima šta je bila tema ove snimateljske akcije.



Po najavi vodiča Ane Ječmenice najviše smo se radovali manastiru Čokešina, koji nije toliko posećen i željno očekuje hodočasnike. To je pravoslavni ženski manastir koji se nalazi u istoimenom selu, u podnožju Vidojevice na planini Cer, Mačvanski Prnjavor, Eparhija šabačka, Srpske pravoslavne crkve. Do manastira Čokešine se stiže magistralnim putem Loznica – Šabac sa skretanjem u selo Mačvanski Prnjavor, koji je od manastira udaljen 6 kilometara. Udaljenost manastira od Šapca je 34 km. 





Na žalost niko od monahinja nas nije udostojio besede a onda smo videli jednog političara koji je bio u svim sazivima kako sa igumanijom priča o nekim bitnim stvarima kao što je restitucija, tako da smo ostali uskraćeni nekih drugih podataka. Slučajno smo saznali da sedam monahinja boravi u ovom manastiru sa prelepim ružama i portom. 




Posle Boja na Čokešini, manastir je obnovio 1823. godine knez Miloš Obrenović pri igumanu Konstantinu Vujaniću. Ikonostas je pravljen 1834. godine a majstori su bili Mihailo Konstantinović iz Bitolja i Nikola Janković iz Ohrida za vreme starešine manastira jeromonaha Sofronija Mijatovića. 




Manastirska crkva je posvećena rođenju Presvete Bogorodice i od 1830. godine u crkvi se nalazi čuvena ikona Pokrov Presvete Bogorodice Čokešinske. Većina nas je kod ikone ostavila listiće sa imenima da se očita molitva za zdravlje. Po divnom danu krećemo put Loznice ka manastiru Tronoša.




Pre manastira Tronoša nailazimo na desetocevnu betonsku česmi sa hladnom izvorskom vodom, koju narodno predanje pripisuje devetorici braće Jugovića i starom Jug - Bogdanu. Iznad česme izdiže se kapela Svetog Velikomučenika Pantelejmona. Prvobitna česma i kapela, po narodnom predanju podignute su uoči Kosovske botke 1388. godine. Mnogo puta su kroz istoriju rušene. Sadašnja kapela sa česmom podignuta 1968. godine. 



Manastir nalazi se 17 km od Loznice, na putu za Krupanj. Po predanju, izgradnja manastira se vezuje za kralja Dragutina, koji je počeo podizati manastir, ali ga je smrt pretekla, pa ga je završila njegova žena Katarina 1317. godine. Tokom turskog perioda Tronoša je nekoliko puta paljena, rušena i pljačkana. Ponovo je podignuta 1559. godine. Manastir je spaljen 1813. godine, a obnovljen je 1833. godine uz pomoć kneza Miloša Obrenovića.





            Manastirska crkva posvećena je Vavedenju Presvete Bogorodice. Oštećena je i tokom Drugog svetskog rata. Ponovo je obnovljena 1961. godine i otada manastirski kompleks poprima današnji izgled. Današnji manastirski kompleks čine: crkva, novi konak sa prostranom trpezarijom, izložbeni prostor i Muzej Vukovog ranog školovanja. Ceo manastirki kompleks je skladan i prilagođen turističkom boravku.





            Za manastir Tronošu vezan je jedan od najlepših narodnih običaja: Ratarske sveće. Dva susedna sela skupljaju priloge i prilažu manastiru Tronoši, u vosku izlivene sveće za Veliki četvrtak. Sveće su visoke oko 2m i teške preko 50 kg. Ni u najtežim danima istorije ovog kraja, ovaj običaj nije prekidan.

 



         Ovde je dosta živo što se tiče posetilaca a i u crkvi koja je mala ugrađena je savremena tehnika tako da je snimnjena priča o istorijatu manastira. U samoj porti je jako dobro snabdevena suvenirnica sa mnogim proizvodima koje možete poneti kao uspomenu i pomoći svetinju. Veliki pljusak nas ispraća na put nazad. Sve u svemu ispunjen duhovni deo puta. Svetovni i hedonistički nas čeka u nastavku.


Novi Pazar- egzotika Orjenta u Srbiji




 
 

O Novom Pazaru su pisali brojni putopisci, a čuveni Evlija Čelebija je u XVII  veku zabežio da je bio jedan od najvećih gradova na Balkanu. To je ekonomski i kulturni centar, koji pripada istorijskoj regiji Raška oblast. Nalazi se na 290km južno od Beograda. Smešten je u zvezdastoj dolini reka Jošanice, Raške, Deževske i Ljudske, na nadmorskoj visini od 496 metara.

 

Okružen je visokim planinama Golijom i Rogoznom i Pešterskom visoravni. Ukupna površina opštine sa 100 naseljenih mesta iznosi 742 km2. Prema popisu iz 2011. godine, Novi Pazar ima 109.327 stanovnika.

Njegov osnivač Isa-beg Ishaković je podigao grad u neposrednoj blizini srednjovjekovnog utvrđenja Trgovište, poznatog pod imenom Ras. 



Prvi pisani dokument koji pominje ime Novi Pazar datira iz XV vijeka, kada je Malo veće Dubrovačke republike odlučilo da u njemu postavi svog konzula. To potvrđuje da je grad u to vreme već bio razvijen, zahvaljući svom izuzetnom geografskom položaju, jer se nalazio na raskršću važnih puteva koji su vodili od Dubrovnika prema Nišu, Sofiji, Istanbulu, Solunu, Beogradu, Pešti i Sarajevu. 

 

Danas je poznat po malim privrednicima koji prave sve i svašta od pazarskih farmeki, preko cipela i kaiševa do nadaleko čuvenih mantija sa sirom i mesom, specijaleta od goveđeg mesa, ovčijeg sira, do orjentalnih poslastica.

 


U Novim Pazarom posećujemo Staru čaršiju,  Novopazarsku tvrđavu iz XV veka, Altun-alem džamiju, sagrađenu u prvoj polovini XV veka, Amir Agin han, Sebilj, kuću Čavića )u kojoj nijee prenoćio nijedan član ove porodice, Lelek džamiju  (roda sletela na krov crkve i počela da klanja), bedema grada i kule Montrilje. Pravim predah uz baklave i špicer  (pola pola boza i limunada).





STEPENICE KA NEBU - SPOLJAŠNJOST ISTOK ZAPAD UNUTRA





Đurđevi stupovi, jedan od najstarijih srpskih manastira, podignut je u XII veka u slavu Svetog Đorđa. Pod zaštitom je UNESCO-a. Sagrađen je na brdu iznad današnjeg Novog Pazara, u Starom Rasu. Podigao ga je veliki župan Stefan Nemanja. Po pisanju njegovog biografa i sina Stefana Prvovenčanog, manastir je nastao tako što se Nemanja, dok je bio u jednoj pećini, zavetovao da će izgraditi manastir posvećen Svetom Đorđu. Nemanja koji se na tron uspeo oslobodivši se tamnice u koju su ga gurnula rodjena braća.



Manastir krase  dve kule – stolpe/stupe  po kojima je Crkva Svetog Đorđa dobila kasniji naziv – Đurđevi stupovi, kao i nepravilnim oblikom oltara. Stupovi su izgrađeni stilom koji predstavlja sintezu dva graditeljska koncepta srednjeg veka – vizantijske arhitekture na Istoku i romanske arhitekture na Zapadu.



Crkva Svetog Đorđa ima važno mesto u formiranju ove arhitekture, poznate pod nazivom Raška škola, kao građevina kojom započinje ova stvaralačka epoha u arhitekturi srednjovekovne Srbije. Fasada je u potpunosti izrađena u romanskom stilu sa naizmeničnim redovima svetlog i tamnog kamena, dok unutrašnjost crkve odiše vizantijskim stilom. Oslikana je 1175. godine.



Crkva je bila živopisana veličanstvenim freskama, ali je većina njih uništena tokom vekova. Delimično su očuvane kompozicije: Jevanđelist Luka, Prorok Danilo, Scene iz života Svetog Georgija, kao i portreti ktitora. Deo očuvanih fresaka prenesen je iz mansatira u Narodni muzej u Beogradu.



Sam manastir Đurđevi stupovi spadao je u kraljevske manastire u 13. veku. Njegov drugi ktitor bio je srpski kralj Dragutin koji je dogradio manastirsku crkvu i po svojoj želji tu bio i sahranjen. Manastir Đurđevi stupovi je zapusteo 1689. godine, nakon Austro-turskog rata, kada je poslednjih 16 monaha koji su činili bratstvo, napustilo manastir i pred Turcima pobeglo na sever. Tokom naredna dva veka Đurđevi stupovi su postali ruševina, više puta razarana i pet puta paljena.

Deo moštiju kralja Dragutina prenet je iz Dečana u Đurđeve stupove. Kralj Dragutin je vladao od 1276. do 1282. godine. Za to relativno kratko vreme mnogo je pomagao crkvu i živeo strogo, skoro isposnički. Pored ostalih podigao je crkvu sv. Ahilija u Arilju i tu je sačuvan njegov portret iz 1296. godine.Pre smrti Dragutin se zamonašio i dobio ime Teoksit. Ostatak života proveo je živeći isposnički i čineći dobra dela.

 

Ne treba propustiti ni Crkvu Svetih apostola Petra i Pavla koja se takođe nalazi na UNESCO-voj listi. Petrova crkva kod Novog Pazara u Rasu (punim nazivom: Crkva Svetih apostola Petra i Pavla) predstavlja najstariji spomenik crkvene arhitekture na prostoru Srbije i prvobitno je sedište raške episkopije. Sama crkva ima osnovu rotonde sa upisanim četvrorolistom i potiče iz vizantijskog doba, dok freske iz njene unutrašnjosti potiču iz X, XII. i XIII veka.


Na njenom mestu se nalazio ranohrišćanski objekat koji je podignut u VII veku. Prilikom istraživanja unutrašnjosti crkve, na prostoru ostataka ilirskog kneževskog tumula iz V veka p. n. e. nađena je kolekcija od 92 predmeta u zlatu i ćilibaru. Istraživački i konzervatorski radovi vršeni su krajem 50-ih i početkom 60-ih godina dvadesetog veka, arheološka iskopavanja od 1984. do 1986. godine, a nastavljena su i poslednjih nekoliko godina. Posle detaljnih arheoloških istraživanja, crkva je konzervirana 1960. godine. Neki od najznačajnijih događaja iz perioda vladavine dinastije Nemanjića su vezani za ovu crkvu. Crkva se nalazi 2 km severno od centra Novog Pazara.



Po načinu gradnje slična je crkvama sa prostora Primorja, Gruzije, Jermenije i Italije, ali je usled prepravki i dograđivanja postala jedinstvena.

Crkva je okružena grobljem, a ovi nadgrobni spomenici predstavljaju najubedljivije svedočanstvo o životu i delovanju ljudi u prošlosti. Iz perioda XII i XIII veka potiču i spomenici u obliku niskog sanduka sa konturom ljudske glave na gornjoj površini koji se nalaze oko Petrove crkve.

 

Na području crkve najpotpunije su reprezentovani mermerni spomenici studeničke škole.

Većina ovih spomenika ima oblik krsta, a izvestan broj ima oblik trapeza i pravougaonika.

Na ovim spomenicima koji potiču iz perioda od XVI do XIX veka su predstavljene glave pokojnika, koje su često kombinovane sa geometrijskim ili floralnim ornamentima.



Najstariji likovi su dati u reljefu i rađeni su kao samostalna predstava. Ornamentalni sistem, na mlađim spomenicima, najčešće prati lik pokojnika, dok se kod najmlađih spomenika pretače u stilizaciju, koja se tranformiše u čistu ornamentiku gde se forme iscrtavaju cirklom. Na spomenicima su ispisani epitafi ćirilicom.