уторак, 16. август 2016.

Dalmacija u junu-Splitovanje




Putovanje posle poduže apstinencije. Mini letovanje. Hvala bogu, već jednom! Sam sam sebi ličio na onu spodobu s Munkovog „Krika“. Zabrinuo sam se, kada bih i kod kuće, pre okretanja nekog telefonskog broja birao nulu. Jer, budala luta, pametan putuje! Nasušno potrebni povratak u izmenjenu prošlost. U Dalmaciju koju sam, doduše, retko pohodio. Bejah mlad i isključiv - Dubrovnik ili Istra. Tamo je išlo cela ekipa. E pa da se sada naknadno popune praznine u obrazovanju, krenuli smo ka Splitu. I tamo stigli u rano junsko jutro.

 


 tlocrt Dioklecijanove palate


Nalazimo se u najvećem gradu Dalmacije i gradu koji je zbog svojih kulturno-istorijskih spomenika s pravom od 1979. na UNESCO-voj listi svetske baštine. Smešten u zaleđu planine Mosor i brda Kozjak, a svojevrsna predstraža su mu ostrva Brač, Hvar i Šolta. Simbol grada je svakako Dioklecijanova palata iz IV veka. Istočni i zapadni zid dugački su 216 metara, južni 181, а severni 175 m. Severni deo palate bio je rezervisan za smeštaj vosjke i posluge, a u južnom su bile careve odaje. Palata je vodu dobijala akveduktom dugačkim oko 9 kilometara kroz čiji je kanal širok oko 0,60 metara, a visokim oko 1,60 sa izvora reke Jadro. Naravno, sve što dođe i prođe, te je palata imala i kanalizaciju. 


Dioklecijan pozdravlja okupljenu razdragan  masu dok mu asistira šest vojnika i ljuba njegova
i tako svaki bogovetni dan u podne- pa posle kažite lako je biti car

Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (285—305. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus) bio je rimski car, a potekao iz skromne porodice. Porekom je iz ovih krajeva a po Dalmaciji (Diokleji) se zvao Diokles. Proslavio se u ratnim pohodima u Meziji, stekao zvanje zapovednika carske telesne garde, a zatim napredovao do senatora i konzula. Po smrti Numerijana, u vremena krizna poput današnjih, vojnici su ga proglasili za cara. Deluje da nije bio odveć vlastoljubiv, jer je već sledećeg leta upravu nad zapadnim delom carstva poverio svom prijatelju, Maksimijanu. Utvrdivši granica na Eufratu i u Siriji, 293. godine uzima sebi pomoćnika, danas bismo rekli prvog potpredsednika Galerija, obezbedivši njegovu lojalnostu ženidbom za njegovu ćerku Valeriju. Da ne zaostane, drugi suvladar,  Maksimijan, postavlja za svog suvladara Konstancija I Hlora (Cl). Takav način upravljana državnom (brigo moja pređi na drugoga) naziva se tetrarhija. Dioklecijan je upravljao azijskim delom carstva, Trakijom i Egiptom, Galerije Podunavljem i Balkanom, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i Afrikom, a Konstancije Galijom i Britanijom. Ali u jednom detalju, Dioklecijan nije odolio da ne potpali svoju sujetu, proglasio se Jupiterovim sinom. Baš je znao koga da odabere od onolikih, paganskih bogova. 


Grb Dalmacije čine tri zlatne okrunjene leopardove glave (neki bi rekli lavove, a poneki i risove) na plavom polju. Kao takav nalazi se u kruni na hrvatskom grbu. Bilo je predloga, na vama je da presudite ozbiljnih ili šaljivih, da se te mačke sklone, a da njihovo mesto dođu autohtoni dalmatinski psići (dalmatinci). Kao deklarisani kučkar, ako moj glas išta znači ne protivim se. 

Ovaj grbom anžuvinska dinastija koristila od početka XIV veka za područje Dalmacije (u početku su glave bile srebrni i okrenute ulevo na crvenu štitu). Pošto je kralj godine 1409. prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici, i dalmatinski grb se našao u mletačkim rukama. U vreme habsburške vladavine, koja je Dalmacijom vladala od 1797. do 1918. (s jednim prekidom), dalmatinski grb je simbolizovao Kraljevinu Dalmaciju, a nalazio se i u gornjem levom polju grba Trojne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. 

 

Splitovanje



Ono što svaki premoreni putnik prvo uradi je da se umije, osveži i ode negde na kafu (u njenim različitim formatima ukazivanja). Pokušavam da ne primetiim u luci devastiranu zgradu Dalmacijavina. Ne rušite mi iluzije iz mladosti! 

  
Mi smo izabrali simpatični kafić uz more. Cenovnik maštovit na sve četiri strane prazne četvrtaste boce tekile. Sa susednog stola dopire milozvučni i mazni dalmatinski dijalekt. Šetamo, potom, rivom, udišemo morski vazduh, a onda krećemo ka gradu. Prolazimo kroz gradsku pijacu i upoznajemo se sa ponudom. U jednoj simpatičnoj staroj knjižari u gradskom jezgru kupujem najnoviji Pavičićev krimić, jer nema ničeg lepšeg nego ležati pod čempresom, na pregršt njegovih mekanih iglica, udisati te ugodne mirise, dok ćarlija vetrić mio i čitati o nekom zamršenom ubistvu. 

 



Obilazimo Gradski katedralu (Katedrala Sv. Duje), nekadašnji Carski mauzolej cara-progonitelja hršćana, a katedralu od VII veka. Primenjujem već ustaljeni ritual; moram da posetim i kriptu i popnem se na zvonik visok 57 metara. A odozgo prekrasan pogled puca na sve četiti strane. U crkvi pronalazim i grob Arka Dražojevića koji je poginuo u sukobu sa Turcima 1508. godine.  


Oktogonalna spoljašnjost mauzoleja oivičena je tremom (peripterom) sa 24 stubova. U unutrašnjosti doninira kružni oblik sa četiri polukružne i četiri pravougaone niše. U sredini je počivao Dioklecijanov sarkofag i on u njemu, dok nije uništen. Iznad niša uzdiže se osam korintskih stubova od crvenog granita, a nad njima još osam manjih. Na vencu koji se proteže reljefno uokolo prikazani su Eroti u lovu, maske i ljudske glave. Vašem oku ne treba da promaknu ni  dva medaljona s trakama, na kojima su niko drugi no rimski car Dioklecijan i žene mu Priske. Konstrukcija kupole formirana je lepezastim slaganjem cigli u donjem, a kružnim u gornjoj trećini. Kupola je blještala svetlucavim mozaikom poput ona u Vestibulu.



 
Najčuveniji deo katedrale su vrata koje je 1214. godine u orahovini izrezbario Splićanin Andrija Buvina, koji je na dva krila smestio 14 kaseta sa prizorima iz Jevanđelja, od Gabrijelove najave do Hristova uskrsnuća.



Levo od ulaza nalazi se šestostrana propovedaonica iz XIII veka, izgrađena od zelenog porfira, nekad potpuno pozlaćena. U severnoj niši jee oltar koji je izradio mletački vajar Morlaiter 1767. godine, u kojem od 1770. leže mošti zaštitnika grada Svetog Duje (Dujma).


Dioklecijanova palata imala je četiri kapije. Bronzanu kapiju (južnu, Porta aenea) u Dioklecijanovo vreme zapljuskivalo ju je more).  Istočna i zapadna fasada su bez ukrasa, a vrata na njima nose nazive Srebrna (Porta argentea) i Gvozdena (Porta ferrea). Glavni ulaz bio na severnom zidu i u pitanju su Zlatna, dvokrilna vrata (Porta aurea), sa lukom i nišama u kojima se se nalazile statue (Jupitera i četiri tetrarha). Poređenjem sa sličnom kompozicijom ulaznog pročelja palate u Gamzigradu, uočava se da je na Zlatnim vratima splitske palate morao postojati jak razlog zašto su graditelji odstupili od uobičajenog, odnosno zašto kompozicija nije slobodno razvijena u visinu, nego je ostala poprilično stisnuta i prenatrpana. Neki čak idu toliko daleko da kažu da je ovde fušarenje majstora i najočiglednije. A mi mislimo da su samo danas majstori hoštapleri. Tesno mi ga skroji nane! Šio mi ga Đura!



Ispred carevih odaja je Peristil, a u vreme našeg dolasla uprilien je prigodni antički igrokaz, te smo antičke junake i heroine otpozdravili sa Ave, Ave!.  Na ovom trgu je i simpatični kafić gde sedite na stepenicama (skalinama).  Obilazimo i Jupiterov hram ili Hram svih bogova. No, ono što ni mnogi Splićani ne znaju, je to da se ispod Splita proteže drevni tunel iz rimskog doba.


 
Po podacima iz spisa koji datira iz V veka „Notitia dignitatum“ u palati se nalazila carska vunara. Podrumi Dioklecijanove palate u rimsko doba imali su funkciju skladišta. U ranom srednjem veku, verovatno u turističkoj sezoni, zbog prebukiranosti, jedan njihov deo koristio se za stanovanje, a u drugom su pronađena oprema za proizvodnju vina i ulja. Čišćenje podrumskih prostorija sprovedeno je tokom XIX veka. Danas se u te prizemne prostorije ulazi kroz Porta Aenea, sa rive, ili pak stepeništem s Peristila. Podrumi su i danas puni života, tamo se trguje, organiziraju se slikarske i vajarske izložbe, izvode se pozorišne predstave, sajmovi i vinske degustacije. 


 

U gradskom muzeju organizovana je degustacija vina Vinarije Carić (više na WineJouru), simpatično nazvana Vino u sridu (planirana je svake srede druga vinarija),  ali bjeaše prerano za to, te smo imali sasvim dovoljno vremena da obiđemo Meštrovićev muzej. 

 

Usput prolazimo pored kuće u kojoj je u septembru 1898. prespavao Sigmund Froid. Obilazimo i izložbu skulptura Nene Mikulića „Uroboros“.

Split još po nečemu vodi (ne)slavni rekord u susednoj nam državi. Po razvodima! Tako je u 2016. godini bilo 779 venčanja, a 466 razvoda, odnosno bilo je 60 posto razvoda.



Ivan Meštrović, (1883. – 1962.) dvorski vajar Aleksandra Karađorđevića bio je član Jugoslavenskog odbora. Pred kraj života vratio se, nakratko, u Jugoslaviju iz Amerike. Vila u kojoj je smešten njegov muzej, govori dosta i o samom umetniku Po uglednom italijanskom dnevniku, Corriere della Sera, Muzej Ivana Meštrovića je svrstan među deset evropskih muzeja koje trebate obići ovog leta. Smešten je u luksuznoj, porodičnoj vili. Meštrović je plac za vilu pazario i započeo građevinske radovi krajem dvadesetih godina XX veka Projekat za impozantno zdanje delo je arhitekata Fabijana Kaliterne, Harolda Bilinića i Lavoslava Horvata, naravno uz supeviziju samog umetnika. Gradnja istočnog krila s atelijeom i radnom sobom u prizemlju i stambenim prostorijama na spratu započinje 1931. godine. U nastavku radova poravnava se teren, grade potporni i novi ogradni zidovi, zida se pomoćni atelije za vajanje skulptura u glini (1934.), a izvan kompleksa vile, prema moru, podižu se 1935. dvije radionice za klesanje karijatida spomenika Neznanom junaku na Avali. Godine 1937. produžava se ulazni trem, gradi kolski prilaz objektu i centralni prizemni deo kuće.



Meštrović je krivac i za izvedene radove na hortikulturi parka. Stoga ne čudi da je ova vila bila omiljeno boravište Ivana Meštrovića i njegove porodice  još od leta 1932. godine. U njoj će se okupiti u aprilu 1941. godine, povodom smrti Meštrovićeve majke, Marte, ali usled italijanske okupacije, kako bi  izbegao hapšenje, Meštrović beži u Zagreb. No  ni tamo nije bio bolje sreće; hapse ga ustaše. 


Uslovi za formiranja Muzeja Ivana Meštrović stvoreni su  činom darivanja kojim je on 31. janura 1952. godine državi poklonio četiri svoja objekta i 132 umetnička dela. U ovom zdanju mogli smo da vidimo sledeće od njih: u mermeru (Psiha iz 1927.; Kontemplacija, 1924.), bronzi (Daleki akordi, 1918.; Kiklop, 1933.; Perzefona, 1946.; Majka sa detetom, 1917.; Job, 1946.), drvetu (Žalosni anđeli i Veseli anđeli, 1916.) i gipsu (Pieta, 1946.), kojima su obuhvaćeni svi periodi  umetnikovog bogatog stvaralaštva do 1946. godine. Sedište Meštrovićeve zaostavštine je od 2007. godine premešteno u Split. 



Trpezarija je zadržala autentični izgled iz umetnikovog vremena, te na trenutak pomislite da će neko izneti neku zakusku na sto. Ali, avaj! U njoj je zato Meštrovićev namještaj, nekoliko slika i bronzani portreti članova porodice. Inteesantna je ta razlika sa kojom on vaja članove porodice i ostale, uključujući i božanstva i anđele. Rodbinu prikazuje sa toplinom i ljubavlju, a prema ostalima je kritičan, strog - dominiraju dinarske karakteristike homo sapiensa, a žene prikazuje tako da bi se muški šovinisti obradovali. Mesnate, mišićave, pre za olimpijadu nego da vodiš u krevet. 



Dinarce uopšte karakteriše visok i vitak (bajati podaci) stas, jake kosti, razvijena muskulatura (bajat podatak), duge ruke i noge, takav i vrat usto snažan, maljavi i sve manje kosmati, kratke lobanja, često na potiljku ravne, visokog temena. Donja vilica izražena, malo isturena unapred, lice usko dugoljasto, crte oštre, čelo visoko, poširoko, natrag zabačeno, nos visokog korena, dugačak i istaknut, često povijen (orlovski profil), brada široka i masivna, usta široka, usne jake. Oči velike tamno smeđe, duboko položene. Obrve ispupčene i jako svedene. Donji deo tela je srazmerno razvijeniji nego gornji. Koža zagasita smeđa, kosa tamno smeđa, jače debljine, katkad kovrčasta. Brada gusta i jaka. Živog pogleda i užurbanog hoda pri kojem je blago pognut napred. Zlonamerni konstatuju višak muških hormona kod žena. Što se emocija tiče strasni i prgavi, nekad eksplozivni, ali se, zato, brzo izduvaju (poput balona). Pokreti su brzopleti, a postupci plahi. Mašta je razvijena, inventivnost i pronicljivost primerne, volja jaka, altruistička naklonost duše izražena, tip inteligencije je sintetički.




Kako god bilo Meštrović se debelo ogrešio o Dalmatinke. Svaki slučajni prolaznik imaće iluzije da su se anđeli ovde prizemili. Gracioznog hoda, šarmantne i zavodljive, ail i otresite, kože fine poput porculana, često ukrašeno pegicama i neizbežnim endemskim osmehom, nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Zamišljam kako je slatko sa njima se prepirati, kao kada se cenkate na pijaci za najsočnije i najslasnije voće.  I pamtim neka davna tinejdžerska druženja sa Splićankama u Dubrovniku. 

 

U Velikoj izložbenoj dvorani na istočnoj strani prizemlja dominiraju dela sa sakralnim temama, važnoj temi Meštrovićevog stvaralaštva. Tom dvoranom dominiraju drvene skulpture Adama i Eve (1939 - 1941.). Uz sakralnu postavku, poseban je prostor posvećen monumentalnoj skulpturi Pieta. Na spratu, u dvorani zapadnog krila, predstavljena su Meštrovićeva dela nastala pod snažnim uticajem impresionizma, secesije i art-dekoa. Istočna dvorana udomljuje skulpture nastale između dva svetska rata. Tu ćete videti i Mojsija sa rogovima (što se pripisuje pogrešnom prevodu/čitanju Starog zaveta). 


Uz muzejsku građu (skulpture, crteže, slike, arhitektonske nacrte i nameštaj), Muzej čuva i obimnu dokumentaciju koja baca svetlost na život i delo Ivana Meštrovića - fotografije prvih umetnikovih dela snimljenih početkom veka u Beču i Parizu, kao i arhivski materijal: pre svega porodični arhiv zatečen u kući 1952. godine, koji sadrži pisma članova porodice i prijatelja, njihova lična dokumente i slično. Saznajemo tako da je Meštrović glatko odbio Hitlerov poziv da poseti Berlin, iako je voleo da putuje. 


Meštrovićeve Crikvine smeštene su u splitskom predgrađu Meje, ispod južnih obronaka poluostrva Marjana, uz more, u blizini Muzeja Meštrović. Reč je o sakralno – umetničkoj celini nastaloj na ruševinama utvrđenog poljoprivrednog imanju s ostatcima građevina porodice Kapogroso iz XVI veka, koga su meštani nazivali Kaštilac. 

Ovo imanje kupili su 1939. godine Ivan Meštrović i njegov brat Petar, želeći da ga uredei i prilagode svojim potrebama. Zadržana je tlocrtna osnova kompleksa, no Meštrović je svojim adaptacijama u znatnoj meri izmenio dimenzije i izgled pojedinih građevinskih celina. Neke je srušio, drugima je izmenio namenu. 



U zapadnom delu kompleksa, koji je namenio za izložbeni prostor svojih skulptura, sagradio je trem za smeštaj gipsanih modela, kao i  izložbenu glavnu dvoranu, današnju crkvicu Svetog Krsta, u  kojoj je izložio drvene skulpture s motivima iz života Isusa Hrista: figuru Raspeća iz 1916. i dvadeset osam reljefa nastalih između 1917. i 1950. Istočni dio zdanja bio je predviđen za stanovanje. 


 Vidovdanski hram


statue planirane za Most kralja Aleksandra

Njegova dela u Beogradu su Spomenik zahvalnost Francuskoj, Neznanom junaku na Avali, Pobenik na Kalimegdanu. Na temu Kosovskog boja u Parizu je radio projekt Spomen mauzoleja posvećenog kosovskim junacima nazvan Vidovdanski hram, a za most Kralja Aleksandra (današnji Brankov) napravio je statue koje nisu izvedene četiri konjanika, dva na jednom pilonu sa obe strane mosta: car Dušan i kraljevi Tomislav, Trvtko i Petar I Karađorđević. Visina stubova na kojima bi bili  konjanici iznosila bi 22 metra), jer su se plašili da ne poremete statiku. Meštrović je tvorac i par značajnih spomenika na Novom groblju u Beogradu (poput Pašićeve biste).  Novosađanima je darivao statuu Svetozara Miletića, a na Cetinju je, slično uništavanju rudarskog grada Žrnova uništio prvobitnu Njegoševu kapelu i zamenio je mauzolejem (koji je izgradila posleratna komunistička vlast-svečano otvoren 28. jula 1974.). Time je pod pokroviteljstvom kralja Akeksandra formirao prepoznatljivu jugoslovensku estetiku, koja je trebalo da izvrši homogenizaciju, a koju je posleratni komunistički režim oberučke prihvatio. Konkurencija mu je zamerala da je bio megalomen i da je svoje umeće papreno naplaćivao. 


Vreme je, deluje da smo i zakasnili za kasni ručak. Brancin (lubin) i orada (komarča) na žaru uz krompir, blitvu, vino i salatu. I onda iznenadna i jaka splitska kiša. Menjamo baštu za salu za ručavanje, a tamo nas nevreme pretvara u zarobljenike. Sva sreća pa je ekipa vesela. Riba pliva svoj treći, počasni krug; posle mora i ulja, sad u vinu. Dve Splićanke nam, konsultujući mobilni, poručuju da će u sedam Sunce opet zasijati. Gledam napolju, pljušti, smračilo se i nepoverljivo odmahujem glavom. No, u sedam je stvarno zasijalo te smo se snabdeli žlahtinom (teroar ostrva Krk) i grk vinom (Korčula, ali ovu lozu mora da opraši plavac mali. Naime, grk je ženskinja!). 


Nije bilo, nažalost vremena za splitski noćni život. Čekala nas je Makarska. No predhodno smo, prošavši Omiš tri kilometra (u kojem smo imali sudar sa „princom“pri povratku sa letovanju) prespavali u mestu Nemira. Nekad je Omiš slovio za ozlogašeno gusarsko gnezdo, a neki istoričari omiške gusare svrstavaju među najopasnije na celom Mediteranu, pripisujući to upotrebi posebno dizajniranih brodova zvanim „Sagittae" (Strela). Bio je to razlog da im je i Papa lično objavio krstaški rat.  Veselu gusarsku družbinu tek je 1444. godine uspela da razbuca Venecija. Kako bi se zaštitili od čestih napada Osmanlija, Mlečani podižu tvrđave Starigrad (Fortica), Peovicu (Mirabela) i Viseć, a ceo grad opasan je visokim nepropusnim zidinama.

Prirodno okruženje je impresivno; ušće reka Cetina i njen kanjon, krške starlete -planine Dinara, Mosor i Babnjača, prastari maslinici i vinogradi i obližnja srednjedalmatinska ostrva.

Noćni život u Nemiri nije onakav kakav bi njeno ime sugerisalo; mestašce ima dve prodavnice, restoran, piceriju i par kafića. Ali kako to već biva dok ima vina ima i zabave.



Uspomene erogene, uspomene što pale.
Provedem ludo veče, Split at night
(Metak, Split at night)


Нема коментара:

Постави коментар