понедељак, 25. јул 2005.

Arenalinski rafting Tarom



Ako želite da presečete monotoniju monotonih svakodnevnih šablona, da opet osetite uzbuđenje, doživite nova iskustva i osetite adrenalin, dođite Tari u pohode. Hiljadama godina ona je dubila korito i stvorila najdublji i najduži kanjon u Evropi, drugi u svetu, posle Velikog kanjona reke Kolorado. Reku Taru ne nazivaju bez razloga suzom Evrope, što zbog čiste vode, što zbog zemlje u kojoj se nalazi. U nepregledne brzake najčistije evropske reke, koja je izdubila kamene litice, na nekim mestima visoke i do 1.300 metara, slivaju se raskošni vodopadi neponovljive lepote. Moćnii huk reke kroz kanjon, ostavlja vas bez daha. Doživećete nešto predivno, videti prelepe prizore i steći nova poznanstva. Posebno je atraktivna relacija Brštanovci-Šćepan Polje, duga 17 km, gde prolazite dvadesetak bukova, od ukupno pedeset tokom cele reke. Vode Tare su tako čiste da se mogu piti. Kanjon Tare je oaza netaknute prirode sa 52 biljne i 314 životinjskih vrsta i nalazi se pod zaštitom UNESCO-a. Međutim i dalje su aktuelne priče o gradnji hidrocentrale u Crnoj Gori, koja bi uništila ovu prirodnu lepoticu. Najdajmo se da će razum pobediti surovu logiku kapita.

22. juli 2005, petak 


Spakovani prtljag (dva ranca, veliki i mali, sa vrećom za spavanje) bili su dosta teški. Probudio sam se oko 5 h. Istuširao, doručkovao i krenuo prema Zelenom Vencu. Čuo sam se sa kolegom, Goranom. Autobus je već bio parkiran, a Laza sa devojčicama dobro raspoložen. Krenusmo Ibarskom magistralom, napuštajući Beograd i što bi Dobrivoje rekao, one koji su i nas napustili (groblje Ovča). Objasnio nam je i zašto je planinarski vodič bolji od turističkog. Brinemo stalno i o svemu, samo što vam još dupe ne brišemo, reče nadahnuti Dobrivoje. Put nas vodi preko Mokre gore (Šarganska osmica), manastira Dobrinje, Višegrada, Goražda. Prvo zaustavljanje je u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri, gde ispijamo kafu i nastavljamo put. 


Drugu pauzu pravimo na Mokroj gori, gde grupa obilaziMećavnik i vozi se Šarganskom osmicom, a ja uživam u vidikovcu i blagompovetarcu. Poreska uprava je zatvorila restoran, gde smo prošli put popili skupi kapućino. Jedem sendviče, pijem Vajfert pivo i  super je. Vreme je brzo prošlo, ali sam stigao da napravim video klip ulaska voza u stanicu. Nastavljamo put i prelazimo srpsko-bosansku granicu samo sa ličnom kartom. Stajemo u manastiru Dobrnja. Razgledamo crkvu oštećenu krajem II svetskog rata, obilazimo manastirski muzej, a ja se penjem na obližnje brdo, gde se nalazi krst i spomenik voždu Karađorđu. Nastavljamo put, a počinje nevreme, jak pljusak. Nebo se smračilo. Prolazimo pored srušenih i spaljenih kuća, koje svedoče o ratu, koji se na ovim prostorima vodio devedesetih godina prošlog veka. Zbog lošeg vremena, posetu Višegradu, ostavljamo za povrtak. Prolazimo kroz mnogobrojne tunele i dolazi prvo do srpskog, pa do Goražda koji pripada muslimanskom kantonu. Na brdu još uvek stoji natpis Tito. Prolazimo pored Srbinja (Foče) i dolazimo do kampa. Opet počinje pljusak. Zadnjih 333 metara ćemo prepešačiti sa stvarima, jer strmina ne dozvoljava silazak autobusa. Do kampa će nas pratiti dva psa. Uslovi u kampu su asketski, ali naš cilj, opravdava ovakav kompromis. Raspoređujemo se po brvnarama i šatorima. Mi smo izabrali šator da bismo se vratili prirodi. To će se pokazati kao prilično nepromišljena odluka. Tip koji je hteo da bude u šatoru sa devojkom, grubo je sprečen od te namere i dodeljen nama. Ni ona se tome nije ozbiljnije usprotivila.

Pijemo kafu i kajsijevaču, sušimo se uz logorsku vatru. Večeramo roštilj (ćevape i kobasice) i do kasno u noć razgovaramo uz logorsku vatru, o vegetarijanstvu, planinarenju i naravno seksu. Mnogo priče, malo prakse, stari srpski problem. Potom polako odlazimo na spavanje, jer nas sutra očekuje splavarenje. Nadamo se lepom vremenu i  uzbudljivom danu. Celu noć pljušti kiša, pa se pod šatorom ne može oka sklopiti.

23. juli 2005, subota


Budim se, dan je prohladan. Vrhovi planina su pod maglom. Jutarnja higijena podrazumeva i brijanje, što prija posle loše prespavane noći. Dobrivoje zeza jednog klinca, kako će se i on jednog dana brijati, ali i oženiti. Dete odlazi izbezumljeno. Laza sa haremom igra karte. Pitam tipa kojim sedi sam da li je on prespavao u našem šatoru.

"Ne znam", kaže on umorno, "ja sam bio sa dvojicom, koja su svu noć žestoko hrkala. "


"Izvini bili smo to mi, moj kolega i ja, "  odgovaram mu ja.

Pijem kafu. Doručak su viršle i jaja sa tanjirače i čaj od bilja, za koji domaćin tvrdi da diže čoveka u svakom smislu. Sličnu mešavinu mi pijemo za opuštanje. Ko je u pravu? Dok čekamo da vidimo da li je danas rafting moguć, deo grupe igra odbojku, deo se smara. Doneta je odluka da se krene, ali nikako da se realizuje. Čekamo kombi za prevoz.  Na kraju krećemo do Splavišta, uz zaustavljanje na vidikovcu i bosansko-crnogorskoj granici. Crnogoraca, to jest njihovog kontrolnog punkta nema. Tu upoznajem Jasminu i Petra, lekare, kao i privatnog preduzetnika Borisa i njegovu prepametnu i lukavu ćerku Isidoru. Svi su iz Beograda. 


Dolazimo do tačke odakle ćemo se otisnuti na rafting. Deli se oprema za splavarenje - gumeni čamci za divlje vode, vesla, neoprenska odela i čizme, zaštitni prsluci. Nastaje gužva, jer nema dovoljno odela i čizame i devojke dozivaju Dobrivoja, koji je nestao u šumi. pojavljuje se i skida odelo i zadivljenim devojkama ga predaje. Kasnije će stići još opreme, ali tako je to kod Srba, loša organizacija. Stvari ostavljamo u kombi, koji se vraća u kamp. Atmosfera je vesela, slikamo se u vodi, čija je temperatura 14 °C, boja plavo-zelena, a vidljivost je 14 metara u dubinu. 


Pije se i nazdravlja. Polazimo i nailazimo na prve bukove, od kojih su najzanimljiviji Brštenovački, Borovi i Ćelije. Povremeno stajemo da bi se okupali. Struja je jaka, pa smo morali da uložimo napor, da ne bi otplovili, bez čamca. Sve stvari su mokre, ali je doživljaj dubok. Dobrivoje je to nazvao pozitivna agresivnost. Šta je pod tim mislio, samo on zna. Dolazimo na Šćepan polje, gde Tara i Piva čine Drinu. Zaustavaljamo se i kod vodopada i kupamo, iako se vreme opet pogoršava, a kiša, opet, počinje da pada. Pojedini podležu čarima ruskih turistkinja, koje se tu kupaju. Imali smo i susret sa Dobrivijevim gusarima, pa je došlo do žestokog obračuna prskanjem, i oni su se, na kraju, povukli. 


Neko je ushićeno uzviknuo  "Jebeš Aquapark!". Splavarenja završavamo kod kampa Bastasi, gde su još malo fotografišemo. Penjemo se do kampa i tamo oslabađamo mokre odeće. 

 

Ovaj erotski prizor nadahnjuje Dobrivoja, koji ovekovečuje ovu scenu. Tuširamo se i presvlačimo. Sušimo mokre stvari. Odlazimo na ručak. Čorba, salata, tzv. jagnjetina i krompir ispod sača. Vreme brzo prolazi, a mi uz pivo, iznosimo i sređujemo utiske. Boris nam priča kako je skakao sa 5000 m i kako, ko to nije probao, ne zna šta je orgazam. Na moju primedbu, da je taj skok trebao da kombinuje sa seksom, dolazimo do zaključka, da se tada ne bi ni prizemio. Dolazi i vreme za večeru, pastrmku na tinjirači. Potom, odlazimo kod logorske vatre. Dim ide na nas. Razgovaram sa Borisom, Petrom, Lazom, Ninom i Natašom. Odlazimo na spavanje oko 2 sata posle ponoći.

24. juli 2005, nedelja

Tokom noći, neprekidno je padala kiša. Stala je tek kada smo trebali da ustanemo. Pakujemo stvari, jer je pokret zakazan za rano jutro. Doručkujemo pržena jaja i već pomenuti čaj. Kombi odnosi naše stvari do autobusa. Pozdravljamo se sa ljubaznim domaćinima i krećemo. Nažalost, nećemo zbog odrona, moći da obiđemo prašumu Perućicu i Trnovačko jezero. Alternativa je Sutjeska, Tjentiše i treking vrhovima Zelengore. Vodi nas lokalni vodič Arsenije. Planinarimo oko tri i po sata, teren je klizav i rosa je, tako da su mi kamašne i planinarski štap dobro došli. Uspon je žestok, a tempo oštar, velika je vlažnost i zapara i deo naše grupe odustaje. Mi nastavljamo, a neposredno pred vrhom i nas četvoro odustaje. Pričamo i dočekujemo Dobrivoja. Jedemo suvo voće i pijemo vodu. Polako se spuštamo i uživamo u prirodi, što nije bilo moguće pri usponu. Kod busa se presvlačimo, jer su majice potpuno mokre. Dobijamo lanč paket, dolazi i ostatak grupe, pa krećemo u obilazak najvećeg bazena u Evropi, koji se nalazi na Tjentištu. Neki se kupaju, a mi kuliramo uz banjalučko "Nektar" pivo. Negde primaju dinare, negde ne, a pored konvertibilnih, bosanskih maraka, svugde prolaze evri. Krećemo prema Višegradu i opet, počinje kiša, to jest pljusak. Ovaj put ne odustajemo, već silazimo iz busa, slikamo na Drini ćupriju, kojom se više ne kreću vozila, već je pešački most. U restoranu hotela pijemo makijato, a u obližnjoj ćevapdžinici naručujemo ćevape u somunu i sarajevsko pivo za put.

Roming je ispao znatno skuplji, nego što sam se nadao. Zato sa zadovoljstvom, dočekujem povratak u Srbiju. Malo dremamo, zaustavljamom se opet u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri. Neki ovaj predah koriste da jedu. Ja sam umoran i najradije bi se teleportovao kući. Međutim prijatan razgovor sa Natašom, skraćuje put do Beograda. Pošto smo, već ranije razmenili telefone i mejlove, pozdravljamo se na Zelenom Vencu, pa se ukrcavamo u taksije i nestajemo u beogradskoj noći.