понедељак, 29. август 2022.

Hilandaru u pohode


 

U Solunu dinar - somun, do Soluna - sto somuna!

 


Solun (grč. Θεσσαλονίκη [Thessaloníki — Tesaloniki]), drugi je po veličini i značaju grad u Grčkoj posle Atine. To je i glavni grad istoimenog okruga Solun i periferije Središnja Makedonija. Solun je jedna od najznačajnijih luka Balkana. 

U upravnim granicama grada Soluna živi oko 370 hiljada stanovnika, ali unutar „Velikog Soluna“ (šire gradsko područje), koje se sastoji od 16 gradskih i prigradskih opština, živi 1.104.766 žitelja ili svaki drugi stanovnik Periferije Središnja Makedonija.

 


Solun je osnovao kralj Kasandar 316. godine p. n. e. Veruje se da je grad dobio ime po Tesaloniki, supruzi Kasandra i polusestri Aleksandra Velikog.Ime grada na svim značajnim jezicima izvedeno je od grčkog naziva za grad „Tesaloniki“ (Thessaloniki). 

 

U jezicima zapadne Evrope grad se najčešće naziva „Salonika“, kao varijanta skraćenice „Saloniki“, koju upotrebljava mesno stanovništvo u svakodnevnom govoru. U južnoslovenskim jezicima preovlađuje naziv „Solun“, koji je blizak turskoj verziji „Selanik“.

 


Stari grad Soluna ili Ano Poli, kako ga Grci najčešće zovu, interesantan je za obilazak, pre svega zbog građevine iz srednjeg veka, crkve iz vizantijskog perioda, pogled na grad sa tvrđave. Treba obići i Kapani, najstariju pijacu u Solunu. Nalazi se između ulica Eleftheriou Venizelou, Egnatia, Aristotelous i Ermou. Nije poznat tačan datum osnivanja pijace, ali se smatra da je postojala još 1498. godine. Naziv pijace potiče iz tog perioda, kada se na turskom nazivala “Kapan-i Galle”, što znači “pijaca žitarica”. 


Manje pijace su se razvijale u okviru Kapani pijace, a jedna od njih je bila i egipatska pijaca. Početkom XX veka, Kapani pijaca je naglo počela da se menja i prodavnice su počele da prodaju sve i svašta, pa čak i male životinje. Nakon velikog požara koji je uništio centar Soluna 1917. godine, Kapani pijaca je obnovljena, sagrađene su dvospratne kuće, u kojima su u prizemlju bili lokali, a na spratu stanovi vlasnika. Kada su pazarni dani ovde ćete videti i neprehrambenu robu izloženu na prodaju.

 

Glavne i paralelne ulice Soluna su Cimicki i Egnatija koje su uvek važile za trgovačku meku, ali se i ovde sve više kupuje po tržnim centrima. Stoga preporučujema posetu gradskim muzejima – Arheološkom  (Manoli Andronikou, br. 6. svakodnevno 8:30-15:30, 8 evra) i  Vizantijskom (Leoforos Stratou, br. 2, od  08:30 – 15:30, 8 evra, Bela kula 6 evra). Za svaki od njih je potrebno otprilike sat-dva za obilazak.


 

Muzej filma nalazi se na samo nekoliko minuta od Aristotelovog trga, na samom kraju avenije uz more. Smešten je u skladištu na pristaništu luke. Posetioci u njemu mogu da vide kako je filmska umetnost počela u Grčkoj, prve napore snimanja i produkcije filmova, kao i prikaz “zlatnog doba” 60-tih godina XX veka. Muzej je osnovan 1995. godine. 


Crkva Sv. Dimitrija se nalazi u centru grada, nedaleko od spomenika Venizelosu. Sagrađena je na temeljima rimskog kupatila. Potiče iz vremena kada je Solun bio drugi grad po veličini u Vizantijskom carstvu. Ona je najvažnija i najveća, ne samo u Solunu (crkva može da primi 5.000 vernika), nego i u Grčkoj. Deo je paleohrišćanskih i vizantijskih spomenika Soluna, pod zaštitom UNESCO-a. Crkva je vrlo poznata, a kroz istoriju je bila uništena dva puta. Ne propustite da siđete do kripte. Tamo je Sv. Dimitrije, zaštitnik Soluna, bio zatvoren i mučen.

Jedan od najlepših delova Soluna, Kalamarija, dobio je ime po našoj princezi Mari Branković, ćerki despota Đurđa Brankovića i vizantijske princeze Irine Kantakuzine. Mara Branković je kasnije postala jedna od supruga sultana Murata II i pomajka Mehmeda II Osvajača. Rođena je 1416. godine u Vučitrnu na Kosmetu. Mara je kao sultanija obilato pomagala manastire i crkve, kako u Srbiji, tako i u Grčkoj, pogotovo na Svetoj Gori. Po smrti Murata II, dobila je dozvolu da napusti osmanski dvor i skrasila se u mestu Ježevo kraj današnjeg grada Seres.Na obali koja je ponela njeno ime, kod današnjeg mesta Sozopol, nekada se nalazio metoh Hilandara, koji je Mara često posećivala i darivala.

 

Srpsko vojničko groblje na Zejtinliku je nezaobilazno mesto za posetioce Soluna. U sklopu groblja, smešteni su grobovi srpskih, francuskih, italijanskih, engleskih i ruskih vojnika poginulih u borbama i proboju Solunskog fronta. Groblje je podignuto na mestu na kojem se tokom 1916. godine nalazila poljska bolnica srpske vojske. Zejtinlik je dobio ime po turskoj reči zejtin, jer se na tom prostoru u doba Osmanske imperije nalazila pijaca za prodaju ulja (zejtina). Po završetku rata odlučeno je da se svi poginuli vojnici sahrane na zajedničkom groblju, a kao mesto za to odabran je Zejtinlik, koji je u to vreme bio gola ledina. Danas je Solun dosta veći, pa je groblje u širem centru grada. Pripreme za izgradnju groblja započele su 1926. godine, a na čelo poduhvata postavljen je Savo Mihailović koji je imao zadatak da sa grupom saboraca prikupi posmrtne ostatke izginulih ratnika raštrkanih na širokom prostoru na kojem su vođene borbe.Oni su obišli oko 250 groblja, ekshumirali poginule ratnike i preneli na novo groblje. Sav materijal za izgradnju groblja donet je iz Srbije, a Grčka je besplatno ustupila zemljište od oko 7000 m2, a sav materijal oslobodila carina i poreza. Oko srpskog groblja posađene su sadnice čempresa donete iz Hilandara, kako bi odavale večnu stražu palim borcima za slobodu.

 


 

Jerosos i Uranopolis

 

 



Jerisos je najpopularnije turističko mesto na Atosu, trećem prstu Halkidikija. Nalazi se na istočnoj obali, na oko 740 kilometara od Beograda. Mesto je malo, sa veoma dugačkom plažom i šetalištem. Uranopolis je udaljen 15 kilometara i pored po čistom moru, poznat je i po polascima turističkih brodova koji krstare oko Svete Gore. 

 


Vatoped (grč. Ιερα Μεγιστη Μονη Βατοπεδιου)

 


 

 

Manastir Vatoped je drugi po hijerarhiji manastira Svete gore. Osnovan je između 972. I 985. godine. Sagradili su ga u drugoj polovini  X veka tri monaha - Atanasije, Nikolaj i Antonije, učenici Atanasija Atonskog.  Prema drugom predanju, manastir je sagradio vizantijski car Arkadije u spomen Presvetoj Bogorodici koja mu je na čudesan način spasla sina od brodoloma. Dete je pronađeno u grmu kupine u blizini plaže, po čemu je manastir dobio ime (grč. Βατο - kupina grm i grč. παιδι - dete). U manastiru živi oko 100 monaha, a mi smo imali čast da nas primi iguman i održi nam prigodnu besedu, ukazavši nam da su se krajem XII veka pred kapijama Vatoped pojavili srpski kaluđeri visokog roda, Rastko Nemanjić i kasnije njegov otac, veliki župan Stefan Nemanja, u monaštvu Sava i Simeon. Oni su svojim prilozima omogućili značajno proširenje Vatopeda, te između dva svetogorska manastira vlada duhovna bliskost.

 


 

U manastiru se čuvaju 4 ikone Presvete Bogorodice, koje smatraju čudotvornim. to su: Eleovritisa, Vimatarisa, Esfagmenisa i Paramitisa. Manastirska riznica čuva i pehar za pričešće izrađen od dragog kamena zaspisa i mnoštvo vrednih ikona. Vatopedska biblioteka sadrži preko 2000 rukopisa i više od 35000 štampanih knjiga.

 


 

 

Hilandar (gr. Χιλανδαρίου)

 


 

Hilandar je srpski manastir koji se nalazi u severnom delu Svete gore Atonske (gr. Άγιoν Όρoς), države pravoslavnih monaha koja postoji više od hiljadu godina. Sveta gora je smeštena na Atosu (gr. Άθoς), trećem kraku poluostrva Halkidiki u severnoj Grčkoj, a manastir se nalazi na 2,5 kilometara od mora. Posmatran spolja manastir ima izgled srednjovekovnog utvrđenja, s obzirom da je utvrđen bedemima koji su visoki i do 30 m. Spoljni zidovi su dugački 140 m i okružuju površinu koja je skoro 75 metara široka. Manastir je ovako utvrđen s obzirom da je u prošlosti, kao i ostala utvrđena monaška naselja na Svetoj gori, morao da se brani od gusara. Etimološko značenje “Hilandara” najverovatnije potiče od grčke reči Chelandion koja označava vrstu vizantijskog broda.

 

Manastir Hilandar izgradio je grčki monah, Georgije Helandarios. Obnovili su ga Stefan Nemanja (Simeon, koji je u njemu i preminuo 1200. godine) i njegov sin Sava 1198. godine. Kralj Stefan Uroš I je 1262. godine značajno utvrdio manastir. Hilandar je naročito pomogao kralj Milutin, koji je oko 1320. godine na mestu stare podigao novu crkvu Vavedenja Bogorodice, koja i danas služi kao Saborna crkva. U vreme kralja i cara Dušana Sveta gora je došla pod njegovu vlast, a to je period najvećeg prosperiteta manastira. U vekovima turske vladavine, Hilandar su pomagali ruski carevi i moldavski kneževi u XVI veku, a srpski patrijarsi iz Peći u XVII veku. Početkom XIX veka stvorena je prva novovekovna srpska država, pa je nastavljena bogata tradicija hilandarsko-srpskih odnosa. U novijoj istoriji manastir je značajno stradao 2004. godine u katastrofalnom požaru, nakon čega je usledila obnova.

 


 

Manastirski kompleks je ograđen odbrambenim zidovima koji su pojačani pirgovima – kulama, Svetog Save i Svetog Georgija uz koje su podignuti višespratni konaci, kapele, paraklisi, bolnica i drugi objekti. Prenoćišta su na trećem ili četvrtom spratu. U kelijama na četvrtom spratu spoljašnji zidovi imaju preko 1,5 m širine. Kule su još tvrđe i imaju vojnički izgled. Otvori su im dosta mali i uzani, vrata niska i teška. Građevine su zidane u vizantijskom stilu od tesanog kamena sa naizmeničnim redovima opeke, dok su podovi i balkoni izgrađeni od drveta. Konaci su oduvek zidani iznutra uz odbrambene zidove i do XIX veka imali su otvore uglavnom prema porti. Pored glavne, u manastiru se nalazi još dvanaest manjih crkava i kapela sa živopisima iz raznih vremena, sa ikonostasima iz doba različitih umetničkih škola, sa ikonama, utvarima i drugim predmetima.Izvan manastira u zidinama, a u njegovoj neposrednoj blizini, nalaze se grobljanska crkva Blagoveštenja sa kosturnicom i paraklis Svetog Trifuna iz 1719. godine.

 

Glavnu manastirsku crkvu Vavedenja Bogorodice sagradio je kralj Milutin početkom XIV veka na temeljima prvobitne crkve. Ona predstavlja potpuno nov tip vizantijske arhitekture i to konstantinopoljske škole, sa nešto elemenata solunske i atonske neimarske veštine.Za Svetu goru nova građevina je donela izvesna nova, iako ne originalna rešenja u narteksu. Napušteni su dodaci uz crkvu kao eksonarteks, pobočne kapele i prednji portik. Dobijen je velik i dobro osvetljen prostor u crkvi, koji ranije svetogorske građevine nisu imale. Ovaj tip arhitekture održao se na Svetoj gori do današnjih dana. Pod crkve ukrašen je mozaikom izuzetne lepote je pažljivo i dobro složen. Na crkvi su očuvani fragmenti prvobitne plastike. U vreme kneza Lazara, oko 1380. godine, uz crkvu je sagrađena priprata.

 

Hilandar predstavlja jedno od nazjnačajnijih središta srpske kulture i duhovnosti. Kroz vekove, relativno zaštićen od napada i pljačkanja, u sigurnosti Svete gore Atonske i njene autonomije, bio je pošteđen sudbine koja je zadesila skoro sve druge srpske manastire. U Hilandaru je očuvana najbogatija kolekcija originalnih starih rukopisa, ikona, fresaka, tako da on u današnje vreme predstavlja najznačajniju riznicu srpske srednjovekovne kulture uopšte. Manastir se od 1988. godine, zajedno sa ostalih 19 svetogorskih manastira, nalazi na UNESKO-voj listi svetske baštine u sklopu spomenika srednjeg veka objedinjenih pod zaštićenom celinom Planina Atos.

 


Sa završetkom izgradnje Simeon se preselio u Hilandar sa priličnim brojem kaluđera. Hilandaru je dodeljeno i nekoliko sela u okolini Prizrena kao metoh. U međuvremenu, Sava je ponovo od vizantijskog cara izdejstvovao novu povelju, u kojoj car u potpunosti izjednačava Hilandar sa ostalim manastirima na Svetoj gori, i daje manastiru jedan metoh, davno razrušeni manastir Zig (Ivanicu, u unutrašnjosti poluostrva Halkidiki).

 

Saborna crkva, trpezarija, trem trpezarije, svi paraklisi i ulaz imaju iznutra, a ponegde i spolja, freske - živopis. Najstariji živopis je iz XIII veka i nalazi se unutar i spolja pirga i paraklisa Svetog Đorđa. Živopis Saborne crkve datira iz 1321. godine ( preslikan je 1804. godine pa delimično u južnoj pevnici očišćen od ovog preslikavanja sedamdesetih godina XX veka). Freske na tavanu trpezarije na severnom zidu  nastale su posle 1321. godine, a u crkvi Svetog Arhanđela polovinom XIV veka. Najveći deo sačuvanog živopisa u paraklisima nastao je tokom XVII i XVIII veka. U paraklisima koji su goreli živopis je teško oštećen. Trpezariju je 1621. godine ponovo oslikao Georgije Mitrofanović, monah u Hilandaru i najugledniji srpski slikar toga vremena.U XVIII i XIX veku oslikan je veći broj kapela. Izvan manastirskog kompleksa sačuvan je živopis iz XIII veka u pirgu na „Spasovoj Vodi“ i iz XVII veka.

Prema predanju iz groba svetog Simeona potiče „čudesna loza“ koja uvek daje plod. Nakon očeve smrti Sava se 1199. godine preselio u Kareju, gde je podigao isposnicu. Tamo je najpre napisao „Karejski tipik“ 1199. godine i to je danas najstariji dokument koji se čuva u riznici Hilandara. Sava je 1200. godine napisao „Hilandarski Tipik“ kojim su određene norme kaluđerskog života u manastiru, kao i organizacija manastirske uprave. Tipik je napisan po ugledu na prolog tipika konstantinopoljskog manastira Bogorodice Blagodateljice.

 


 

Početkom XIII veka Sveta gora je bila pod faktičkom vlašću krstaša koji su 1204. godine osvojili Carigrad, a pojavili su se i brojni pljačkaši koji su bili velika opasnost za sve manastire. Usled toga, Sveti Sava je 1214. godine napustio Svetu goru i preneo mošti svog oca iz Hilandara u Srbiju. Sa svog poslednjeg putovanja pred smrt, Sava je iz Palestine doneo najstariju i najpoznatiju hilandarsku ikonu Bogorodicu trojeručicu. U takvim okolnostima kralj Stefan Uroš I je 1262. godine iznad manastira podigao veliki pirg – kulu Preobraženja da bi što bolje zaštitio manastir.U to vreme su značajno rasli manastirski posedi, a kraljevi Dragutin i Milutin su dodatno proširili manastirske posede u samoj Srbiji.

 

Početkom XIV veka velika opasnost za sve manastire na Svetoj gori su bili Katalonski najamnici, koje je vizantijski car Andronik II uzeo u službu protiv maloazijskih Turaka. Kada su ostali bez plate najamnici su objavili rat caru. Učvrstili su se u blizini Soluna i napadali Svetu goru. Zahvaljujući jakim utvrđenjima i požrtvovanošću tadašnjeg zamenika igumana Danila, Hilandar je bio sačuvan od propasti.

 

Kralj Milutin u isto vreme podizao je i nove pirgove – kule. „Milutinov pirg“ se nalazi na putu od Hilandara ka moru, a „Hrusija“ je podignuta na obali mora.Glavni hram je živopisan 1321. godine, a u isto vreme su oslikane i trpezarija i grobljanska crkva. U to vreme su srpski monasi u Hilandaru bivali sve brojniji i osetno su se razvijali, a vizantijski car Andronik II je manastiru dodelio posede u današnjoj Grčkoj

 


 

Dušan se 1347. godine sklonio u Hilandar od kuge koja je besnela na čitavom Balkanu, a tom prilikom je napravio izuzetak i sa sobom poveo caricu Jelenu, što je bilo grubo narušavanje strogo poštovane tradicije o zabrani dolaska žena na Svetu goru, jer ona ima jednu-Bogorodicu. Doduše kažu da nije dotakla tlo jer je nošena u nosiljci. Neki kažu da je to jedan od razloga što nije kanonizovan. Kao uspomena na dolazak srpskog cara na Svetu goru danas postoji krst koji označava mesto na kome su hilandarski monasi sačekali cara i za uspomenu zasadili zasadili „carsku maslinu“. Oko 1350. godine podignuta je crkva Svetog Arhanđela, a proširena je i manastirska bolnica, a carica Jelena je postala ktitor Karejske kelije Sv. Save, koja je pripala Hilandaru.

Za posetu Svetoj Gori, ukoliko niste žena, biće vam potreban blagoslov i dozvola Diamonitirion koju izdaje Sveštena epistasija Svete Gore i koja košta 25 evra odnosno 10 ako ste student ili đak.

O hilandarska pravila ogrešio se i Slobodan Milošević sa sinom Markom helikopterom sleteo na posed Hilandara 1991. godine. Niko od monaha nije želeo da se sretne sa njim, svi su se povukli u sobe Baštu gde je sleteo osvetili su vodom zalivši tragove kojima su ovi, izašavši iz helikoptera, gazili. I nikad više tu nisu ništa posadili. O ovom događaju ispevana je i guslarska pesma "Desant na Hilandar".

Kolaju priče da su Atos u skorije vreme tajno posećivale Orijane Falači i Melina Merkuri. Žena britanskog konzula u Atini dobila je 1850. dopuštenje da ode čak do Velike lavre Svetog Atanasija, najstarijeg manastira na samom poluostrvu. U vreme Oktobarske revolucije sa ruskim izbeglicama na Svetu Goru sklonila se i jedna princeza.

Hilandarski zamenik igumana Sava izabran je za srpskog patrijarha a 1354. godine. Nakon smrti cara Dušana, krajem 1355. godine, manastir se i dalje razvijao. U to vreme su manastir pomagali pored cara Uroša i srpski vlastelini. Knez Lazar Hrebeljanović je ktitor spoljne priprate koja je izgrađena oko 1380. godine uz zapadnu stranu crkve Vavedenja Bogorodice.Krajem XIV veka Hilandar je poslužio kao utočište članovima poslednjih srpskih vladarskih i vlastelinskih porodica.

 


 

Osmanlije su okolinu poluostrva Atos definitivno zaposeli 1430. godine, gde je zavladalo nasilje i bezakonje. Zbog toga je određen broj monaha napustio Hilandar i vratio se u Srbiju. Stanje se donekle popravilo tek nakon ukaza (tur. ferman) sultana Mehmeda II iz 1457. godine kojim su potvrđene stare slobode i prava svetogorskim manastirima.Nakon pada srpske despotovine nestao je značajni pokrovitelj manastira, a pomoć se tražila na drugoj strani.

U Hilandaru  tokom XVIII veka neprekidno opada broj srpskih, a raste broj grčkih i bugarskih monaha. Već krajem XVIII i početkom XIX veka manastir se još samo formalno nazivao srpskim, ali je većina monaha bila grčka i bugarska. U manastir je 1765. godine došao i Dositej Obradović koji ostavlja svedočanstvo o sporu Srba i Bugara oko uprave nad manastirom. Od kraja XVIII veka manastirom prestaje da upravlja iguman, već se igumanom manastira smatra čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice. Iguman se ponovo bira tek od 1991. godine.

Početkom XIX veka stvorena je prva novovekovna srpska država. To je uticalo da ponovo počne da raste broj srpskog sveštenstva u manastiru.Bratstvo manastira je 1820. godine zatražilo od Miloša Obrenovića da bude njegov pokrovitelj i zaštitnik. Mlada srpska država je pokazala interes za manastir i pomagala ga u skladu sa mogućnostima. Najveću zaslugu za novouspostavljene srpsko-hilandarske veze imao je arhimandrit Onorfije Popović, koji je i prvi uspostavio kontakt sa knezom Milošem. Bratstvo manastira je u tom periodu često pomagalo oslobodilačku borbu grčkog naroda, a to je prouzrokovalo odmazdu turskog garnizona koji je zbog toga bio stacioniran u manastiru nekoliko godina.

 

Hilandar je u pratnji premijera Nikole Pašića posetio i kralj Petar I Karađorđević. U današnje vreme, od nekadašnjih velikih poseda, Hilandaru su ostala samo tri metoha izvan Svete gore (Kumica, Kakovo i Kalamaria).

 


Danas je sačuvan značajan broj rukopisa iz XIV veka, a posebno iz njegove prve polovine. Karejski monah Teodul je 1336. godine prepisao teodosijevo Žitije Svetog Save, a danas se u riznici manastira mogu naći šesnaest jevanđelja iz XIV veka, zatim velika zbirka evanđelja, apostola, sinaksara, mineja, trioda, i pesama blaženih. U drugoj polovini XIV veka javlja se letopisačka književnost i hronike. Opširna vizantijska hronika Georgija monaha, zvanog Hamartol, prepisivana je u to vreme na više strana. Iz osamdesetih godina XIV veka potiču tri prepisa, od kojih je najstariji rađen 1382. godine u Hilandaru. Najznačajniji rukopisi u riznici manastira su Jevanđelje patrijarha Save iz treće četvrtine XIV veka, Romanovo jevađelje iz 1337. godine, Izborno jevanđelje vojvode Nikole Stanjevića, Beseda Jovana Zlatoustog, ispisana u Smederevu sredinom XV veka, Apostol igumana Viktora iz 1660. godine itd. Među retkim štampanim knjigama nalazi se nekoliko primeraka iz cetinjske štamparije iz doba Đurađa Crnojevića: tri Oktoiha prvoglasnika iz 1494. godine i tri Psaltira sa posledovanjem iz 1495. godine, dok iz venecijanske štamparije Božidara Vukovića i njegovog sina Vićenca, manastirska riznica poseduje oko tridesetak različitih izdanja. U prepisivačkoj umetnosti, najznačajnija ostvarenja su proksomidie, od kojih je najstarija datirana krajem XVI veka.

 

U manastirskoj biblioteci čuvaju se uz brojne rukopise na starosrpskom i grčkom jeziku, pisani na pergamentu i hartiji, ukupno 367 povelja, od kojih 172 povelje vizantijskih careva, 154 povelje srpskih vladara, nekoliko povelja ruskih careva i moldavskih kneževa, oko 150 primeraka prvoštampane srpske knjige, turska dokumenta i isprave, veliki broj dragocenih arhivskih dokumenata, bakrorezne i drvorezne ploče sa kojih su otiskivane grafike u bakrorezu i drvorezu u XVIII i XIX veku

 

 

Esfigmen (grč. Μονη Εσφιγμενου)

 


 

Od 1974. godine bratstvo manastira odbija da pominje ime Carigradskog patrijarha, optužujući ga za ekumenizam, pre svega zbog sastajanja sa rimskim papom.

Esfigmen – Εσφιγμένου Vaznesenje Gospodnje (Spasovdan, 40 dana posle Vaskrsa) - leži na samoj obali morskog zatona. Između obronaka brda Samarija i Živonosni istočnik (Zoodohos Pigi). Prema jednom predanju, manastir su osnovali car Teodosije II i njegova sestra Pulherija, supruga cara Marcijana (njoj srodna tradicija pripisuje i osnivanje manastira Ksiropotama, nedaleko od luke Dafni). Sledeći tu tradiciju, Esfigmenci su pre koju godinu u jednom atinskom hotelu obeležili milenijum i po postojanja (prvobitno su to nameravali da učine na starom atinskom stadionu, ali im to na nečiju intervenciju, oni pretpostavljaju carigradskog patrijarha, nije bilo dozvoljeno). Prvi pisani pomen manastira datira iz 998. godine. U tim prvim dokumentima manastir se pominje pod imenom Esfagmen (što znači ubijen, iskasapljen, posečen). Mišljenje da je ime manastira izvedeno iz položaja na kome se nalazi - stešnjen između brda i mora (grč. esphigmenos) - ne čini se osnovanim. Prihvatljivije je ono da se njegov osnivač možda zvao Esfigmen, pod uslovom da je taj monah neko ko vrlo čvrsto zateže pojas oko struka (Hristu). Biblioteka manastira sadrži 372 originalnih rukopisa (75 u pergamentu) i 8000 štampanih knjiga.

Stotine naoružanih grčkih policajaca blokirali su 2008. godine svetogorski manastir Esfigmen, čije se bratstvo već godinama suprotstavlja ekumenizmu i modernizaciji u pravoslavlju odbijajući svaku poslušnost vaseljenskoj Carigradskoj patrijaršiji pod čijom je jurisdikcijom. Prekinute su sve komunikacije sa manastirom, čijim je žiteljima obustavljeno i dopremanje hrane i lekova. Blokiran je i put za Hilandar u neposrednoj blizini.

Sa morske strane ovog zilotskog manastira, koji je u neposrednoj blizini Hilandara, može se videti ogroman transparent "Pravoslavlje ili smrt", a više od stotinu monaha, koji su se oglasili na samom početku blokade, objavili su telefonske brojeve i elektronske adrese grčkog premijera Kostasa Karamanlisa, regionalnog državnog funkcionera Vasilisa Floridesa i drugih, okrivljujući ih za nastalo stanje.

Prema navodima Verske informativne agencije (VIA) Svete Jelisavete Fjodorovne, grčke vlasti su odlučile da izmeste pobunjene monahe Esfigmena koji su uporište raskola u grčkom pravoslavlju kao zastupnici struje starokalendaraca zilota koji su u Grčkoj prerasli u paralelnu crkvu sa posebnim poglavarom i jerarhijom.

Raskol je mogao da se proširi, kako je tvrdilo državno tužilaštvo u Solunu, te je odlučeno da se na Atosu "potvrdi vlast Grčke i duhovno vođstvo Vaseljenske patrijaršije", a pobunjeno bratstvo koje huli i anatemiše carigradskog patrijarha Vartolomeja ukloni bez primene sile. Osnovano je i novo bratstvo za manastir Esfigmen na čelu sa igumanom Hrizostomom.

U hijerarhiji 20 svetogorskih manastira Esfigmen je na 18. mestu, ali nikada nije bio zastupljen u upravi, protatu monaške države. Manastir je osnovan u periodu pre podele hrišćanskih crkava, a prvi put se pominje u zapisima iz 1045. godine. Od 1821. do 1832. nije postojao kao manastir, jer su otomanske vlasti zaposele manastirske zgrade i koristile ih za svoje potrebe tokom Grčkog ustanka za nezavisnost. Manastir uživa simpatije i podršku grčkih starokalendaraca koje Grčka pravoslavna crkva, kao i druge pravoslavne crkve, smatra raskolnicima.

Do Esfigmena je iz Hilandara lako stiže širokom stazom koja počinje ispred portarnice srpskog manastira i vodi ka luci koju su čuvala tvrđava-skit Hrusija i Milutinov pirg. Uz put, pre kapije spoljnog hilandarskog dvorišta, nalazi se crkvica Blagoveštenja s monaškom kosturnicom, a ispred nje je krst Đorđa Roša, jedinog svetovnjaka sahranjenog u Hilandaru. Tu izuzetnu počasti hilandarci ukazali svom spasiocu, heroju Velikog rata i odbrane Beograda 1915. pod komandom majora Gavrilovića.

Put dalje vodi kaldrmom do kapelice nad čijim ulazom je “fresko-strip” koji opisuje kako se na tom mestu, čudom, iz Srbije na Atos vratila ikona Trojeručice. Po predanju “čudesni obraz” Bogorodice Hilandarci su dali caru Dušanu da je ponese u Srbiju, a posle njegove smrti ikona je dospela u Studenicu. Zabrinuti zbog osmanlijskih pustošenja, studenički monasi Trojeručicu u XV veku stavljaju na samar magareta koje puštaju da ide kod ga noge nose. Nedugo potom Hlandarce je usred noći probudio blesak nedaleko od manastira, a kad su izašli da vide o čemu je reč, zatekli su magarence sa ikonom.

 







петак, 26. август 2022.

Aprilska mediteranska tura 2011.- Valensija uhvaćena između procesije i demonstracija

 

 

Napuštamo fascinantnu Barselonu, ali lako jer je pred nama otkrivanje još jednog španskog bisera, Valensija, trećeg po veličini grada u Španiji, kako po važnosti tako i po broju stanovnika (807.396). Grad sa dubokom istorijskom tradicijom, pogodnom mediteranskom klimom i brojnim znamenitostima i festivalima je pred nama. Leži na obalama reke Turija, na istočnoj obali Pirinejskog poluostrva.

Jedan je od najstarijih španskih gradova. Prvi put je spomenuta u II veku pre Hrista kao rimska kolonija. Ime dolazi od latinskog 'valentia' što označava hrabrost. Osnovali su je Rimljani u vreme konzula Decima Junija Bruta (šp. cónsul Décimo Junio Bruto), tačnije 138. p. n. e. pod imenom „Valentia Edetanorum”. U to vreme Valensija je bila tipično rimski grad jer se nalazila u blizini mora, na rečnom ostrvu ispresecanom rimskim putem, odnosno Vía Augusta, koji je spajao Valensiju sa Rimom, glavnim gradom Imperije. Ime je dobila od latinske reči valentia što znači vrednost, odnosno snaga.

 


Jezgro grada bilo je u blizini današnjeg Trga Bogorodice (šp. Plazа de la Virgen), gde se nalazio romanski forum i raskršće ulica Kardo (šp. Cardo) i Dekumano (šp. Decumano) koje su bile, i danas su dve najvažnije ulice u gradu.

Tokom rata između Pompeja Velikog i Sertorija Kvinta 75. godine p. n. e., Valensija je potpuno uništena. Obnovljena je nakon 50 godina kada se na ove prostore vratilo stanovništvo i kada je počela izgradnja velikih infrastrukturnih projekata, a već u I veku ona doživljava brzi, urbani rast. Međutim, u III veku, Valensija je doživela novu eru dekadencije. Konačno, tokom poslednjih godina vladavine Rimskog carstva u IV veku, grad počinje da formira ranu hrišćansku zajednicu.

 


Nekoliko vekova kasnije, sa prvim talasima najezde germanskih naroda kao što su Svevi, Vandali, Alani, a kasnije i Vizigoti, došlo je do propasti rimske vlasti, a samim tim i administracije, sudova i svega ostalog što su Rimljani doneli, crkva preuzima vlast u gradu i menja stare rimske hramove verskim objektima. 

Vizantijskom invazijom na jugozapadu Iberijskog poluostrva 554. god. n. e, Valensija postaje strateški značajan grad jer su se u njoj nalazile vizigotske vojne baze. Nakon proterivanja Vizantijaca 625. godine sledi jedna mračna faza koja istorijski nije dobro poznata, gde nema mnogo arheoloških ostataka i koja svedoči o tome da sredinom VII veka život u Valensiji nije bio urban.

 

U vreme Vizigota, Valensija je bila episkopsko sedište katoličke crkve.

 


Valensiju su Mavari (Arapi i Berberi) osvojili 714. godine, praktično dobili bez borbe, mirnim putem, i katedrala Svetog Vinsenta je tom prilikom pretvorena u džamiju. Poznato je da je Abd el Rahman, prvi vladar Kordobskog emirata tražio da se grad potpuno uništi, mada je nekoliko godina kasnije njegov sin, Abd alah el Balansi imao neku vrstu samouprave na području Valensije. On je takođe naredio da se izgradi luksuzna palata Rusafa (šp. La Russafa) na periferiji grada, u naselju istog imena. Nažalost, danas nema nikakvih ostataka ove palate. U ovom periodu grad je dobio naziv Medina el Turab iliti „grad blata”, odnosno „grad prašine”, jer je bio veoma zapušten kada su Mavari došli, i nosio ga je nekoliko vekova.

 

Kada se islamska kultura uselila u Valensiju, tada zvanu Balansija, ona kreće da napreduje, da se razvija i postaje jedan od značajnijih trgovačkih centara, poznat po proizvodnji papira, keramike, stakla i svile. Iz ovog perioda do danas su sačuvane mnoge vredne građevine, ostaci starih zidova, kupatilo Admirala (šp. Baños del Almirante), katedrala i toranj Migelete (šp. EL Miguelete), koji je bio minaret stare džamije.

 

Posle smrti Almanzora i nemira koji su usledili ubrzo zatim, muslimanski Al-Andalus se podelio na mnoštvo malih država poznatih kao taife. Jedna od njih je bila taifa Valensija i postojala je u četiri različitih razdoblja : 1010—1065, 1075—1099, 1145—1147. i poslednje od 1229. do 1238.

 


Valensija, odnosno Balansija doživljava preporod u vreme kraljevstva taifa u XI veku. Grad raste, a za vreme vladavine Abd el Asisa podignut je gradski zid, čiji ostaci postoje i danas. Kastiljanski plemić Rodrigo Dijaz de Vivar (šp. Rodrigo Diaz de Vivar), poznatiji kao Sid (šp. El Cid) imao je nameru da osnuje sopstvenu kraljevinu na Mediteranu, ušao je u pokrajinu u pratnji arapsko–hrišćanske vojske i opkolio je grad početkom 1092. godine. On je rušio džamije i gradio crkve jer je želeo da Valensija bude centar hrišćanstva. Vladao je Valensijom do 1099. godine, odnosno do svoje smrti. Nakon njegove smrti gradom vlada njegova udovica, do 1102. godine kada grad ponovo osvajaju Arapi, ovoga puta Almoravidi.

 

Pad moći vlasti Almoravida poklapa se sa jačanjem i usponom severnoafričke dinastije Almohada koji su kontrolisali poluostrvo od 1145. godine. Međutim njihov ulazak u Valensiju bio je zaustavljen od strane Mardanisa, kralja Valensije i Mursije, ali konačno 1171. godine Valensija pada u ruke Severoafrikanaca.

 


Godine 1238, grad osvaja Hajme I. Posle pobede hrišćana, muslimansko stanovništvo je proterano i podeljeno na one koji su učestvovali u osvajanju grada, odnosno rekonkisti, a dokaze o tome nalazimo u knjizi pod nazivom „Llibre del Repartiment”. Hajme je uveo nove zakone i prava (šp. los Fueros de Valencia), koji su se nekoliko godina kasnije proširili na celu kraljevinu. U to vreme, grad prolazi kroz novu fazu istorije, koju obeležavaju drugačije uređenje i novi jezik, i tada se postavljaju temelji za ono što je Valensija danas.

 


Prema podacima o kapitulaciji, Valensija je imala populaciju od 120.000 muslimana, 65.000 hrišćana i 2.000 Jevreja. Prema arapskom istoričaru Huseinu Monesu sa Univerziteta u Kairu, ovo su bile reči koje sam kralj Zajan rekao Hajmeu I kada mu je predavao ključeve grada:

 


    „U Valensiji zajedno žive muslimani, plemeniti ljudi iz mog sela, hrišćani i Jevreji. Nadam se da ćete znati da vladate njima kako bi nastavili da žive u istoj harmoniji i da obrađuju ovu plemenitu zemlju zajedno. Ovde je, za vreme moje vladavine bilo povoriki za Svetu nedelju (šp. Semana Santa) i hrišćani su slobodno koristili svoju religiju, jer Kuran p. n. e. i Bogorodicu. Nadam se da ćete vi biti isti prema muslimanima u Valensiji.”

 


Grad je prošao kroz ozbiljnu i veliku nevolju sredinom XIV veka. Sa jedne strane, crna smrt (šp. la peste negra) 1348. godine i razne epidemije koje su smanjile broj stanovnika, i sa druge strane, serija ratova i ustanaka, kao što je rat Unije (šp. Guerra de la Unión), odnosno pobuna građana protiv monarhije, zatim rat sa Kastiljom, kada je grad morao da podigne novi zid u dva navrata (1363. i 1364. godine), kako bi sprečili kastiljanske napade. U ovim godinama koegzistencija između zajednica koje su živele u gradu (hrišćani, Jevreji i muslimani) je bila prilično zategnuta, puna konflikata. Jevreji, koji su živeli u ulici Mar (šp. la calle de la Mar) ekonomski i socijalno su napredovali, i njihov kvart se postepeno širio.

 

Sa druge strane, muslimani koji su ostali u gradu nakon hrišćanske rekonkiste, bili su smešteni u blizini pijace Mosen Sorelj (šp. Mosen Sorell). U 1391. godini nekontrolisana grupa ljudi napala je jevrejsku četvrt, što je dovelo do veoma brzog nestanka ove zajednice, a njeni članovi primorani su da pređu u hrišćanstvo. U 1456. godine, opet dolazi do napada, ali ovog puta na Mavare.

 


Zlatno doba Valensije je XIV vek, vreme ekonomskog, kulturnog i umetničkog rasta i napretka grada. Takođe Valensija je u to doba bila najnaseljeniji grad Kraljevine Aragon. Lokalna industrija, pre svega tekstilna doživljava značajanu ekspanziju. U ovom periodu stvorena je Taula de canvas, institucija koja je bila zadužena za razne finansijske poslove.

 

Valensijski bankari pozajmili su novac Izabeli I za Kolumbova putovanja 1492. godine. Krajem XV veka podignuta je zgrada pod nazivom Tržnica svile (šp. Lonja de la Seda). Tako je grad postao trgovački centar i privlačio trgovce sa svih strana. Ovaj ekonomski bum ogleda se i u kulturnom i umetničkom životu. U ovo doba izgradile su se neke od najpoznatijih i najvažnijih valensijskih zgrada koje i danas privlače veliki broj turista. Neke od njih su: Kule Seranos (šp. las torres de Serranos), Tržnica svile, Kraljevska kapela manastira Santo Domingo...

 


Što se slikarstva i skulpture tiče, flamanski i italijanski trendovi i forme utiču na mnoge umetnike, na Ljuisa Dalmaua (šp. Lluís Dalmau), Gonsala Perisa (kat. Gonçal Peris) i Damijana Formenta (šp. Damian Forment). U književnosti značajna su dela Ausiasa Marka (šp. Ausias March), Isabele de Viljene (šp. Isabel de Villena), Ramona Ljulja (šp. Ramon Llull) i drugih. Godine 1460. napisan je i prvi roman zapadne književnosti „Beli tiranin” (šp. Tirant lo Blanch), to je jedan viteški roman koji je veoma uticao na dela Servantesa i Šekspira. Takođe, u ovom periodu, između 1499. i 1502. godine osnovan je Univerzitet u Valensiji (šp. Universidad de Valencia), pod imenom „Estudi General’’.

 

Nakon otkrića Amerike, evropska ekonomija je bila orijentisana ka Atlantiku na štetu mediteranske trgovine. Uprkos dinastičkom ujedinjenju Aragona sa Kastiljom, osvajanje i eksploatacija Amerike bio je glavni cilj Kastilje.

 


Valensijancima, Kataloncima, Aragoncima i Majorčanima bilo je zabranjeno prekookeansko prenošenje trgovine. Suočena sa ovim, Valensija je ušla u tešku ekonomsku krizu, koja se manifestovala pobunom  1519—1522. To je bila društvena pobuna protiv plemstva, koje je napustilo grad pre epidemije kuge 1519. godine. Ustanak i njeni lideri su brutalno potisnuti od strane vicekraljice Žermene de Foa (šp. Germana de Foix). Smatra se da je lično ona potpisala naloge za ubistvo 100 bivših pobunjenika, a izvori dokazuju da je bilo čak 800 pogubljenih.

 


Kriza postaje sve ozbiljnija proterivanjem Jevreja i Mavara 1609, koji su činili skoro jednu trećinu ukupnog stanovništva kraljevine. Kasnije, tokom Katalonskog ustanka 1640—1652, Valensija je pretrpela još veće ekonomske katastrofe.

 

Pad grada dostigao je vrhunac u ratu za špansko nasleđe (šp. Guerra de Sucesión Española) 1702—1709. i on je označio kraj političke i pravne nezavisnosti Kraljevine Valensije. Tokom ovog rata, Valensija je stala na stranu Karla II. Po uredbi Nueva Planta (šp. Nueva Planta) Valensiji su ukinute drevne povelje. Burbonske snage spalile su mnoge važne gradove poput Hative (šp. Játiva), gde su slike španskih Burbona okačene naopačke u znak protesta protiv ovog dana.

 


Prestonica je premeštena u Orivelu, što su građani Valensije smatrali uvredom. Filip je naredio veću da se sastane sa vicekraljem Valensije, kardinalom Luisom de Beljugom, koji se suprotstavio promeni prestonice, koja se nalazila blizu religioznog, kulturnog i sada političkog centra Mursije. Dakle, s obzirom na njegovu mržnju prema Oriveli, koja je bombardovala i opljačkala Valensiju za vreme rata za špansko nasleđe, kardinal je podneo ostavku u vicekraljevstvu, zbog čega je Filip konačno popustio, i vratio prestonicu u Valensiju.

 

Sa ukidanjem valensijskih povelja i uređenjem carstva i njegove prestonice na zakonima i običajima Kastilje, najveći državni zvaničnici se nisu više birali, već su imenovani direktno iz Madrida. Valensija je morala da se navikne da bude okupiran grad i da živi uz prisustvo trupa u Citadeli, u blizini manastira Santo Domingo, kao i u mnogim drugim objektima.

 

Tokom XX veka Valensija je postala treći najnaseljeniji grad u Španiji. Ona je, takođe, bila treći grad i u industrijskom i ekonomskom razvoju zahvaljujući stvaranju banke (šp. banco de Valencia), 1900, izgradnji centralnog tržišta (šp. El mercado Central) i tržišta Kolon (šp. El Colón), i izgradnji Severne železničke stanice (šp. Еstación del Norte).

 


Valensija je postala glavni grad Republike Španije 6. novembra 1936. godine, pod upravom Fransiska Kabaljera (šp. Francisco Largo Caballero), predsednika vlade. Međutim, 17. maja 1937, vlada je prešla u ruke Huana Negrina (šp. Juan Negrín), a 31. oktobra iste godine, premešta sedište u Barselonu.

 

13. januara 1937. grad je prvi put bombardovan od strane broda fašističke italijanske mornarice, koji je to učinio po nalogu Benita Musolinija. Bombardovanje je nanelo mnogo štete i to u nekoliko navrata. Ovi napadi su ostavili 2.831 mrtvih i 847 ranjenih, mada se procenjuje da je broj žrtava bio veći.

 

Nakon velike poplave u Valensiji 1957, novi kanal izgrađen je na periferiji grada, a stari je renoviran u zonu za rekreaciju. Početkom šezdesetih godina počeo je ekonomski oporavak, a Valensija je doživela dramatičan porast stanovništva zahvaljujući imigraciji, realizaciji velikih urbanističkih projekata i poboljšanju infrastrukture. Mnogi zlobno primećuju da deo blagostanja koju Valensija uživa duguje luci u koju dolazi veći deo tovara kokaina koji pristiže iz Latinske Amerike.

 


   Kad smo kod poplava idemo na njihovu suprotnost – požare. Valensija se diči   svojim  procesijama. Najpoznatija je Las Faljas (Las Fallas) koja se odvija oko stvaranje i uništavanje lutaka koje su predstavljene u vidu ogromnih statua napravljenih od zapaljivih materijala kao što su karton i drvo. Statue su izuzetno teške i potrebna je cela jedna godina za njihovu izradu. One ostaju na jednom mestu sve do 19. marta, dana poznatog kao spaljivanje (šp. La Cremá) kada se, tačno u ponoć, ulično svetlo gasi, masa počinje da trči, statue bivaju zapaljene i tek tada se mogu uočiti prave čari ovog festivala.Nažalost, tokom godina, vatrogasci su morali mnogo puta da intervenišu, pa su morali da osmisle razne načine za osiguranje okolnih zgrada od neželjenih i slučajnih zapaljenja

 

 


 I tu smo od silne istorije, isprativši procesiju ogladneli. Valensijsku kuhinju čine raznovrsni sastojci od mesa do povrća. Paelja, poznato i slavno špansko jelo, nastalo je upravo u Valensiji. Ko ovde dođe zna se ješće paelje (šp. la paella), sačinjena od njega. Pirinču se dodaje povrće, meso poput piletine, zečetine, ili riba, dok je glavni začin ovog jela, onaj koji mu daje žutu boju, šafran. Paelji se dodaje i umak alioli, sličan našem majonezu. Mi smo odabrali paelju sa morskim plodovima. Alternativa paelji je patka sa pomarandžinim sokom (šp. Pato a la naranja).

Za desert  se zna -turon (šp. Turron), koji se pravi od meda, šećera i belanaca, sa prženim bademima ili orasima. Može biti pravougaonog ili okruglog oblika. Ili možda churrosi sa čokoladom.

Od pića možete uživati u njihovom vinu tinto de verano (šp. tinto de veranо), a ako ste obožavaoci koktela, možete naručiti kubatu (šp. la cubata), dok je njihovo nacionalno bezalkoholno piće orćata (šp. la horchata), koja se pravi od mešavine lešnika ili badema sa šećerom i vodom.

 


 

Sa pojavom demokratije u Španiji, drevno carstvo Valensije se pretvorilo u autonomnu zajednicu (šp. la Comunidad Valenciana), a statut o autonomiji iz 1982. je proglasio Valensiju glavnim gradom. Uprkos tome, u noći 23. februara 1981. dogodio se pokušaj državnog udara u Valensiji, koji je započeo Hajme Milans del Boš (šp. Jaime Miláns del Bosch) i koji je, srećom, propao.

 


 

Demokratija je dovela do oporavka valensijskog jezika i kulture, ali nije mogla da spreči neke socijalne tenzije oko simbola. Ovaj sukob poznat je kao bitka Valensije (šp. la Batalla de Valencia) i on podelio ovaj grad kako društveno, tako i politički.

 

Tokom prvih 25 godina demokratije, Valensija doživljava veliki razvoj, i to uglavnom zahvaljujući ostvarenjima kao što su: Palata muzike (šp. el Palacio de la Música), Palata kongresa (šp. el Palacio de Congresos), metro, Grad nauke i umetnosti (šp. la Ciudad de las Artes y las Ciencias), itd. Ovi javni radovi su doprineli poboljšanju gradskog života, kao i povećavanju broja turista.


 

Prolaskom kroz kapiju Valensije (nekad ih je bilo 26), ulazi se u prošlost i preko istorijske rute koja počinje na Taifa de Valencia i Plaza de la Virgen (Bogorodičin trg) putuje se kroz vekove uz arhitekturu i istorijska obeležja. Bitke, osvajanje i rađanje Valensije, zaštitnik grada, Katedrala Valensije posvećena Presvetoj Bogorodici, Sveti Gral – Čaša sa Tajne večere, Tribunal de las Aguas – usmeni sud zaštićen UNESCO-m, Bazilika (Basilica de desesperados), Micalet toranj, rimske iskopine, arapska tržnica, rimska kupatila, Mercat Central centralna valensijska pijaca vanserijske arhitekture (Art Nouveau), pa obilazak zvanično najuže zgrade na svetu, Lonja de Seda, sve do srednjevekovne tržnice mediteranske gotike koja je danas deo zaštićenih „Puteva svile“, palate Bordžija sanjate san na javi.

Među najznačajnijim znamenitostima Valensije nalazi se remek-delo Santjaga Kalatrave, Muzej nauke i umetnosti (kat. ’’La Ciutat de les Arts i les Ciències’’). Ovo je veliki kulturni i zabavni kompleks, koji je postao poznat širom sveta ne samo zbog svoje arhitekture, već i zbog mogućnosti da zabavi, nauči i oduševi svojim sadržajem.

 


                Palata umetnosti „Kraljica Sofija” (kat. Palau de lес Artс Reina Sofía) je, u stvari, zgrada opere, koja se prostire na 40.000 m², i sa svojih 17 spratova (14 iznad, i 3 ispod zemlje), čini najvišu operu na svetu,

 

Arhitektonski kompleks od pet građevina na isušenom dnu reke Turije:

 

 



Hemisferik (kat. ’’L'Hemisfèric’’) je jedinstvna bioskopska sala u obliku ljudskog oka, čija je ‘zenica’ poluloptastog oblika, ali kroz svoj odraz u bazenu odaje izgled prave kugle. Ovaj bioskop ima 3 načina projekcije: IMAKS, trodimenzionalnu i digitalnu projekciju. Takođe, ova građevina predstavlja najveću filmsku salu u Španiji,

                Muzej nauke „Princ Filip” (kat. el Museu de les Ciències Príncipe Felipe) mesto je gde je nauka potpuno dostupna publici, i gde svi posetioci iste mogu da uživaju u razgledanju eksponata, kao i da učestvuju u svim radionicama i aktivnostima koje ovaj muzej organizuje, i to ne samo da bi se zabavili već i da bi se što više približili nauci,

                 Okeanografski muzej (kat. L'Oceanogràfic) najveći je akvarijum u Evropi, koji je dizajnirao skulptor Feliks Kandela (šp. Félix Саndelа). U ovom muzeju možemo videti 450.000 morskih životinja (500 vrsta) počev od Antarktika, Arktika, sve do tropskih krajeva sveta, pa čak i one koje su veoma retke u svetu, kao što je belunga kit.

                Umbrakle (kat. L'Umbracle), gradski vrt, u kome se posetioci mogu upoznati sa najpoznatijim biljnim vrstama karakterističnim za ove predele. Ali u ovom objektu, koji je posebno zanimljiv noću, jer se pretvara u diskoteku, može se pronaći i galerija sa skulpturama savremenih umetnika.

                Agora (kat. l'Àgora), mesto gde se održavaju mnogi kongresi, konvencije, prezentacije, koncerti, kao i sportske manifestacije poput teniskog turnira „Valensija Open 500” (šp. Valencia Open 500).

 


A sada i par gradskih muzeja koje ne biste trebali da zanemarite:

 

Godine 1913, osnovan je najznačajniji muzej umetnosti u Valensiji, Muzej lepih umetnosti (kat. Museu de Belles Arts de Valencia), koji ima oko 2.000 radova, a većina njih datira iz XIV-XVII veka, uključujući i autoportret Dijega Velaskeza, kao i slike legendarnih umetnika poput Ticijana, El Greka, Fransiska Goje i mnogih drugih,

Muzej praistorije Valensije (kat. ’’Museu de Prehistòria de València’’) u kome su izloženi arheološki predmeti koji su pronađeni u periodu od paleolita do epohe kada su Iberijskim poluostrvom dominirali Vizigoti,

Muzej koride (kat. El Museu Taurí de València) osnovan je 1929. godine, i kao takav je jedan od najstarijih muzeja u Španiji. Svrha ovog muzeja je promocija opreme koju toreadori upotrebljavaju, ali i prikaz evolucije koride od njenog nastanka do danas. Takođe, muzej redovno organizuje borbe sa bikovima, koje su možda jedini način da se dođe oči u oči sa ovakvom vrstom zabave,.

Valensija je katastrofalnu poplavu iz 1957. pretvorila u šansu za potpunu  transformacijuValensija je poznata po tome što se trgovina odvija na pijacama kao što su Centralna pijaca (šp. El Mercado central), koja je jedna od najstarijih evropskih pijaca. Smeštena je na 8.000 m². Postoji više od 1.000 štandova na kojima se prodaje meso, povrće, voće i riba. Posetioci dolaze na ovo mesto kako bi uživali i u brojnim restoranima i barovima koji se ovde nalaze. J još jedna poznata pijaca u Valensiji je Merkado de Kolon (šp. Mercado de Colón) je. Korte ingles (šp. El Corte Inglés) i Saler (šp. El Saler) su čuveni tržni centri.

Valensija ima petokilometarske plaže: Malvaros, Patacona, Alboraya, Port Saplaya (valensijska Venecija). Luka Valensije je najveća luka na zapadnoj obali Mediterana. Ona je peta najprometnija luka u Evropi, takođe je najveća u Španiji i u basenu Sredozemnog mora. Pruža usluge za oko 7.500 brodova svake godine.

I na kraku Valensija je dom jednog od najtrigantijih verskih relikata.  Najstarije sačuvano književno delo o svetom gralu je Perceval Francuza Chrétiena de Troyesa, napisano još 1180. godine. No Chrétien nije bio “kum” teme o gralu; on kao svoj uzor spominje knjigu koju je pronašao u biblioteci svojega mecene Filipa Flandrijskoga. U starom francuskom, jeziku kojim je pisao Chrétien, graal, greal ili greel je bio posuda. Južno od Pirineja označavao je grial, gral ili greal posudu za piće stapasta oblika; reč često susrećemo u kuhinjskome inventaru iz XIII i XIV veka.

Postojanje takve knjige potvrdio je i Nemac Wolfram von Eschenbach kada je oko 1200. napisao Parzival, svoju varijaciju ove teme. Francuz Robert de Boron ustvrdio je oko 1200. da je gral kalež kojim se Isus služio na Poslednjoj večeri, u koji je posle Josip iz Arimateje sakupio njegovu krv i poneo ga sa sobom bežeći iz Palestine. Sve češće gral se dovodio u vezu s mitskim pričama o kralju Arturu i njegovim vitezovima okrugloga stola.


Mladi pustolovni vitez Perceval naišao je u šumovitu delu predgorja Pirineja na nekoga plemića koji je lovio ribu. Plemić je pozvao Percevala da prenoći u dvorcu, dobro skrivenom na jednoj stenovitoj padini. Mladi vitez bio je srdačno primljen i odveden u jednu veliku dvoranu gde mu je ponuđeno mesto pored starca kojemu su svi iskazivali poštovanje. Uskoro je mladi vitez svedočio o prolasku svečane procesije koja je u drugu prostoriju nosila gral, po Chrétienovu opisu, posudu od zlata s dragim kamenjem, dok ga Wolfram naziva “kamen” (što u srednjovekovnomu nemačkom može značiti i posudu od kamena).

 

Krčag iz I veka sa natpisima na arapskom katedrali je 1436. poklonio španski kralj Alfonso Peti od Aragona. Mit je prvo nadahnuo Richarda Wagnera da komponuje operu Parsifal, a onda Stevena Spielberga da oko njega isplete svoj film Indiana Jones i poslednji krstaški pohod, kao i  Dan Browna u Da Vincijevim kodom.