понедељак, 22. јун 2020.

Novi Pazar- egzotika Orjenta u Srbiji




 
 

O Novom Pazaru su pisali brojni putopisci, a čuveni Evlija Čelebija je u XVII  veku zabežio da je bio jedan od najvećih gradova na Balkanu. To je ekonomski i kulturni centar, koji pripada istorijskoj regiji Raška oblast. Nalazi se na 290km južno od Beograda. Smešten je u zvezdastoj dolini reka Jošanice, Raške, Deževske i Ljudske, na nadmorskoj visini od 496 metara.

 

Okružen je visokim planinama Golijom i Rogoznom i Pešterskom visoravni. Ukupna površina opštine sa 100 naseljenih mesta iznosi 742 km2. Prema popisu iz 2011. godine, Novi Pazar ima 109.327 stanovnika.

Njegov osnivač Isa-beg Ishaković je podigao grad u neposrednoj blizini srednjovjekovnog utvrđenja Trgovište, poznatog pod imenom Ras. 



Prvi pisani dokument koji pominje ime Novi Pazar datira iz XV vijeka, kada je Malo veće Dubrovačke republike odlučilo da u njemu postavi svog konzula. To potvrđuje da je grad u to vreme već bio razvijen, zahvaljući svom izuzetnom geografskom položaju, jer se nalazio na raskršću važnih puteva koji su vodili od Dubrovnika prema Nišu, Sofiji, Istanbulu, Solunu, Beogradu, Pešti i Sarajevu. 

 

Danas je poznat po malim privrednicima koji prave sve i svašta od pazarskih farmeki, preko cipela i kaiševa do nadaleko čuvenih mantija sa sirom i mesom, specijaleta od goveđeg mesa, ovčijeg sira, do orjentalnih poslastica.

 


U Novim Pazarom posećujemo Staru čaršiju,  Novopazarsku tvrđavu iz XV veka, Altun-alem džamiju, sagrađenu u prvoj polovini XV veka, Amir Agin han, Sebilj, kuću Čavića )u kojoj nijee prenoćio nijedan član ove porodice, Lelek džamiju  (roda sletela na krov crkve i počela da klanja), bedema grada i kule Montrilje. Pravim predah uz baklave i špicer  (pola pola boza i limunada).





STEPENICE KA NEBU - SPOLJAŠNJOST ISTOK ZAPAD UNUTRA





Đurđevi stupovi, jedan od najstarijih srpskih manastira, podignut je u XII veka u slavu Svetog Đorđa. Pod zaštitom je UNESCO-a. Sagrađen je na brdu iznad današnjeg Novog Pazara, u Starom Rasu. Podigao ga je veliki župan Stefan Nemanja. Po pisanju njegovog biografa i sina Stefana Prvovenčanog, manastir je nastao tako što se Nemanja, dok je bio u jednoj pećini, zavetovao da će izgraditi manastir posvećen Svetom Đorđu. Nemanja koji se na tron uspeo oslobodivši se tamnice u koju su ga gurnula rodjena braća.



Manastir krase  dve kule – stolpe/stupe  po kojima je Crkva Svetog Đorđa dobila kasniji naziv – Đurđevi stupovi, kao i nepravilnim oblikom oltara. Stupovi su izgrađeni stilom koji predstavlja sintezu dva graditeljska koncepta srednjeg veka – vizantijske arhitekture na Istoku i romanske arhitekture na Zapadu.



Crkva Svetog Đorđa ima važno mesto u formiranju ove arhitekture, poznate pod nazivom Raška škola, kao građevina kojom započinje ova stvaralačka epoha u arhitekturi srednjovekovne Srbije. Fasada je u potpunosti izrađena u romanskom stilu sa naizmeničnim redovima svetlog i tamnog kamena, dok unutrašnjost crkve odiše vizantijskim stilom. Oslikana je 1175. godine.



Crkva je bila živopisana veličanstvenim freskama, ali je većina njih uništena tokom vekova. Delimično su očuvane kompozicije: Jevanđelist Luka, Prorok Danilo, Scene iz života Svetog Georgija, kao i portreti ktitora. Deo očuvanih fresaka prenesen je iz mansatira u Narodni muzej u Beogradu.



Sam manastir Đurđevi stupovi spadao je u kraljevske manastire u 13. veku. Njegov drugi ktitor bio je srpski kralj Dragutin koji je dogradio manastirsku crkvu i po svojoj želji tu bio i sahranjen. Manastir Đurđevi stupovi je zapusteo 1689. godine, nakon Austro-turskog rata, kada je poslednjih 16 monaha koji su činili bratstvo, napustilo manastir i pred Turcima pobeglo na sever. Tokom naredna dva veka Đurđevi stupovi su postali ruševina, više puta razarana i pet puta paljena.

Deo moštiju kralja Dragutina prenet je iz Dečana u Đurđeve stupove. Kralj Dragutin je vladao od 1276. do 1282. godine. Za to relativno kratko vreme mnogo je pomagao crkvu i živeo strogo, skoro isposnički. Pored ostalih podigao je crkvu sv. Ahilija u Arilju i tu je sačuvan njegov portret iz 1296. godine.Pre smrti Dragutin se zamonašio i dobio ime Teoksit. Ostatak života proveo je živeći isposnički i čineći dobra dela.

 

Ne treba propustiti ni Crkvu Svetih apostola Petra i Pavla koja se takođe nalazi na UNESCO-voj listi. Petrova crkva kod Novog Pazara u Rasu (punim nazivom: Crkva Svetih apostola Petra i Pavla) predstavlja najstariji spomenik crkvene arhitekture na prostoru Srbije i prvobitno je sedište raške episkopije. Sama crkva ima osnovu rotonde sa upisanim četvrorolistom i potiče iz vizantijskog doba, dok freske iz njene unutrašnjosti potiču iz X, XII. i XIII veka.


Na njenom mestu se nalazio ranohrišćanski objekat koji je podignut u VII veku. Prilikom istraživanja unutrašnjosti crkve, na prostoru ostataka ilirskog kneževskog tumula iz V veka p. n. e. nađena je kolekcija od 92 predmeta u zlatu i ćilibaru. Istraživački i konzervatorski radovi vršeni su krajem 50-ih i početkom 60-ih godina dvadesetog veka, arheološka iskopavanja od 1984. do 1986. godine, a nastavljena su i poslednjih nekoliko godina. Posle detaljnih arheoloških istraživanja, crkva je konzervirana 1960. godine. Neki od najznačajnijih događaja iz perioda vladavine dinastije Nemanjića su vezani za ovu crkvu. Crkva se nalazi 2 km severno od centra Novog Pazara.



Po načinu gradnje slična je crkvama sa prostora Primorja, Gruzije, Jermenije i Italije, ali je usled prepravki i dograđivanja postala jedinstvena.

Crkva je okružena grobljem, a ovi nadgrobni spomenici predstavljaju najubedljivije svedočanstvo o životu i delovanju ljudi u prošlosti. Iz perioda XII i XIII veka potiču i spomenici u obliku niskog sanduka sa konturom ljudske glave na gornjoj površini koji se nalaze oko Petrove crkve.

 

Na području crkve najpotpunije su reprezentovani mermerni spomenici studeničke škole.

Većina ovih spomenika ima oblik krsta, a izvestan broj ima oblik trapeza i pravougaonika.

Na ovim spomenicima koji potiču iz perioda od XVI do XIX veka su predstavljene glave pokojnika, koje su često kombinovane sa geometrijskim ili floralnim ornamentima.



Najstariji likovi su dati u reljefu i rađeni su kao samostalna predstava. Ornamentalni sistem, na mlađim spomenicima, najčešće prati lik pokojnika, dok se kod najmlađih spomenika pretače u stilizaciju, koja se tranformiše u čistu ornamentiku gde se forme iscrtavaju cirklom. Na spomenicima su ispisani epitafi ćirilicom.

Нема коментара:

Постави коментар