уторак, 26. јун 2001.

Putevima bradatih gibaničara




U nedelju, 24. juna  potrpasmo se Sandra, Olgica, Jelena u ja u “Fiću” i krenusmo do Gradića Pejtona. Tamo nas je već čekao Mile. Prošetali smo po parku. Jedan lik je od ranog jutra vodio rat sa batacima, a mu je pravio znatiželjni pas, koji je zadivljeno gledao, a potom sa njim i podelio doručak. Ubrzo se pojavio i “Cile” sa Mirkom. 

“Neverovatno, kako je uspeo da zakasni!”, prokomentarisala je  zadivljeno njegova Olgica, jer su se dogovorili da dođe busom, pošto mu kola nisu registrovana. Sva sreća pa i policija spava snom pravednika. Doduše ovo je ovim svojim uobičajnim postupkom samo nju iznenadilo. Krenusmo...

Vodič, Dušan, krenuo je po busu i vraćao pedeset dinara, a potom, tek, obzanino da se plan putovanja menja zbog poplava u Rađevini. Bili smo zabezeknuti, ali velikodušno rešismo da pristanemo na iznenađenje. Maršruta je bila Suvobor-Ravna gora-Mionica-manastir Bogovađa. Nas je, kao uslovno mlađe, smestio na zadnja sedišta busa. to Sandri nije zasmetalo da odmah zadrema.

 

Do Suvobora skoro stigosmo autobusom. Predeo je prelep. Ovce su spokojno pasle po obroncima. Brali smo lekovito bilje (kantarion, majčinu dušicu,), slušali o bitkama tokom Velikog rata kada su se ovde, u mesecu novembru, sukobile dve iscrpljene vojske, ali jedna sa boljom motivacijom, jer je branila rodnu grudu.



U planinarske knjižice, uz pomoć ruža, utisnuli smo pečate. Onda smo krenuli ka memorijanom centru gubitnika u II svetskom ratu. 


Na Ravnoj gori se pored crkve Sv. Đorđa (lepa spolja, a skromna iznutra) nalazi i kongresni centar SPO-a (ustupljen crkvi) i spomenik đeneralu Draži Mihailoviću (1893. – 1946.) b), Titovom vršnjaku i suparniku. Uputismo se pored i preko potočića do Mokre pećine. 




Usput napunismo čuturice hladnom, izvorskom vodom i pojedosmo po šaku šumskih jagoda. Uđosmo i pogledasmo “predsoblje pećine”, dalje se naime nije moglo od narasle vode. Tu predahnusmo i  nešto prezalogajismo, a potom se i uz strm i porilično klizav uspon popesmo do livade gde se nekada nalazila kuća u kojoj je Čiča smišljao strategiju majskog ustanka. 

Usput, nađosmo, podno jedne bukve, na spomen-ploču bratu Skakavcu od preživele ravnogorske braće koji su iu blizini za pokoj njegove duše ispekli i poneko prase. Nedaleko odavde je i čuveno seoce Ba, gde su gardisti imali kongers pandan onom partizanskom u Jajcu. 

J.B Tito puca na srpsku vojsku iz rova odeven u laganu austrougarsku podoficirsku bluzu i pantalone, sa plitkim cipelama


Kažu da je obilazeći poprišta ratovanja u Velikom ratu, bivši austrijski kaplar 25. puka 42. divizije, a jugosvenski maršal i doživotni predsednik, J.B. Tito (1892. -1980.) umeo da kaže. 

"Majku mu. božiju, pa ja sam ovde ratovao kao austrijski vojnik!"




Na šta su ga obazrivi članovi pratnje diskretno ućutkivali. Redak je primer da je jedan vojnik neprijateljske vojske postao državnik zemlje protiv koje je ratovao.



Malo smo lutali po šumi prepunoj sremuša, pomalo ga i brali, da bi na se na kraju vratili do autobusa. I ovde se istorija pokazala ironičnom, ubacivši jednog partizanovca u epicentra Jugoslovenske vojske u otadžbini-jednog razigranog crnobelog psa. Prvo popismo kafu, Sandra je brala bilje, a potom krenusmo dalje. Ponuda hrane iz naših ranaca bila je raznovrsna i obilna. Stigosmo do rodne kuće vojvode Mišića. Usput smo brali i jelli dudinje i džanarije. 


Kuću su nemački okupatori spalili 1941. godije, a ovo je obnovljena verzija. Sinovi slavnog vojvode su u II svetskom ratu krenuli na različite strane; Aleksandar se pridružio ravnogorskom pokretu, a Vojislav partizanima, ali je zbog simpatija prema SSSR-u završio na Golom otoku

Kuća se doima poprilično velikom za ono vreme, sa svim mogućim i neophodnim pomoćnim prostorijama. Jedna za koju smo pomislili da je kućica za psa, ispostavilo se da je bila bila predviđena za boravak pri ispaši stoke. 

Vajat je i zimi bio dovoljno topao i iznedrio trinaest Mišića, od kojih je zadnji upravo vojvoda. Ambar, skladište sirovine za čips i kokice bio je dupke prazan. Primio nas je naočiti potomak čuvenog vojvode Mišića, očitao nam istorijsku bukvicu, požalivši se na školsku omladinu i za ulazak u spomen kuću zatraži po petnaest dinara, napravivši nam popust.



Porodica Mišić bila je brojna, bogata, tako da je dva potomka odškolovala dva svoja potomkana akademiji. Izučavali su se predmeti potut taktike, istorija srpskog naroda, besedništvo, strani jezici, tancovanje u kojem je posebno Živojin, zvani Žuća, bio vešt. Tako je i osvojio Nemicu Luizu, buduću suprugu, koja je doživela duboku starost. 

Vojvoda Živojin Mišić (1855.1921.), rođen kao trinaesto dete u porodici, aktivni je učesnik ratova još od 1876. godine, još iz vremena kada je bio pitomac vojne akademije, odlikovan je Zlatnom medaljom za hrabrost, a njegove bitke u Prvom svetskom ratu, na Ceru i Kolubari, izučavaju se na svetskim vojnim akademijama kao primer briljantne vojne taktike.



U njihovoj kući zatičemo zemljani pod, ložište sa sudovima, preteču frižidera, stolove za odrasle i čeljad. u uglu je peć za hleb. Danas bi se u njemu mogla spremiti i neka ukusna pica. Drugi deo peći je napolju, te se deo energije rasipa, ne hajući za energetsku efikasnost. 


Zbog briljantnog vojevanja na Suvoboru regent Aleksandar Karađorđević je komadanta Prve Armije Živojina Mišića proizveo u čin vojvode. Mišić je bio dobar vojnik, ali  loš političar. Zato je par puta penzionisan. 




Beležim i mučnu scenu iz 1919. kad je arogantni regent SHS, Aleksandar, slavnog srpskog vojvodu nazvao neznalicom u vojnim pitanjima. Mišić mu nije ostao dužan:

"Šta ja znam a šta ne znam Vi ste mogli da ocenite za vreme rata!"
 
"Vojvodo, Vi niste zahvalni, Vi ste zaboravili šta sam ja za vas sve učinio.", oštro je uzvratio Aleksandar.
  
"To što Vi mislite da ste meni učinili i to što sam ja dobio od Vas, to ćete Vi dobiti natrag! A moje zasluge meni niko nije dao, već sam ih zaslužio sam. Prema tome, niko mi ih ne može oduzeti",  odbrusio je vojvoda.
 
Zatim je izvadio sat i tabakeru iz džepa i dao ih ađutantu:

"Odnećeš ovo u Kancelariju dvora i odvesti konja pa ćeš kazati: sat, tabakeru i konja, vojvoda Mišić je dobio u ratu, pa pošto ih nije zaslužio, on ih vraća darodavcu!"






Sadašnji predsednik SR Jugoslavije, Vojislav Koštunica (1944.)  u srodstvu je sa Mišićima, a njegovo selo Koštunići blizu. Njegovi preci prezivali su se Damjanović, a jedan je bio poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije. Toga dana, ovde je svratio i lider DOS-a, general Perišić Mončilo koji će otputovati u hag, alli i biti oslobođen. Pazarili smo razglednice sa likom vojvode u retro fazonu. 




Nastavljamo putešestvje do Mionice, gde razgledamo spomenik vojvodi Mišiću, crkvu i okrepljujemo se. Baš u to vreme započinjala je finalna utakmica između Jugoslavije i Italije, u kojoj će naši osvojiti zlato. 




Sledeća tačka ujedno i poslednja na našem današnjem putovanju bejaše ženski manastir Bogovađa.Manastir Voljavče je iz XVI veka, a ikonostast iz XVIII. Oko crkve su grobovi monahinja, od kojih je hedan bio svež.


Jedan arhaični bradonja u blizini je napasao krave. Pokraj manastirskog konaka mirno su pasle ovce, Sve ih je čuvala vojska. Prvobitnii konak je bio mesto gde je prvi put zasedao srpsko Sovjet. Formiran je na insistiranje Rusije, kako bi se ograničila vlast jednog čoveka, u to vreme to beše Karađorđe. Praviteljstvujušči sovjet serbski, na insistiranje Prote Mateje Nenadovića, iz bezbednosnih razloga premešten iz manastira Voljavče u Bogovađu. Sovjet je u konaku manastira Bogovađa zasedao od septembra 1805. godine do oslobođenja Smedereva.Predsednici Sovjeta su bili: prota Matija Nenadović (1805.—1806.), Mladen Milovanović (1808.—1809.), Jakov Nenadović (1809.—1811.), Karađorđe Petrović (1811.—1813.). Ruski general Zas zamerao je voždu Karađorđu da često menja članove Sovjeta. Danas bi se to nazivala rekonstrukcija vlade.

U to vreme po nahijama se organizuju magistrati (sudovi) da sude i svršavaju nahijske poslove. Za boravka u Bogovađi stvoren je i sopstveni pečat: grb Srbije, krst sa 4 ocila i grb drevne Tribalije (jedan od starih naziva za Srbiju), pod krunom veprova glava sa strelom zabodenom u čelo. Između ova dva grba nalazi se krin, ispod grbova godina 1804, a okolo natpis: Praviteljstvujušči sovjet serbski

Povratak je obeležilo pitanje gde je Mirko izgubio sendviče sa piletinom i ribom. Bez ikakvog opipljivog razloga Olgica mu je i dalje, bukvalno, jela iz ruke. Ibarska magistrala, ovaj put bez ikakvih kamiona punih peskom, vratila nas je u Beograd .Tu se razdvajamo u dva naradžasta “sokoćala” kako bi oko devet stiglu u dva sasvih oprečna dela ovog velikog grada.