уторак, 6. октобар 2015.

Čuj počuj Pečuj



Pečuj, taj prelepi mađarski gradić, na obroncima planine Mečak, nalazi se u županiji Baranja. Za Kulturnu prestonicu Evrope proglašen je 2010. godine, deleći titulu sa Istanbulom i Esenom. Pečuj je grad umetnosti, katanaca i vina. Predivne arhitekture, sa bezbroj muzeja i prelepih restorana u pešačkoj Kiraji ulici. Peti po veličini grad u Mađarskoj naseljava 160 hiljada stanovnika. Ali jedan i od najsiromašnijih mađarskih gradova. Ako pomislite da gradom vlada mediteranska atmosfera, settite se da je ovde bilo Panonsko more. Čekalo me pa presušilo. Mog mora nema i ne znam sta da radim. Osim da odem u Pečuj. Pa da se odmah na početku požalim, da izesem jednu veliku zamerku: niko ne divani ni engleski, ni srpski, ni hrvatski jezik. Slabo se mogu pronaći i brošure na ovim jezicima. Kao da je ovaj mađarski dragulj pomalo egocentričan, okrent samo prema svojim sunarodnicima. Loše za turizam i velika šteta. Pogotovu za grad koji je bio Kulturna prestonica Evrope. Jedno je biti siromašan,  to nit' je mana, nit' je greh, a drugo je neobrazovanost i lenjost!


Kelti su ga krstili Sopianæ. Srednjovekovni grad se prvi put 871. godine pominje pod latinskim imenom Pet bazilika (Quinque Basilicae), što navodi na zaključak da su graditelji prvih crkava materijal "pozajmljivali" od pet starorimskih bazilika. Ime Pečuj, odnosno mađarski Pécs prvi put se javlja u dokumentima 1235. godine u obliku Pechyut (Pechy+ut), a mogli bismo da prevedemo kao „put za Peć“, što nas može navesti na zaključak da su imenu grada kumovali Sloveni. Nemci, koji su imali presudnu ulogu u istoriji ovog grada, nazivali su ga Fünfkirchen.


Zbog geografskog položaja često je bio meta mnogih osvajača. Prvi stanovnici u ovom delu srednje Evrope bili su Kelti, potom Rimljani za vreme čije vladavine je Pečuj, tada Sopiane, doživeo veliki procvat. Upravo zbog bogatog arheološkog blaga iz rimskog doba, istorijski centar Pečuja od 2000. godine nalazi se pod zaštitom Uneska. Posle Rimljana ovaj deo Evrope naselili su Sloveni i Avari, a potom i Mađari. A posle pobede u čuvenoj Mohačkoj bici 1526. godine vlast su preuzeli Turci koji su, takođe, ostavili dubok trag na ovaj grad, njegovu kulturu i duh.


A zašto Pečuj nazivaju gradom karanaca i vina? U Pečuju je 1367. godine osnovan prvi univerzitet u Mađarskoj. Danas ima desetak fakulteta, u njemu živi i 30 hiljada studenata, što gradu daruje svojevsni mladalački šmek. No, ti nemirni i buntovni studenti, spremni su i na svakolike ljubavne ludorije, te ćete u ulici Janus Panonius, na metalnoj ogradi, pronaći "zakatančene ljubavi". Po nekim podacima, ova moda koja se raširila po celoj Evropi i od koje strahuju konstrukcije mnogih mostova, nastala je baš ovde, u XIX veku,  kada su vojnici ostavljali katance svojih ormarića. A danas su svi ti zabravljeni katanci tu da materijalizuju ljubav, koja je u vazduhu, ali ju je sve manje u svetu. Kao i mira. Peace&love, sisters & brothers!

 

Jugoistočno od grada, na brežuljcima,  uzgaja se vinova loza i proizvode čuvena mađarska vina. Žitelje ovog grada često nazivaju i  "toke", to jest vinogradari i vinari, pa se ovo ime danas proširilo na sve žitelje. U obližnjem mestu Viljani je epicentar vinara. Svaka kuća, svaka porodica ima svoj vinograd i pravi svoja vina. Tako da ako ovde boravite možete poći i na "put vina".


Put sa kojeg se vraća vrludavo i razdragano. Uglavnom ćete degustirati bela vina, a na ovim prostorima je nastalo i prvo penušavo vino u Mađarskoj napravljeno po klasičnoj metodi. Pompezno i sasvim neispravno, vinarija smeštena u zgradi iz XIX veka, u kojoj se spravlja ovaj penušavi nektar nosi naziv "Kuća šampanjca". 


Ispod nivoa restorana nalazi se pet niova, u kojima spava vino. Zvanični penušavac Pečuja se zove "Katedrala pet kula", "Finf Kirhen", sa pet ukusa koji predstavljaju pet različitih nacija koji ovde žive.





Naravno svako putovanje ima i svoju komercijalnu komponentu. Posle posete "Tesku" u Baji i  tržnom centru "Arkad" u Pečuju (gde susrećem drage prijatelje Maju Sajler Garmaz i Željka Garmaza sa prinovom Grgom- kojem je ovo prvi putovanje u inostranstvo; nek' je sa srećom, vidi se genetika, putnik je na roditelje!), nastavljamo do trga koji nosi ime znamenitog mađarskog junaka Lajoša Košutu (Lajos Kossuth-1802-1894), advokata i novinara, Mađar slovačkog-nemačkog luteranskog porekla, vođa mađarske revolucije 1848, godine, veliki borac za slobodu i nacionalni preporod. Po nečemu su, Mađari, ipak, nalik na Srbe. Nisu ga poštovali dok je bio živi. Morao je da napusti otadžbinu, te se obreo u Anadoliji, koju napušta na poziv američkog Kogresa koji po njega šalje svoj brod, fregatu Mississippi. U Americi je dočekan topovskim salvama! Tamo drži govore o demokratiji na tečnom, ali arhaičnom engleskom, koji je savladao u Turskoj, dok je čitao Bibliju i Šekspirova dela. Nastupa i u američkom Kongresu. No, i pored sve te slave i počasti kojom je obasipan na američkom kontinentu, on se vraća u Evropu i u Torinu skončava. Tek, posle njegove smrti, Mađari su uvideli njegove zasluge i počeli da ga cene.

 



Osim po trgu i statui Lajoša Košuta, ovaj prostrani trg je poznat i po zgradi sinagoge. U malobrojnim publikacijama o Pečuju, pronašao sam informacije i o rimskom nasleđu i o islamskom nasleđu. Međutim, ništa nisam pronašao o ovoj prelepoj sinagogi. Mađari su, posle turske okupacije imali malo razumevanja za strance.


No, uporni Jevreji uspeli su 1782. godine da dobiju parcelu,  na kojoj će posle desetak godina gradnje, podići ovu velelepo zdanje. Zahvalnost za ustupljenu parcelu, može se videti na natpisu ispisanim jevrejskim slovima, gde se kaže da je ova kuća, preciznije ova sinagoga, dom molitve za sve narode. Znači, ovde se mogu pomoliti ne samo Jevreji, nego svi. Nažalost, ne samo da nije otvorena za molitve, nego nije uopšte otvorena, te je možete samo obići spolja. Sinagoga je sagrađena 1869. godine u romaničnom stilu, a jedan od arhitekata koji su učestvovali u projektu bio je i Frigyes Feszl, najpoznatiji po koncertnoj dvorani Pesti Vigadó u Budimpešti.



Svi oni koji su imali mogućnost da se dive njenoj unutrašnjosti svedoče o raskošnoj dekoraciji, da je čitav plafon u Davidovim zvezdama. Na ogromnom kamenom postolju stoje dve knjige; jedna je Tora, jevrejska biblija a druga čuvena Knjiga suza (knjiga u kojoj su pobrojani ovdašnji Jevreji stradali tokom holokausta- njih 3202). Ovde ćete pronaći i zatvorske uniforme i ostale materijane svedoke nasilja činjenog nad ovim narodom. Iza velike sinagoge, nalazi se manja (takođe zabravljena), kao i zgrada nekadašnje jevrejske škole.

 


Idemo dalje i dolazimo da Žolajni (Žolnai) česme. Česma ima četiri strane, četri česme sa figurama bika, ukrašene eosin glazurom (eos = svetlost zore). Ova glazura koja se presijava u zelenkasto-plavičastim odsjajima, koje duguje procesu kaljenja, vrlo je otporna na vremenske uslove. Način spravljanja je tajna koju fabrika čuva kao zmija noge. Kada će ova tajna biti otkrivena, saznaće samo strpljivi. 

Eosin je patentiran 1893. godine, i stilski pripada pokretu art nuovo. Vlasnik fabrike, Mikloš Žolnai, zadovoljan svojim uspehom i lokalpatriota rešio je da gradu podari ovu česmu. Postavljena je 1913. godine, ali zbog raznoraznih prepreka otkrivena je tek sedamnaest godina kasnije. 

Iza česme nalazi se Crkva Milosrdne braće, prvobitno sagrađena za bolnicu u XVII veku. Mecena ove bolnice bio je Johann Georg Krautsack, bogat čovek bez poroda, koji je ovim činom želeo da se oduži svojim sugrađanima. Njegov plemenit čin sledili su i drugi, pa eto otuda i naziv bogomolje.

Jedini uslov koji su dobrotvori morali da ispune je da se pored bolnice, sagradi i  apoteka, u kojoj će se lekovi dobijati bez plaćanja, za sve one kojima su neophodni. I danas se pored crkve nalazi apoteka, a da li su lekovi besplatni nismo proveravali. Crkva nije freskoslikana. Okrečena je u belo, asketski opremljena, što podseća na njenu prvobitnu namenu. A i svojim delovanjem koji je pre svega humanitaran, ovde oni manje imućni dolaze na obrok i po odeću i obuću, koji opet donose oni imućniji. Solidarnost na delu. Bez ograda.

  
Nastavljamo dalje do centralonog gradskog trga, Sečenji trga (Széchenyi tér), gde je nekada bila velika pijaca. U vreme našeg boravka, njom je veselo kaskao ogromni metalni konj, „Il Cavallo". Visok osam i po metara, a napravljen po detaljnim nacrtima Leonarda da Vinčija. Projekat je naručio milanski vlastelin Lodoviko Sforce još davne 1482. godine u čast svoga oca, to jest njegovog konja. Da Vinči je konja planirao i osmišljavao punih 17 godina, ali nikada nije izrađen. Tačnije, napravljen je glineni model u orginalnoj veličini. Da sva bronza nije upotrebljena za odbranu Millana od Francuza, on bi ga i napravio 1499. godine. S vremenom, su kalupi zagubljeni, a glineni model su izlomili francuski vojnici. Leonardo nikada nije prežalio konja, a stručnjaci su kasnije tvrdili da ga legendarni da Vinči ni ne bi napravio, zbog pogrešnih proračuna. No, upravo na osnovu njih, kompanija za trodimenzionalna modelovanja je u julu 1999. godine simulisala generisanje statue konja teške 70 tona,  i statika je bila u redu  Da Vinčijev konj konačno je stigao u Milano, e evo ga i u Pečuju.


Pored njega, mislim konja,  ovaj trg krasi i spomenik Sibinjanin Janku (Hunyadi János-1387-1456), mađarskom nacionalnom heroju, erdeljskom vojvodi i kraljevskom namesniku, ocu mađarskog kralja Matije I Korvina. Bio je jedna od vodećih ličnosti u  borbi protiv Turake u XV. veku. Svoju vojnu karijeru Hunjadi započeo je u službi srpskog despota Stefana Lazarevića, da bi zatim stupio u službu mađarskog kralja Žigmunda (Sigmund). Šuška se da je mogao biti sin ili jednog ili drugog! U spisak njegovih pobeda nad Osmanlijama ubrajaju se trijumf 1441. godine kod Beograda, 1442. kod Sibinja i iste godine kod Gvozdenih vrata u Transilvaniji (Erdelj). Zajedno sa despotom Đurđem Brankovićem, sa kojim se borio protiv Turaka, 1444. godine potpisuje mir sa Turcima. U vreme kada se motao Vlaškom uhvatio ga je i utamničio Drakula. Na urgenciju mađarske aristokratije uspeo je da se izvuče iz kandži legendarnog krvopijea. Od pape Nikole V je 1448. godine dobio zlatni lanac i titulu kneza. Ta amalija nije mu mnogo pomogla. Na Kosovu je 1448. godine pretrpeo poraz, a Turci su mu, tom prilikom, gotovo satrli vojsku. Iz ovog debakla vodi poreklo i srpska narodna umotvorina: "Kasno Janko na Kosovo stiže!" Kao opravdanje za ovaj poraz navedena je izdaja Dana II, prestolonaslednika Vlaške, i Đurđa Brankovića, koji su presreli Hunjadijeve saveznike, koje je predvodio Skenderbeg (Skanderbeg Gjergj Kastrioti) i sprečile ih da mu se pridruže. Pošto je na svom putu za Kosovo krstaška vojska pustošila i pljačkala po Srbiji, Hunjadija je u povratku zarobio despot Đurađ Branković, koji je zahtevao da mu se nadoknadi šteta. Zatvoren je u smederevsku tvrđavu i tamo držan sve dok nije plaćen visok otkup. Posle oslobađanja, Hunjadi se pokazao kao zlopamtilo i poveo kaznenu ekspediciju protiv Brankovića, koga je do nogu porazio i nametnuo mu teške mirovne uslove.
 

U međuvremenu istočno pitanje ponovo je  postalo važno za Mađarsku. Posle pada Konstantinopolja, 1453. godine, Mehmed II je ponovo bacao čežnjive poglede u pravcu Balkana. Zato su 1454. godine združeno mađarsko-srpske trupe pod komandom Sibinjanin Janka do nogu potukle Turke kod Kruševca. Za vreme njegove vladavine mađarska prestonicu nalazila se u Bratislavi (Pozsony).  Sinjinjanin Janko je rasbucao tursku opsadu Beograda (Nándorfehérvár) 1456. godine, u oštrom sukobu, o čijoj surovosti svedoči pronađen stradali vrabac pogođen sa više strela.
 

Papa Kalikstus (Pope Callixtus III) je saznavši za pobedu hrišćanske vojske kod Beograda doneo odluku da svakog bogovetnog dana u podne zvone zvona u svim hrišćanskim crkvama u čast ove pobede. Janko je pobedio Turke, ali ne i kugu, posledicu gomile nepokopanih leševa, te je iste godine tri nedelje posle blistave pobede, preminuo u Zemunu. Mada, nepismen, skoro do kraja života, njegove diplomatske, taktičke i strateške sposobnosti vredne su divljanja. Nasuprot, do tada, ustaljenoj praksi napada sa glomaznim srednjovekovnim armijama, pribegavao je malim, lako pokretljivim jedinicama, koje su raspamećivale protivnike i u njihove redove unosile paniku i strah.

 


No, vratmo se u Pečuj. Još uvek smo na Sečenji trgu. Nasuprot zdanja, u kojem se smestila multinacionalna  kompanija koja servira nezdravu, GMO hranu smestilo se zdanje Gradske kuće, sa čijeg krova se na svaka tri sata oglase zvuci klasične muzike. Tu je i Stub kuge, sveprisutni spomenik pobede života nad smrti tako prisutan u Srednjoj Evropi. Kuga je harala Evropom XVII veka, a narod se molio bogu da ga spasi ove opake pošasti. Venecija je izgubila 2/3 stanovništva od ove zaraze. I Pečuj je pretrpeo gubitak, nešto manje od 100 hiljada stanovnika. Kada je kuga nestala, u znak zahvalnosti podizan je ovakav stub po svim većim gradskim trgovima Evrope. Ovdašnji ima na vrhu belog goluba, koji se smestio između zraka sunca, koji simbolizuje pobedu i ozdravljenje. Ovde ćete pronaći i bistu Franca (Ferenca) Lista,  jedanog od najpoznatijih virtuoza na klaviru, mađarskog porekla. A ne zaboravimo da je ovaj grad i kolevka našeg umetnika Petra Dobrovića. Upravo ovde se rodio. januara 1890. godine.
 



Hasim-pašina džamija (Gazi Kasim džamija) je najznačajnija građevina iz otomanskog perioda. Sagradio ju je za hrišćansku crkvu oko X veka Sveti Vartolomej, na starohrišćanskim, starorimljanskim temeljima. Turci stižu i pored crkve podižu minaret, uklanjaju krst sa kupole, i u jednom delu unutra stavljaju natpise iz Kurana, ne dirajući deo koji se odnosi na  hrišćanstvo. Kada budu odlazili, doći će jezuite, koji će srušiti minaret, a  unutrašnjost ostavivši kakva je i bila. Danas je sve obnovljeno, tu je i minaret, a sa krova bogomolje iznad polumeseca pobedonosno se ukazuje Isusovo raspeće, hrišćanski krst.



Time je htelo da se  poruči da je islam proteran, a hrišćanstvo je ponovo zauzelo svoje mesto. U vreme naše posete ova bogomolja se renovirala. A da smo mogli da uđemo s jedne strane bismo ugledali hrišćanske freske i skulpture, hrišćanski oltar, i onda kada bi ste se okrenuli na drugu stranu, ugledali biste na truskom jeziku, stihove iz Kurana i deo za klanjanje. Videli biste i bistu Svetog Vartolomeja tvorca prve hrišćanske crkve. Predviđeno je da bude pretvorena u muzej, a da i jedna i druga vera mogu da se ispovedaju u njoj.




Od džamije skrećemo levo i dolazimo do velelepne Katedrale i zgrade Magasaz (najveće zgrada u Pečuju ali i u Mađarskoj). Székesegyház katedrala je najgrandioznija crkva u regionu, sagrađena u XII veku, na temeljima prvobitne crkve iz V veka. Imala je ravan krov. Kada su Mongoli ovde protutnjali, koristili su ovu crkvuu za svoje potrebe i odlučili su tada da joj poruše krov i sagrade krov kakav danas gledamo. Za vreme Turaka crkva je korišćena kao skladište municije, a današnji izgled duguje 1891. godini, kada je temeljno rekonstruisana. Obnovu je nadgledao bečki arhitekta Friedrich von Schmidt, koji je zaslužan za reprodukciju romaničkog stila stare katedrale Svetog Petra sa četiri tornja u neoromanskom stilu.

 
 

U jednom od tornjeva nalazi se drugo najveće zvono u Mađarskoj i treće u Evropi. Prvo je u Kelnu, drugo je u Budimpešti i treće je ovde. Teško je 6 tona, i kažu da kada bi zvonilo više od 13 sekundi izazvalo bi takve vibracije da bi popriličan broj zgrada u okolini bio oštećen. Prilikom te obnove, u zlatnim kupolama pronađene su poruke prvih graditelja; njihova ispisana imena. Obnovitelji su samo dopisali svoja imena, zatvorili ponovo kupole i sve vratili na svoje mesto.

 

Već pomenuti Franc List bio je jedan od najvećih dobrotvora, koji se prvi isprstio za rekonstrukciju ove katedrale. Ako platite ulaznicu, moći ćete da se spustite ispod crkve i da uđete u  katakombe, s tim da se ulazak u svaku narednu ponovo plaća oko 8oo Hft. Pored katedrale nalazi se i muzej u kojem su predmeti vezani za njenu izgradnju i obnovu.

 

Nastavljamo dalje razgedanje grada i ispod krošnji kestenova, na trgu Sent  Ištvan, pronalazimo ulaz u posetilački centar Cela Šetihora (Cela Septihora). Ovaj lokalitet je 1938. godine pronašao Đula Gostonji (Gyula Gosztonsyi), arhitekta pečujske biskupije. No, tada nije bilo dovoljno novca, te je lokalitet zatrpan i tek posle 66 godina, uz finansijsku pomoć EU, stvorile su se mogućnosti da se ovaj lokalitet adekvatno obeleži. Za posetioca otvoren je 2007. godine. To  je kapela sa sedam horova i apsida, najpoznatija ranohrišćanska nekropola, sa hrišćanskim grobnicama koje datiraju iz rimskog doba. Interesentno je da se ispod sarkofaga nalazi svojevrsna kanalizacija, kojom se odvodila voda prilikom poplava. U rimskoj ikonografiji vinova loza ili bršljan korišćeni su kao posmrtni simboli. U niši iznad sarkofaga oslikan je vrč i čaše, koje su verovatno korišćene pri posmrtnim ritualima. Mnogi smatraju da ovi simboli treba da asociraju na Poslednju večeru ili da služe da se duša okrepi na onom svetu. Drugi pak veruju da ovi simboli imaju korene u paganstvu, gde su jelo i piće prinošene kao žrtve. Tu su i ostaci ranohrišćanske bazilike iz I veka posle Hrista, ostaci jednog od prvih hrišćanskih univerziteta, kao i lagumi u kojima se nalaze prve ikone Svetog Petra i Pavla. Istoimena grobnica otkrivena je 1782. godine, prilikom građevinskih radova. Zanimljivo je da su ovde pronađeni i srebrnjaci,  zakopani prilikom najezde Turaka, a po koje se vlasnik nije nikada vratio.


Sledeća znamenitost koju posećujemo je Barbakán, kružna kula iz XV vek,a koja je bila deo sistema zidina nekadašnje biskupske tvrđave. Tvrđava je sagrađena povodom inspekcije vojskovođe Pála Kinizsija 1498. godine, u periodu kada su, zbog čestih pretnji turskih opsada na jugu Mađarske, modernizovani i ojačavani odbrambene zidine tvrđava i gradova.

 

Sledi obilazak džamije Hasan-paše Jakovalija (Jakovali Hassan Pasha Yakova) koja je i danas aktivna bogomolja. Datira iz XVI veka, a karakteriše je izuzetna akustuičnost. Ako vas zanima zašto, odgovor je da su u zidove ugrađeni ćupovi. Paša je ovde doveo i mevlevije – derviše koji se vrte. A sada malo više o njenom graditelju; u imenu Yakovali označava njegovu vezu sa mestom Yakova. Pod tim imenom u Osmanskom Carstvu postojala su dva grada. Jedan leži u zapadnom delu Kosova i Metohije (Ðakovica), a drugi se nalazi u prekodravskoj Baranji, i zove Ðakovo. Najverovatnije se ipak radi o Đakovu.  Hasan-paša je 1633. godine postao paša od Kanjiže, a za svoje sedište izabrao je Pečuj. Sagradio je u medresa (verska škola), pretvorivši Pečuj u  centar mistične poezije, persijske kulture i klasične turske muzike. Džamija je obnovljena 1975. godine uz finansijsku pomoć turske vlade. Danas ovde klanja samo 175 vernika,  kojima se pridružuju inostrani posetioci.



Idemo dalje i nailazimo na Srpsku pravoslavnu kapela Svetog Simeona Stolpnika. Prema pisanim dokumentima, u Pečuju je, za vreme Turaka, postojala i srpska pravoslavna crkva, ali je kasnije pretvorena u kafanu. Ova, današnja, nalazi u preuređenoj kući i otvorena je 1949. godine. Ali ne zadugo, jer je uskoro nacionalizovana. Vraćena je vernicima tek 1998. godine.

 

Najveće blago Pečuja je njegovo istorijsko nasleđe i sklonost njegovih stanovnika ka umetnosti. U ulici Kapetan, koju nazivaju i ulicom muzeja, nalaze se bezbroj muzeja i umetničkih galerija. No, kao što rekoh, bejasmo razočarani inertošću osoblja i njihovom totalnom nesposobnošću i odbijanjem da komuniciraju na bilo kojem jeziku osim maternjeg.  Pre svega radi se o pregledu mađarske moderne umetnosti. U JPM Martyn Ferenc Muszeum-u bila su izložena Leonardova dela.

 


Ponos grada i njegovih žitelja je muzej nadaleko čuvene Žolnaj keramike, a koliko je ona na ceni i koliko je značajno ime njenog tvorca Mikloša Žolnaja, govori i podatak da su od polovine XIX veka tim keramičkim nakitom počele da se ukrašavaju fasade i krovovi reprezentativnih zgrada u ovom lepom gradu porcelana. I ne samo u njemu.



Tu je i Žolnaji umetnički kvart (Zsolnay Kulturális Negyed). Na kraju ovog kraćeg izlaganja o muzejima i galerijama Pečuja prilažem vam spisak muzeja i predlažem da se sami prošetate kroz pečujske izložbene prostore, a u nadi da će se tamošnja kulturna politika promeniti:


Kiraj ulica (Király utca) je pešačka zona Pečuja, sa brojnim restoranima, simpatičnim kafićima, hotelima i prodavnicama suvenira. Njome je, do nedavno jezdio tramvaj, sve do 2010. godine, kada je u okviru priprema za Kulturnu prestonicu Evrope, ova ulica temeljno obnovljena i pretvorena u pešačku zonu. Nogu pred nogu i stižemo do Narodnog pozorišta,  ispred kojeg žubori lepa fontana.

 

Ovo je jedno od prva dva pozorišta koja su osnova u Mađarskoj, sa mađarskim asamblom. No stvari sasvim drugačije stoje, ako se sagleda da je ovo pozorište sagrađeno još u XVII  veku. No, tada su bogatiji sloj, buržoaziju u Pečuju činili isključivo Nemaci, te je i asambl i publika bila nemačka. Negde  1840. godine, Nemci su asimilovani, tačnije pokatoličeni, postavši Mađari, sa izmenjenim imenima i prezimena i izbrisanom istorijom. Narodno pozorište se zatvara i otvara tek 1857. godine, ovaj put sa mađarskim asamblom.

 

U okviru pozorišta pronašlo se mesto i za kafanu, boemsko stecište umetnika. Ovde su odlazili nakon predstava, tu su se presvlačili, tako da možemo slobodno reći da je ovo sastavni deo pozorišta i druga kuća umetnika. Ovde ćete pronaći maketu ulice kakva je ona nekada bila. U jakom zemljotresu, koji se dogodio krajem XIX veka, pozorište je skoro celo porušeno. Pristupilo se obnovu, koju se predvodila dvojica arhitekata, jedan Austrijanac i jedan Mađar. Vidlljiva je stilska eklektika. Pozorište je ponovo otvoreno 1901. godine, i do današnjeg dana neprekidni je radilo,  čak i u vreme ratova.

 


U hedonističkoj Kiraji ulici, na broju 2,0 pronašli smo simpatičnu art galeriju i kafe, Art galery&shop Belsokert. Prodavnica je puna hand-made umetnina, u dvorištu prepunom zelenila i raznoraznih stvorova od keramike, a uz pristupačne cene, možete popiti nes ili roze vino. Moja iskrena preporuka.

 
 

Mala Železnica koja povezuje zoološki vrt i lunapark, dugačka je 570 metara i predstavlja najkraća  deonica male železnice u Mađarskoj. Od ostalih atrakcija tu je  TV toranj visok skoro 200 metara, a za posetioce postoji vidikovac sa restoranom na 75 metara visine. Toranj je sagrađen početkom 1970-ih na Mečeku, na vrhu Mišina, visine 535 metara. Po lepom vremenu sa terase tornja može se videti Dunav.

Obavezno treba posetiti i Žolnaj mauzolej. Podigao ga je Mikloš Žolnaj, posle smrti oca, 1900. godine, na brdašcetu blizu fabrike. Pečujski Panteon sagradili su sami radnici fabrike, njih oko 2 hiljade, po projektu arhitekte Tadeje Sikorskija.


Osim Liješa Vilmoša Žolnaja i njegove supruge, u porodičnoj grobnici leži i njihov sin, dok su ostaci ostalih članova porodice, posle vandalskog skrnavljenja Mauzoleja 1986. godine, prebačeni na počasno mesto gradskog groblja. Mauzolej je obnovljen u okviru projekta Evropske kulturne prestonice na osnovu autentičnih projekata i slika.

 

Ovaj Mauzolej prati legenda vezana za eozin, veoma specifičan mineral koji se koristi u izradi Žolnaj keramike.

Po toj legendi, jednog će dana, kada bude sunčano vreme, sa jednog prozora sunce pasti na kovčeg i na njemu će ispisati tajni recept eozina.

Zbog ove legende ljudi, od kada je obnovljen mauzolej, stalno dolaze ne bi li prisustvovali tom “sunčanom” trenutku.

Zanimljivo je i to da će taj dan, prema legendi, pasti u decembru.

Tu nastaje mali problem, jer u to doba godine je malo lepih i sunčanih sati.

 


Da li ste raspoloženi da put nastavimo do Segedina?
ili ste za Budimpeštu-uskoro!