PUTOKAZ - Svako putovanje započinje u snovima. Putopisi su putovanja van mesta i van vremena. Internet portal posvećen putovanjima, putopisima i svim bitno-nebitnim stvarčicama koje zanimaju putnike.
Posle dana ispunjenih vinom trebalo mi je malo pešačenja.
Tamo gde je pesak progutao nemački džip krajem II svetskog rata, gde je najveći
deo radnje filma Ko to tamo peva sniman, a sada se gradi akvapark.
Pa da krenemo. Od manastira pa dalje.
Manastira Vojlovica
-neko je mnogo ranije znao da ćemo moliti boga za energiju-
Manastir Vojlovica kod Pančeva posvećen je Svetim
Arhangelima Mihailu i Gavrilu, i nalazi se na putu Pančevo-Starčevo, na oko 3,5
km od ušća Tamiša u Dunav. U zaleđu možete videti rafineriju po čemu je
manastir karakterističan.
Postoji više predanja o postanku ovog banatskog manastira.
Prema najstarijem predanju, sačuvanom u manastirskom inventaru iz 1795. godine,
manastir je osnovao despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, 1383. ili 1405.
godine.
Prvi pouzdani podaci o Vojlovici potiču iz 1542. godine.
Jeromonah Partenije je zapisao u Zborniku štampanom u Veneciji 1538. godine da
u manastiru u to vreme živi 36 monaha, što potvrđuje pretpostavku da je usled
brojnosti bratstva manastir osnovan mnogo ranije.
U toku II svetskog rata u manastiru Vojlovica su bili
zatočeni patrijarh Gavrilo Dožić i vladika Nikolaj Velimirović.
U hramu manastira Vojlovice nalazi se čudotvorna ikona
Bogorodice sa natpisom:
„Obraz mnogopjenenij i čudotvornij presvjatija Bogorodici“,
kojoj je Sveti vladika Nikolaj Velimirović, u toku svog zatočeništva u ovom
manastiru, napisao kanon i nazvao ga Kanon Presvetoj Bogorodici Slovesnici.
Kao što rekoh manastir Vojlovica danas se nalaziu sklopu Rafinerije nafte – Pančevo koja je
izgrađena 1965. godine.
Bratstvo manastira Vojlovice podiglo je 1890. godine kapelu
posvećenu Svetoj Petki Trnovoj koja se proslavlja 8. avgusta.
Zagajička (Zagajska) brda predstavlja predeo na
severoistočnom obodu Deliblatske peščare. Prostiru se na nešto više od 250 ha i
predstavljaju drugu zonu zaštite u okviru specijalnog rezervata prirode
„Deliblatska peščara“.
Ovo je najviši deo Deliblatske peščare, a po mnogima i
najlepši. Pogled sa njih pruža se desetinama, pa i stotinama kilometara sa svih
strana. Vide se okolni mesta ali i po neko dalje mesto, Vršačke planine, južni
Karpati, Kostolac kao i voda Dunava u daljini.
Od Šušаra krećemo do kastela Marijetaa onda peške do Obeliska. Pesak se rasipao pa
je Marija Terezija naredila da se pošumi bagremom. Ima i šipaka i trnjina. Od
poljoprivrednih kultura tu su kukuruz i suncokret. Vazduh čisti pluća, a med odavde
je lekovit.
Ulaskom u zonu Zagajičkih brda, gde su peščane dine visoke
više od 200 m, dobija se osećaj kao da ste u nekoj planinskoj oblasti, a ne u
ravničarskoj peščari. Da ovde vetra ima skoro uve govore i vetrenjače
vetroparka.
Zagajička brda skrivena su između velikog prostranstva
Deliblatske peščare i njenog ruba kraj sela Zagajica. Mada sada pripadaju selu
Grebenac.
Upravo to je i najatrkativniji deo Banatske peščare, a do
njega je moguće doći samo pešice i uz dobro poznavanje puteva. Zagajička brda
koja izgledom podsećaju na loptaste bregove, zapravo su drevne peščane dine,
delom šumovite a delom prekrivene stepskom vegetacijom. Ovi lesni oblici
reljefa, obrasli stepskom vegetacijom, predstavljaju jedan od poslednjih
sačuvanih stepskih predela u Vojvodini.
Jedinstveni relikt prapejzaža Panonske nizije pre nego što
su je progutale oranice.
Sledi pešačka tura u dužini oko 10 kilometara, lagana šetnja
po kolskim I šumskim putevima. Vreme pešačenja – oko 5h sa pauzama.
Moj kum, lovac ovde je jurio fazane, zečeve, divlje svinje,
srne i jelene. Kako je dobar paprikaš spravljao od ulova.
A mi idemo da vidimo gde devojka pije vodu.
Devojački bunar
Na samo sat vremena udaljenosti od Beograda, u južnom Banatu
smešteno je izletište „Devojački bunar“, prava zelena oaza usred „Peska“, kako
lokalci zovu Deliblatsku peščaru.
Deliblatsku peščaru napravili su vetrovi ledenog doba, koji
su nanosili slojeve peska i plavina Dunava i drugih banatskih reka.
Zbog velike raznovrsnosti biljnog i životinjskog sveta i
ruže vetrova, Deliblatska peščara proglašena je Specijalnim rezervatom prirode.
U „Evropskoj Sahari“, nalazi se oko 900 biljnih vrsta
(banatski božur, stepski božur, šerpet, bademić, kleka, virgilijski hrast,
lužnjak, bela lipa, bagrem, crni i beli bor…), a životinjski svet čine
peščarski insekti i razne vrste ptica (orao krstaš, stepski soko, tekunica,
slepo kuče i stepski skočimiš…), a prisutne su i šumske životnje poput vukova,
jelena, srna i divljih svinja.
Popularno izletište „Devojački bunar“, prava zelena oaza,
ispuniće želje posetilaca, bilo da su one vezane za odmor, uživanje i zabavu u
prirodi, jahanje konja u obližnjoj ergeli, degustaciju kvalitetnih vina,
kupovinu proizvoda iz lokalnih domaćinstava.
Posle vina, pešačenja po Deliblatu, radova na placu i spa
seansi na red je došlo i jedno vikend putivanje-Put na jug. Često prolazio kroz
mesta na jugu Srbije, a nikad pošteno zavirio. Pa da tu grešku ispravim, krenuo
sam jednog subotnjeg jutra
Srpski Mančester i grad paprike i roštilja
Leskovac je grad u Jablaničkom okrugu, poznat po petorečju,
pojavi retkoj u svetu, koja se nalazi u Leskovačkoj kotlini.
Naselje datira još iz doba Rimskog carstva. U srednjem veku
zvao se Glubočica pa Dubočica, a ime Leskovac grad je dobio po šumama leske tj.
lešnika.
Na 30 km od Leskovca nalazi se veliko arheološko nalazište
iz VI veka Caričin Grad, a vredni pronalasci i ostaci se čuvaju u leskovačkom
gradskom muzeju. Na 15 km južno od Leskovca,u blizini Vučja, nalazi se
višeslojni arheološki lokalitet Skobaljić Grad.
Naučnici tvrde da se istorija ovoga kraja može sigurnije
pratiti od XII veka n. e. kada je srpski župan Stefan Nemanja od vizantijskog
cara Manojla I Komnina dobio na poklon Dubočicu (kako je vekovima nazivana ova
oblast) i zavetovao mu:
„Tebi budi u potomstvu tvojemu po tebi“, tako je Dubočica
ušla u sastav Raške države kao samostalna oblast. Najstariji zapisani pomen
Leskovca potiče iz XIV veka i tada se ovo mesto opisuje kao veliko selo.
Iz vremena cara Dušana i neposredno posle toga pojedina sela
u Dubočici pa i sam Leskovac bili su darivani manastirima: car Stefan Dušan, je
1348. godine dao na poklon manastiru Hilandaru selo Leskovac.
Mestimično praćeni kišom koja je prelazika u pljusak,
obilazima Šоp Đokićevu kuću, Sabornu crkvu Svete Trojice sa Crkvom Odžаklijom,
posećujemo Narodni muzej koji prati istoriju grada uključujući i
industrijalizaciju. A tu je i tradicionalna južnjačka svadba.
Stigao sam i na konfrenciju XV LIFFE- Leskovačkog internacionalnog
festivala filmske režije, čije je KulturniKponosni medijski prijatelj.
Trećeg dana XV Leskovačkog internacionalnog festivala
filmske režije, 17. septembra u Leskovačkom kulturnom centru, na konferenciji
za novinare govorili su Ognjen Sviličić, selektor glavnog takmičarskog programa
15. LIFFE-a, Darko Bajić, umetnički direktor festivala, Milica Tomović,
rediteljka filma „Kelti“, i Dušan Zorić i Matija Gluščević, reditelji filma „Da
li ste videli ovu ženu?“.
A onda na leskovački roštilj. Beogradom vladaju neki uveženi
roštiljski brendovi, a ja iz detinjstva znam i cenim samo ovaj.
Izbor je pao na
punjenu belu vešalicu sa urnebes salatom i ljutim paprikama. Uz Moreti pivo.
I dok kiša opet rominja i dobuje po šoferci idemo ka
manastiru Prohor Pčinjski.
Nekad davno sam vozom ovim putemišao u vojsku. U Bitolj. Tada ovde nije
prolazio auroput, već solunski drum. On nam ostaje sa leve strane.
Još sva srca ohladnela nisu...
MANASTIR PROHOR PČINJSKI
Na 20 kilometara od magistralnog puta Beograd-Solun i
30udaljenosti od Vranja, nalazi se
jedna od najstarijih srpskih svetinja – manastir Sveti Prohor Pčinjski.
Smešten u podnožju planine Kozjak, obrasle hrastovom šumom,
punoj divljači i brojnih izvora, u kraju izvanrednih klimatskih osobina,
manastir živi svoj burni život devetstogodišnjaka. Rušen i paljen, napadan i
pljačkan, sada obnovljen, posećivan je od turista i hodočasnika iz celog sveta
koje privlače tajne manastirskih odaja, ali i nedirnuta lepota ambijenta kraja,
tradicionalno poznatog kao vazdušna banja.
Devet vekova prohujalo je od kada je vizantijski car Roman
Diogen (vladao od 1067. do 1071. godine) podigao ovaj manastir i posvetio ocu
Prohoru. O tome postoji legenda:
„Roditelji Svetoga Prohora dobili su sina u poznim godinama.
Kada je Prohor napunio 8 godina dalu su ga da „uči knjigu“. Po punoletstvu i
završetku izučavanja knjige mudrosti, roditelji odluče da ožene svoj jedinca.
Prohor tada svoje imanje razdeli siromasima, ode u pustinju i svoj život
posveti Bogu. U pustinji je živeo 32 godine i za to vreme nije sretao ljude.
Diogen, budući rimski car, lovivši srnu srete u pustinji Prohora koji mu tada
predvidi da će postati car. Ali ga opomenu da ne zaboravi na starog pustinjaka.
Diogen sasluša starca, otputova u Carigrad i ubrzo postade car. Ali, zaboravio
jena proroka. Prohor mu se javio u snu
i opomenuo ga da mu makar mali hram podigne. Ispunjavajući prorokovu želju,
Diogen najpre u Nagoričanima podiže jedan hram, a potom i crkvu na reci Pčinji,
gde vekovima počivaju svete i čudotvorne mošti iz kojih do danas teče sveto
miro.“
Manastir Prepodobnog Prohora Pčinjskog podigao je
vizantijski car Roman IV Diogen 1070. godine. U okviru vizantijske države ostao
je sve do Nemanjinih osvajanja ovih krajeva između 1180. i 1190. godine. Tek
krajem XII veka, u vreme velikog župana srpskog Stefana Nemanje, manastir je u
sastavu Srbije.
U istorijskim izvorima, međutim, ne pominje se sve do
dolaska na vlast srpskog kralja Milutina (1282-1321).
Osvajanjima započetim već u proleće 1282. godine, kako
navodi njegov biograf arhiepiskop Danilo II, kralj Milutin uze u početku
dolaska (na presto) oba Pologa sa njihovim Gradovima, i sa oblašću i Grad
slavni Skoplje, potom Ovče Polje, Zletovo i Pijanec. Mada se to izričito ne
pominje, verovatno je i Vranjska oblast bila srpska, a manastir je već od 1282.
godine u sastavu Milutinove Srbije. Za Srpsku crkvu vreme vladavine kralja
Milutina je period izuzetnog prosperiteta, jer kako navodi arhiepiskop Danilo
II, odmah po dolasku na vlast kralj poče zidati mnoštvo svetih crkava, a mnoge…
stare obnovi i ukrepi. Podigao je ili obnovio 40 crkava i manastira,
zahvaljujući bogatim prihodima kraljevine od rudarstva i trgovine. Mada izvori
toga doba ne govore o manastiru Svetog Prohora Pčinjskog, u Karlovačkom
rodoslovu iz 1503. godine, stoji da kralj Milutin, pored ostalih zadužbina
sagradi i crkvu Pčinskomu Prohoru.
Osvajanjem ovih krajeva od strane Turaka, završava se
razdoblje u kome je manastir prosperirao kao snažan duhovni i kulturni centar
srednjovekovne srpske države.
Kroz čitav XV vek nema podataka o njemu, sve do 1483.
godine, kada izvesni Petar daruje manastiru mermernu krstionicu. Samo šest
godina kasnije, obnavlja se kompletan živopis – ponovo se oslikava Milutinova
crkva o trošku Marina, sina popa Radonje iz Kratova.Sve to ukazuje na ozbiljnu
pretpostavku da je manastir već u prvim decenijama turske dominacije vrlo teško
stradao, čak toliko da je bila neophodna njegova ozbiljna obnova. To je
ostvareno 1489. godine, čitav vek posle tragičnog poraza na Kosovu, pa se tako
u novoj zidnoj dekoraciji pojavljuje i lik Svetog kneza Lazara. Kako se u nekim
izvorima navodi knez Lazar Hrebeljanović podigao je spoljnu pripratu ili trem,
ispred Milutinove crkve u manastiru Svetog Prohora Pčinjskog, isto kao što je
to uradio i u Hilandaru. U ovom manastiru se deo srpske vojske pričestio pre
odlaska u Kosovski boj 1389. godine.
Manastir i ovdašnji živalj žеstoko su postradalitokom dva svetska rata od bugarskih
okupatora.
Kraljevski konak je 2103. godine proslavio100 godina
postojanja, a 2014. godine se desio požar.
U 2015. Republika Srbija, lokalna zajednica i dobrovoljci su
ga ponovo obnovili.
Veoma je bitan je je ovo drugi najveći manastri Srpske
pravoslavne crkve. Odmah posle Hilandara. Svakako najveći u Srbiji.
Sveti Prohor Pčinjski je prvi srpski svetac.
Manastir vernicima i putnicima namernicima nudi i konforan
Vranjski konaki Gastroprimnicu u kojoj
se služi isključivo organska hrana.
Slava Svetog Prohora Pčinjskog se slavi 1. novembra.
Isposnica Svetog Prohora, a sada crkva-brvnara, nalazi se na
planini Kozjak, udaljena oko 3 kilometra od manastira. U ovoj isposnici starac
Prohor je proveo veći deo ovozemaljskog života. U njenoj neposrednoj blizini je
potok sa koga je vodu pio i sam Prohor. Staza u jednom pravcu se prelazi za oko
40 minuta, jedan deo je kroz šumu, uređena staza, nije naporan put, samo
kratko-oko 150 metara malo veći uspon, šetnja kroz prelepu prirodu.
VRENJE U VRANJE
Vranje je grad na jugu Srbije, sedište Pčinjskog okruga.
Nalazi u Vranjskoj kotlini, na Vranjskoj reci, nedaleko od njenog ušća u Južnu
Moravu. Smešteno je u podnožju planine Pljačkovice (1231 m), Krstilovice (1154
m) i Pržara (731 m).
Od granice Bugarske je udaljeno
70 kilometara , a od Severne Makedonije 40.
Prema popisu iz 2002. u gradu Vranju je bilo preko 55
hiljada stanovnika.
Prvi pisani trag o Vranju, još u XI veku, ostavila je Ana
Komnina. Ona u knjizi „Aleksijada“ pišе da je raški župan Vukan, 1093. godine,
u svom osvajačkom pohodu, stigao u Vranje i osvojio ga, ali se ipak povukao
pred Vizantijom.
U sastav srpske države, Vranje konačno ulazi 1207. godine,
kada ga je osvojio Stefan Prvovenčani.
Jedno je sasvim izvesno: ovo je izuzetno važno geostrateško
područje na kome su se od pamtiveka ukrštali karavanski putevi tako da je
„najlakši put ka jednom i ka drugom, osvajače vodio preko vranjskog
pomoravlja“.
Raspadom srpske srednjevekovne države, Vranje 1455. godine
osvajaju Osmanlije, koje njime vladaju sve do 1878. godine, kada je varoš
oslobodila srpska vojska pod komandom Đenerala Jovana Belimarkovića.
Vranje je, tako, pod Turcima bilo čitavih 422 godine. Tu se
priča o burnoj istoriji ne završava.
Ovi prostori su, posebno u novijoj istoriji, bili česta meta
bugarskih osvajača i zločina koji su počinili nad civilnim stanovništvom. U
Prvom svetskom ratu, Bugari su okupirali Vranje 1915. godine, a oslobodili su
ga srpski ratnici sa Solunskog fronta 1918. godine.
Drugi svetski rat doveo je Nemce, koji su u njega ušli
početkom 1941. godine, i potom ga predali u ruke bugarskim okupatorima.
Oslobođeno je 7. septembra 1944. godine.
I Vranje, kao i Verona, čuva i neguje priču o tragičnoj
ljubavi. Tamo u Veroni, ljubav se zbiva na balkonu, dok se ovde, u Vranju,
odvija na obali Vranjske reke.
Šta se to, zapravo, dogodilo u gradu jakih strasti, meraka i
sevdaha?
Lepa Ajša bila je kći bogatog i moćnog Selim-bega. Legenda
kaže da se Ajša zaljubila u zvuk Stojanovih dvojnica, koje je slušala, dok je
pastir Stojan prolazio vodeći ovce kraj njene kuće. Zatim se zaljubila i u
njegov stas i poželela da sa njim ode u planine. Ravnodušan nije ostao ni
Stojan.
Počeli su tajno da se sastaju u šipražju Vranjske reke. Po
čaršiji su krenule priče o zabranjenoj ljubavi. Glas o ašikovanju mlade
Turkinje i srpskog mladića došao je do ušiju moćnog Turčina.
Jednog dana, Selim-beg pođe za svojom kćeri…
U ruci je imao pušku. Našao ih je pored reke i uperio je
pušku prema mladiću, ali je metak pogodio njegovu kćer, koja je telom zaklonila
mladića. Drugi je kuršum pogodio svoj cilj. Poslednja želja mlade Turkinje bila
je da se na tom mestu, od novca za njenu udaju sagradi most. Otac je ispoštovao
amanet svoje jedinice. Godine1844.podigao je most koji nazivaju Beli most. Na samom mostu postoje dve
table: na turskom i arapskom jeziku, na kojima piše:
„Ovaj most zvaće se Beli most,
on će služiti za olakšicu
Voda koja ispod njega teče
Neka posluži ljudima za zdravlje!
Prolaznici, prođite jedanput
Preko mosta i vratite se
Videćete da je sagrađen
za dobro svakog čoveka.
Muhamede Mustafo,
Posreduj za humanu vlasnicu Ajšu…“
Ispod ovog teksta nalazi se tekst na arapskom jeziku:
„O Čuvaru, vlasnica ove dobrote i lepote, Hanuma Ajša,
podiže ovaj most da joj bog oprosti njene grehe i grehe njenih roditelja.“
Ovako je događaj upamtilo Vranje. Danas, sve više turista iz
čitavog sveta dolazi u pohode Belom mostu: zaljubljeni zahvataju vodu ispod
mosta kojom prskaju odeću da bi zaštitili svoju ljubav od zlih sila.
Za dan zaljubljenih
veliki broj mladih, zaljubljenih i bračnih parova prelazi po dva puta preko
mosta: kažu da Beli most ima čudno dejstvo, do danas neobjašnjivo.
Zgradu Pašinog konaka sagradio je moćni Raif-beg Džinoli
1765. godine. Sastoji se iz dve spratne zgrade spojene visećim mostom, koje su
tipični predstavnici balkansko-orijentalne arhitekture. Zgrade imaju prizemlje
i sprat, sa simetrično postavljenim prostorijama.
Holovi su nepravilnih oblika osnove. Iz njih se ulazi u
prostrane sobe, izmeđukojih su manje
prostorije, takozvane odžaklije. Sve sobe su ukrašene bogato obrađenim drvenim
tavanicama.
U prvoj zgradi, Selamluku, živeo je Paša sa svojom muškom
pratnjom.
Danas je tu smešten Narodni muzej. U drugoj, Haremluku,
odvijao se porodični život. U njemu su živele Pašine žene, deca i služinčad.
Hol Haremluka na spratu ima polukružno proširenje – divanhana, a ispod njega u
prizemlju manji otvoren trem. U prvih šest meseci ove godine kulturne institucije posetilo više od 12.000 posetilaca.
Haremluku se renovira i biće proširenje Narodnog muzeja.
Jedan od glavnih simbola Vranja, ali i srpskog književnog
realizma je, bez sumnje, pisac Borisav Stanković.
Bora je pretežno stvarao dela koja su iskazivala tradiciju i
duh Vranja, a u tome mu je pomoglo i to što mu je baka Zlata često pričala o
izgledu „starog” Vranja.
Danas mnoge institucije u Vranju nose njegovo ime –
gimnazija, Gradska biblioteka, pozorište, ali i jedna ulica. Iako je Bora
prodao nakon što se preselio u Beograd, grad je kuću kasnije otkupio i učinio
je kulturnim dobrom 1967. godine.Nikad
nije živeo u raskoši, sastavljao je kraj s krajem, pa je radio i kao poreznik.
Godišnje odmore provodio je u Vranju.
U njoj su za posetioce izloženi lični predmeti Borisava
Stankovića i njegove porodice, kao što su nameštaj, baka Zlatin razboj, Borina
tabakera, knjige, sanduk za odela i fotografije. Gostinska soba, koja po
pravilu treba da bude najlepša u svakoj kući, postavljena je prema opisu iz
Borine pripovetke „Uvela ruža”.
Sačuvana je čak i soba baka Zlate, gde se nalaze i njeni
lični predmeti. Spoljašnjost kuće prikazuje tipičnu arhitekturu narodnog
graditeljstva. Muzej-kuća je pod upravom Narodnog muzeja Vranje.
Posle obilaska Belog mosta, Muzeja Bore Stankovića i Pašinog
konaka pravimo pauzu tek da nešto malo čalabrcnemo.
Vranjsko more
Posle posete Vranju nastavljamo putovanja do Vlasinskog
jezera.
Ono se nalazi na teritoriji opštine Surdulica i udaljeno je
30 kilometra od doline Južne Morave ka zapadu i od srpsko-bugarske granice ka
jugu. Nalazeći se na 1213 m nadmorske visine i prostirući se na površini od 16
km2 najveće je i najviše veštačko jezero u Srbiji.
Na mestu gde se u prošlosti nalazila tresava, poznata kao
Vlasinsko blato, sa ševarom, trskom i samo mestimičnim vodenim površinama i isticala
reka Vlasina, nastalo je današnje Vlasinsko jezero.
Ispitujemo jezero krstareći po njemu brodom
"Posejdon".
Boja vode jezera varira od sivo plave pored obale do
zatvoreno plave na sredini jezera, sa zelenim priobalnim površinama daje
poseban koloritet vlasinskom pejzažu.
Posebna zanimljivost su plutajućа ostrva različitih veličina
sa slojem zemljišta do 3 metra, koja nošеna snagom vetra menjaju svoj položaj u
jezeru.
Rastinje je raznoliko a najviše je breza i bambusa. Kažu da
je nekad i stoka zabasala na takva ostrvca. Nekad ih je bilo mnogo više ali ih
je eksloatisala kompanija Simpo i od njih proizvodila najkvalitetnije đubrivo
za cveće.Danas ih ribari koriste pri
pecanju, pošto je asortiman ribe u jezeru raznolik.
Istorijski zapisi koji spominju Vlasinsku visoravan potiču
još od XVIII veka pod nazivom Vlasinsko blato ili Vlasinska tresava zbog
nagomilanog treseta i blata nastalog spiranjem rečnih tokova. Na taj način je u
kanjonu dugom 20 km stvorena močvara koja je na pojedinim mestima bila ispunjena
živim peskom.
Vlasinsko jezero oivičava zatalasana visoravan u vidu
prostranog zelenog ćilima išaranog livadama, pašnjacima i šumama koje kriju
raznovrstan biljni i životinjski svet, dok jezero nadvisuju planinski masivi,
na čijim padinama je grupisano nekoliko vlasinskih naselja između kojih teku
bistri i žuborni potoci i rečice sa šumovitim klisurama.
Od planina koje okružuju jezero posebno se izdvajaju
Čemernik i Vardenik.