уторак, 11. новембар 2008.

Krv i vino






I looking for the face I had
Before the World Was Made

(The Winding stair, Jets)

Iznenada, bez predhodnog upozorenja, posle neočekivano dugog miholjskog leta, jesen je pokazala svoje pravo lice, u vidu jake košave. Nije mi to smetalo, naprotiv. Uživao sam u svakom trenutku. U jednom misterioznom putovanju, tragom legende o krvožednom grofu, kao i u potrazi za idealnom recepturom za čuveni lek, spravljen od plodova vinove loze, koji narod zove vino. Ovaj čarobni nektar bogova je piće vredno poštovanja i uvažavanja, ono je izazov za sva čula. Ne zanemarimo ni činjenicu da hrišćanska religija vino naziva Isusovom krvlju, a sve analogije koje iz toga proizilaze, prepuštam čitaocima. Za razliku od gore pomenutog grofa, ja sam, smireno i bezbrižno, noćima degustirao probrana vina. Jeste da sam se izjutra osećao prilično iscrpljeno, kao posle krvavog pira.


Prešavši pančevački most, prolazimo kroz pitoma banatska sela, obasjana zracima zubatog jesenjeg sunca. Sve to je upotpunjeno obradama poznatih evergrin melodija na panovoj fruli, rumunskom nacionalnom instrumentu. Prostori koji su nekad pripadali Austro-Ugarskoj imali su tu sreću da se saobraćajna infrastruktura, trasirana još u doba Marije Terezije, pokazala kao vizionarska. Na granici nas čeka neprijatno iznenađenje. Samo na srpskoj strani izgubili smo sat i po. Rumuni su bili dosta efikasniji. Razlog ovog, neočekivanog zadržavanja, ostala je za nas nerazjašnjena enigma i nepotrebno gubljenje vremena.


Temišvar (Timişoara) najveći grad rumunskog dela Banata, poznat je i pod imenom “mali Beč”. Grad nosi po reci Tisi, na čijim obalama, međutim, ne leži. Godine 790. kralj Pipi Mali gradi naselje na mestu gde se danas nalazi Temišvar. Karolj Robert Anžujski 1318.godine ovde smešta svoj dvor, te je Temišvar pet godina bio prestoni grad Ugarske. 1552. godine grad osvaja naš čovek u turskim redovima, Mehmed Paša Sokolović (Sokollu Mehmet Paşa). Turci napuštaju ove prostore tek posle Požarevačkog mira 1718. godine. Odavde je krenula revolucija, kojom je sa vlasti zbačen komunistički režim rumunskog diktatora Nikolaja Čaušpeskua Isti je zajednom sa svojom ženom Elenom osuđen na smrt i bez oklevanja pogubljen. Sve je otpočelo 16. decembra 1989. godine, hapšenjem mađarskog reformatorskog sveštenika Lasla Tokeša (László Tőkés), koji je oštro napadao rigidni režim u stranim medijima. Baš u to vreme zadesio sam se u kasarni bivše jugoslovenske vojske, gde su uplašene starešine, postrojile redovnu vojsku i naterali ih da koračaju strojevim korakom, pod punom ratnom opremom i pevaju revolucionarne pesme. Očigledno su se pribojavali prenošenja revolicuje, ne shvatajući da će dani, godine i decenije koje slede, uništiti ne samo komunistički režim, već i samu zemlju, kojoj su se obavezali na vernost. Nasuprot te scene, u sećanje mi se vraća velika pomoć srpskih novinara i naroda rumunskoj revoluciji. Isti ti novinari, postaće saučesnici krvavog balkanskog pokolja. No, ostavimo gorku prošlost na smetlištu istorije i uživajmo u Evropi koja se rađa! Smeštamo se u hotel koji nosi ime grada u kojem se nalazi. Noge me same odvode na prostrani Trg Jedinstva (Piaţa Unirii) koji krase reprezentativna zdanja u čitavoj paleti boja. Ne znam odakle da započnem razgledanje, niti mogu da srenem pogled sa velelepnih zdanja rimokatoličke katedralne crkve, građene od 1736. do 1774. godine, Barokne palate (nekadašnjeg sedišta Srpske Vojvodine) i Saborne srpske pravoslavne crkve iz 1748. godine. U ovoj crkvi se nalazi vredni ikonostas, delo Konstantina Danila i majstora Mihaila Janića iz Arada. Trgom dominira stub posvećen pobedi nad epidemijom kuge, koja je napala i ovaj grad 1739. godine. Odlazim do Trg slobode, (Piaţa Libertăţii) i dugo posmatram staru baroknu gradsku većnicu, sagrađenu 1734. godine, po projektima arhitekte Pjetra del Bonza. Pred očima mi promiču raznorazni kipovi; kip vučice koja doji Romula i Rema, poklon grada Rima iz 1926. godine, kip Device Marije i bista Decebala, poslednjeg dačkog kralja.


Dok se novembarska košava poigrava sa požutelim lišćem na temišvarskim ulicama, uživam ispijajući produženi espreso u dendijevskom kafeu “Loyda”, smeštenim u prizemlju zgrade temišvarske Politehnike. Posmatram golubove na Trgu Pobede (Piaţa Victoriei, negdašnji Trg Opere) i zgradu Opere sagrađenu 1872. godine, po projektima arhitekata Felnera i Helmera, koji su se ovim poslom bavili širom Evrope. Ovo je najstarija zgrada na čitavom trgu, sagrađena na mestu gde se nekad nalazillo tursko utvrđenje. Gledano od zgrade Opere sa desne strane se nalazi Korzo, kojim su se šetali ugledni građani. Nasuprot Korzou, sa leve strane nalazi se Surogat, kojim su mogli da šetaju đaci, studenti i vojnici, ali samo sa posebnim dozvolama. Na pojedinim zgradama još su vidljiva oštećenja izazvana tokom rumunske revolucije. Smenjuju se, u nizu zdanja izgrađena u stilu secesije, baroka ili eklektike, a krešendo se završava fascinantnim zdanjem rumunske Saborne crkve Banatske mitropolije iz 1946. godine, sagrađene po nacrtima arhitekte Jona Trajaneskua. Lutam bez cilja pored malih, simpatičnih prodavničica ili utočište od jakog vetra pronalazim u robnoj kući “Bega”.


Od 1. jula 2005. godine u Rumuniji je upotrebi novi lej (RON) koji je zamenio stari (1RON = 10000 ROL). Stari lej prestao je da bude sredstvo plaćanja početkom 2007. godine, ali se još može zameniti u Nacionalnoj banci Rumunije. 1 Lej ima 100 banija, a za sto evra dobićete oko 350 leja. U razgovoru sa Rumunima saznali smo da je prosečna plata oko 220-250 evra, a cene su malo više od naših. Prisećam se vremena socijalizma, kada su poluprazne prodavnice mirisale na DDT, a hrana u ekspres restoranu, smeštenom na kraju Trga Opere, nije mogla da se jede. Kasnije smo mi, iz zemlje pod sankcijama, dolazili ovde da se snabdevamo osnovnim životnim namirnicama. Mnogo se od tada promenilo, nabolje, Bogu hvala! Sada su i Srbi u Evropskoj Uniji, bar onaj njihov manji deo, oko 22 hiljade, koliko ih danas živi u Rumuniji. A mi dok se nakanimo...


Ime provincije Dakije potiče od naroda Dačana koji su, zajedno sa Getima, naseljavali ove prostore. Teritorija je bila omeđena, na severu Karpatima na jugu Dunavom, na zapadu Tisom, na istoku Dnjesrom, današnjom istočnom Moldavijom. Danas se istim prostorima nalazi čak nekoliko zemalja: Rumunija, Moldavija i delovi Mađarske, Bugarske i Ukrajine. Kada je 86. godine naše ere, presto preuzeo poslednji dačanski vladar, Decebal, dodatno je ujednio dačka plamena. Za Rim to je bio znak za uzbunu. Car Domicijan pokušao da spreči jačanje Decebala, ratovima koji su vođeni između 85. i 89. godine, ali doživljava neuspeh i poniženje. Trajan (onaj car sa kozijim ušima) zato rešava da pokori Dačane. Prvi rat vodio se od 101. do 102. godine, a završio se rimskom pobedom. Posle nekoliko godina, Decebal je pokušao da okupi saveznike protiv Rima, što dovodi do Drugog dačkog rata, od 105. do 106. godine. Decebal izvršava samoubistvo, a Dakija je konačno pokorena. Trajan je u Rim doneo bogat plen: 331 tonu srebra i 165 tona zlata, ali i odrubljenu glavu pobunjeničkog vođe Decebala, koja je, kasnije, završila u vodama Tibra. Njegov lik, uklesan u stenu, možete videti sa srpske strane Đerdapske klisure, na putu između Donjeg Milanovca i Tekije. Negde pored crkvice koje je imala zapaženu ulogu u prezentaciji srpske turističke ponude. O sukobima Dačana i Rimljana više ćete saznati ako odete u Rim i kao strip pročitate Trajanov stub. Nakon Trajanovog osvajanja 106. godine, pa sve do 271. godine Dakija je bila rimska provincija. Car Hadrijan podelio je ovu provinciju 118. godine na dva dela, Gornju Dakiju (Dacia superior) i Donju Dakiju (Dacia inferior). Marko Aurelije se povukao iz Dakije usled sve češćeg upada varvara, koji su sa tri strane okruživali Dakiju. Sloveni ove prostore naseljavaju u VI veku nove ere.


I još par zanimljivosti vezanih za ovaj čudesni grad sa 450.000 stanovnika. Poznati seljački vođa Doža Đerg, po gušenju bune iz 1514. godine, u ovom gradu je “krunisan” užarenom krunom. Mesto rođena poznatog Tarzana (Džoni Vajsmiler) predmet je spora između srpskog sela Međa i sela sa rumunske strane granice. Ono što se ne dovodi u pitanje je činjenica da je bio najbolji plivač među glumcima i najbolji glumac među plivačima. Osvojio je pet zlatnih medalja u plivanju i jednu bronzanu u vaterpolu. Kako se priča ne bi na ovom završila, temišvarska železnička stanica Gara du Nord (severna), sasvim neočekivano, nalazi se na jugozapadu grada. Od ukupno 4 stanicu u Temišvaru, jedino je istočna pravilno orjentisana u prostoru. Temišvar je prvi grad u Evropi sa uličnim električnim osvetljenjem, naime od 12. novembra 1884. godine vampiri ni noću nisu bezbedni u ovom gradu. Od 1857. kada je osvetljen gasnim lampama, Temišvar je i železničkom prugom povezan sa evropskim metropolama.


Predvečerje smo krenuli na put na koji se rado ide, do vinskog podruma na Trgu Pobede, u kojem će nam se predstaviti vinski podrum Rekaš (Recaş) iz okoline Temišvara. Degustaciju otpočinjemo uz bogato predjelo i Sovignon Blanc, koji karakterišecvetni ukus. To je elegantno belo vino sa lepom završnicom.

Sledi Merlot Rose, sa ukusom šumskog voca, sveže vino salepom boja lososa. Uz glavno jelo ćuretinu u mujdei sosu (pravi se od belog luka, maslinovog ulja i začina) dolazi vino koje se ne slaže sa ovakvom hranom, jedan snažni Cabernet Savignon, sa aromom bibera, i punim telom. Vreme brzo prolazi, a sećanje bledi.

Poslednje čega se sećam je, da sam pevušio poznatu pesmicu “Summerwine” ne osvrćući se na neadekvatno godišnje doba. A da, igrale su tu i mlade igračice odevene u ciganske kostime, pokrivajući glave unezverenim muškarcima. Ovi su se “odvezivali” tako što su “kitili” mlade umetnice.


Probudio sam se prilično rano, a opet tako teške glave. Pogađate da je razlog tome bila neopisiva žeđ. Za vodom, naravno, ne za krvlju. Rumuni su već uveliko špartali ulicama grada, kao da su životne navike nasledili od svog nekadašnjeg vladara. Nakon obilnog doručka i okrepljujuće šetnje gradom, krećemo put Arada, lepe varoši u oblasti Krišana, u kojem su rođeni mnogi znameniti Srbi. Tamo gde reka Mareš pravi okuku u vidu grčkog slova omega, nalazila se citadela iz XVI veka. Nju je obnovio Eugen Savojski od 1698.- 1701. godine. Početkom XVIII veka Arad je naseljavalo čak 80 % Srba, a grad je po broju stanovnika bio veći od Temišvara. Spomenimo samo neke znamenite Srbe koji su ovde živeli: Savu Tekelija, slikara Stevana Aleksića, arhitektu Milana Tabakovića sa sinovima. Razgledamo zdanja podignuta po projektu Milana Tabakovića (Minoritsku crkvu, Palatu Aradsko-čanadske železničke direkcije, Najmanovu palatu, Trgovačku školu, Industrijsko-narodnu banku, Feldesovu palatu, porodičnu kuću Tabakovićevih, kao i ostala arhitektonski vredna zdanja: Okružnu većnicu, podignutu 1865. godine, u stilu flamanske neorenesanse, Palatu kulturu, sagrađenu u eklektičkom stilu 1913. godine, Državni teatar iz 1874. godine; obnovljenu zgradu masonske lože, spomenik streljanim mađarskim generalima. Interesantno je da je od stradalih mađarskih generala najmanje bilo Mađara. Jedan od njih je i naše gore list, Jovan Damjanović, rodom iz banatskog sela Straža, nadomak Vršca. Porlazimo kroz aradsku pijacu i uživamo u bojama plodova prirode koji se ovde prodaju. U rumunskoj crkvi posmatramo ikonostas Nikole Aleksića, a potom odlazimo do srpske crkve, u kojoj počiva Sava Tekelija. Ovaj prvi srpski doktor prava, osnivač “Tekelijanuma”, predsednik Matice srpske, dobrotvor, plemić, trgovac, filantrop i ktitor, inspirisao je Napelona da na ovim prostorima formira ilirske provincije. Nažalost, Srbi nisu na pravi način vrednovali njegovo životno delo. Po poslednjem popisu stanovništva, u Aradu živi 522 građana koji se izjašnjavaju kao Srbi.


Ratujući za austrijsku vojsku protiv Turaka, Jovan Tekelija se zajedno sa svojim vojnicima 1698. godine naselio u Aradu. Tako je izgradio crkvu Svetog Nikole. Kako je gradnja nove aradske tvrđave odmicala, njeni graditelji su se odomaćivali i počeli se trajno vezivati za svoje novo prebivalište, pa su na razmeđi dva veka podigli novu crkvu, hram Svetih apostola Petra i Pavla. Temelji i noseći zidovi građeni su od tesanog kamena, a svod delom od cigala, delom od dasaka. Građevinski radovi završeni su 1702. godine, te je ona sada najstarija zgrada u Aradu. Godine 1822. Sava Tekelija podiže toranj, pokriva ga bakrom, postavlja jabuku i krst od bakra. Pozlatu je izradio istopivši 247 austrijskih dukata. Slike Nikole Aleksića u aradskoj crkvi najbolje svedoče o dometima njegovog slikarstva. Od više poznatih grobova u unutrašnjosti crkve obeležen je 1959. grob Save Tekelije i prve srpske književnice Eustahije Arsić.


Kad smo već kod znamenitih Srba, pomenimo Dimitrija (Dositeja) Obradovića koji je rođen 1742. godine u Čakovcu (u rumunskom delu Banata), u zanatlijskoj porodici. Bio je veliki putnik, ali je često da bi putovao, morao da zarađuje i baveći se teškim fizičkim radom. Veliki srpski prosvetitelj bio je i prvi popečitelj (ministar) prosvete u srpskom Sovjetu. Na pamet mi pada prigodan stih iz njegove poznate pesme “Vostani Serbije”, u kojem poručuje Srbiji:

“Pokaži Evropi tvoje krasno lice,
Svetlo i veselo, kako vid Danice.”


Pada sumrak, a mi veče, opet, provodimo u poznatom vinskom podrumu „Wine Princess“ u okolini Arada, degustirajući vina uz tradicionalni sekeljski gulaš. Minis, obnovljena aradska vinarska kuća, pod imenom Wine Princess posluje od 1999. godine. Degustacija kreće sa Muskatom iz 2007. godine, slatkim, suvim, dobro izbalansiranim, crispy vinom. Prati ga Muskat Otonel (2004.) sa još izraženom slašću (šećer 7gr/l) i laganom aromom začinskog bilja. Crveni tim na teren izlazi u sledećem sastavu; na golu Pinot Noar iz 2005. godine, crveno, elegantno vino sa ukusom na zrele višnje. Odbranu čini Kadarka iz 2005. sa dosta tanina, aromom bibera, Somelijer, gazda vinoteke kaže da je ovo vino jak afrodizijak:

"Čini dobro ženama, kad ga piju muškarci".

Isti natpis stoji i na etiketi crvenog vina "Pastuv" iz Vršačkih vinograda. Ko je tu koga “zapalio za slogan” ostaje nejasno. Napad počinje sa Cuvée iz 2003. godine (kupaža 45 % Cabernet Savignon, 40 % Pinot Noar, 20 % Cadarca) suvo barik vino sa dobro oblikovanim taninima, snažnim telom, dobro zaokruženo sa sjajnom završnicom. Vino ima 13 % alkohola i treba ga saervirati na temperaturi od 16-18 ° C, najbolje uz bifteke ili divljač. Nadam se da mi nećete zameriti, što se imena poslednjeg preslatkog vina ne sećam Proizvedeno je od suvog grožđa sorte Cadarca. Zato, ako volite slatka vina, uzmite poluslatko, jer je ono koje se prodaje kao slatko, suviše jako za srpski ukus.


Iako današnja Rumunija postoji tek od 1859. godine, ovi prostori su naseljeni još od 2000 godine p.n.e. U srednjem veku, Rumuni su živeli u tri odvojene države: Vlaškoj, Moldaviji i Transilvaniji, koje su bile u vazalskom odnosu prema Turskoj. Šta vam prvo pada na pamet kada pomislite na mističnu zemlju Transilvaniju? Naravno grof Drakula, mrkla noć i vampiri, tajanstveni, zlokobni zamak, venci belog luka oko vrata i zašiljeni kolci kao poslednja odbrana od noćnih nemani. Transilvanija je, međutim, oblast sa visokim planinskim vencima Karpata, obraslim gustom šumom, sa pitomim pašnjacima i alpskim kućicama. Transilvaniju Rumuni zovu “zemljom s one strane šume”, a Mađari Erdelj (Erdely) što označava "šumsku zemlju". Nemci, je pak, krste imenom "Siebenbürgen", po 7 gradova koje su Saksonci u toku kasnog srednjeg veka, osnovali ovde: Medijaš, Sigišoaru, Brašov, Sibinj, Albu Julija, Trgu Mureš i Kluž. Ako mene pitate, ja bih ovu oblast prosto nazvao “rumunskom Švajcarskom”. Transilvanija je u sastav Rumunije ušla na isti dan kada je nastala kraljevina SHS, 1. decembra 1918. godine.


Na našem putu po Transilvaniji prvo posećujemo Sigišoaru (Sighişoara, Schäsburg, Šegešvar), grad iz nekih prohujalih vremena, XV veka, tačnije. Kao takav, zaštićen je od strane UNESCO-a. Sigišoara je, pored estonskog Talina, najočuvanijem srednjevekovni grad u Evropi. Srednjevekovno jezgro grada, na brežuljku, sa starim kulama koje je svaki esnaf zanatlija gradio da bi pokazao svoju moć, predstavlja pravi biser arhitekture i pravi odmor za oči. Sat-kula dominira vizurom grada sa svojom baroknom kupolom. Obilazimo dve postavke koje dočaravaju život iz tog perioda (sa zbirkama oružja, satova, nameštaja).


Zamišljamo kako je bilo provesti dan u oklopu, a okolinu osmatrati samostrelom, u iščekivanju nezvanog gosta. Nismo propustili ni sobe za mučenje sa vrlo maštovitim eksponatima, koje su kod mnogih naših saputnika izazvale blagu jezu. Popevši se na gradski toranj ugledali smo pločice sa razdaljinama do nekih poznatijih gradova, među kojima se nalazi i Beograd. U "Drakulinoj" rodnoj kući je simpatični restoran, sa povoljnim cenama te smo naručili krvavi biftek i crno vino. Potpuno u maniru vlaškog moćnika, čije je ime postalo simbol za okrutnost. Kako ove momente ne bismo prepustili zaboravu, opskrbili smo se suvenirima, u vidu krigli sa likom Drakule. Strani kapital uz blagoslov ruminskih vlasti radi na projekatu "Drakulalend", koji će na na “američki način” dočarati Drakulino lik i delo. Ja više volim evropske orginale. Spomenimo da je u Sigišoari život okončao 1849. godine znameniti pesnik Šandor Peterfi. Rođen u vezi oca Srbina Stevana Petrovića i majke Slovakinja, Marije Hruzove, sa krštenim imenom Aleksandar, ovaj vatreni mađarski nacionalista ispevao je romantičarske stihove:

“Živećemo izvan svakih muka,
I neće nas taći svetska buka,
Samo romor nalik bruju mora,
Odjek nekih dalekih razdora,
Nemoćan da rastera nam snove”


Mađari koji naseljavaju ove prostore nazivaju se Sekelji (Székely). U prošlosti su smatrani za poseban narod. Poreklo vode od Huna i Avara, a smatra se da ih danas u Rumuniji ima oko 700 hiljada.

Vlad III Cepeš (Vlad Tepeş, Cepeš, Nabijač na kolac, 1431.-1477.) poznat pod nadimkom Drakula (Dracula) došao je na svet jedne hladne zimske noći. Njegov otac Vlad II, vojni guverner Transilvanije i sin čuvenog Mirčea, te iste godine u Nirnbergu je, od strane nemačkog cara i mađarskog kralja Žigmunda, uveden u krstaški Red Zmaja, pa je dobio nadimak Drakul (Zmaj). Red zmajeva bio je oformljen radi odbrane hrišćanstva od napada Turaka. Tako je Vlad III, po ocu, postao Drakula, u prevodu “Zmajev sin”. Otac je očigledno bio dosta surov, pošto je Vlada, zajedno sa mlađim polubratom Raduom (Lepim), poslao kao taoce u Tursku. Učeći do Turaka, mladi plemić je po surovosti nadmašio i svoje učitelje. Kada je napunio sedamnaest godina, otac i najstariji brat su mu ubijeni. Godinu dana kasnije, na čelu turske vojske, on se sveti i preuzima vlaški presto Tako otpočinje njegova krvava vladavina, a mnogi, njegov nadiimak Drakula, tumače i kao “đavolji sin”.



U tom prvom boravku na vlasti, nije dugo uživao. Svega dva meseca kasnije smenio ga je Janoš Hunjadi (Sibinjanin Janko, pokatoličeni Rumun, 1387.-1456.). Godine 1447. Janoša su Drakulin otac i brat optužili za izdaju i samo su ga predhodne izuzetne zasluge izbavile od sigurne smrti. Smatra se da im se on osvetio tako što je organizovao njihovo ubistvo. Naročito je brutalno okončao Drakulin stariji brat, Mirče; prvo su ga usijanim železom oslepili, a potom, živog zakopali. Janoš Hunjadi, kasnije, učestvuje u odbrani Beograda, kada su Turci potučeni do nogu. Koliko je borba za Beograd bila žestoka, govori i podatak, da je pronađen mrtav vrabac, višestruko proboden strelama.Po završetku bitke Janoš je preminuo u Zemunu, od epidemije kuge. Milenijumska kula, koja sa nalazi u Zemunu, jedina sačuvana od podignutih u čast hiljadugodišnjice doseljavanja Mađara u Panoniju, danas je poznatija kao kula Sibinjanin Janka.
 

Vlad Drakula je vladao Rumunijom od 1456. do 1462. godine. Već 1457. godine na krajnje okrutan način ubio je 500 bojara koji su ugrožavali njegovu vlast. Vladova reputacija užasnog tiranina brzio se širila evropskim kontinentom i moćnim otomanskim carstvom. Bio je moćni vladar i nemilosrdni neprijatelj. Seljaci koji nisu plaćali porez, protivnici i neprijatelji, bili su surovo kažnjeni, a najčešće tako, što su bivali nabijeni na kolac. To mu je i donelo nadimak Cepeš. Drakula se surovo obračunavao i sa Turcima. Umeo je i po nekoliko hiljada Turaka da nabije na kolac duž puta koji je vodio ka Carigradu, a i da sultanu pošalje 30 hiljada odsečenih nosova njegovih podanika kao opomenu. Sačuvani spisi potvrđuju da se protiv Turaka borio i u blizini Šapca, dok u istom nije postojao ni vašar. Smatra se da je za vreme svoje strahovlade, usmrtio oko 30 hiljada ljudi. Ali s druge strane medalje, imamo priču o princu koji je iskorenio kriminal i korupciju.

“E da nam je jedan takav!”, već čujem mnoge kako veselo kliču. Povlačeći se od Turaka došao je i do svog zamka u Poenari, ali je prinuđen da se i iz njega povuče. Njegova žena, ćerka Sibinjanin Janka, izvršila je samoubistvo, bacivši se sa zidina. Koristi lukavstvo, Drakula naopako potkiva konje, pa Turci misle da je ujahao u zamak, a ne da je iz njega odjezdio u nepoznatom pravcu.

Misterija prati i njegovu pogibiju. Upao je u zamku. A da li ga je ubio neprijateljski vojnik ili njegov, da li omaškom ili namerno, to su već pitanja za diskusiju i dokone istoričare. Nešto se, opet, pouzdano može reći. Glava mu je otsečena i po tadašnjim običajima, poslata turskom sultanu Mehamedu, čiji je žestoki protivnik bio. U njegovu slavu 1976. godine, Nikolaj Čaušesku izdao je poštansku marku sa grofovim likom.
Sasvim je drugačiji Drakula (1974) Endija Vorhola (Andy Warholl), američkog slikara, režisera, publiciste, glumca i kreatorapop-arta. Katolik istočnog obreda (grko-katolik) . Njegov moderni Drakula oboleo je od SIDE, a jedini lek je konzumiranje krvi device. Ali gde u današnje vreme naći devicu?


Nastavljamo ka Brašovu (Kronštatu), najvećem gradu Transilvanije i “muzeju na otvorenom”. Trgovi, fasade, dvojezični rumusko-nemački natpisi ne ostavljaju mesto nedoumici ko je ovaj grad podigao. Posećujemo čuvenu Crnu Crkvu iz XIV veka, najveću gotska crkva istočno od Beča, impozantni gradski barokni trg i većnicu. Crna crkva je dobilo to ime, pošto je stradala u požaru. U gradu je vrlo živo, prodavnice i kafei su puni. Fotoaparati i kamere ne miruju. Kuće kao od čololade i bombona, poput onih iz bajke o Ivici i Marici. Zlu vešticu, na sreću, nismo sreli. Ili je, na našu sreću, nismo prepoznali.

Saski trgovci iz Brašova su tokom Vladove vladavine napisali pismo nadležnima, žaleći se kako im je on visokim porezima na trgovinu "popio krv". Romantičarski nastrojeni irski pisac Bram Stoker, došavši u posed tog pisma, pomislio je da to nije loše ideja za roman. Tako je 1897. godine nastao hit-roman "Drakula", a mnogobrojni holivudski filmovi upotpunili su grofov imidž. Po toj slici, Drakula, danju spava u mrtvačkom kovčegu, jer mu smeta dnevno svetlo, a noću pije krv nedužnim žrtvama. Famozni crni plašt s crvenom postavom, takođe nije plod piščeve bujne mašte, već su slično odelo nedeljom nosili pripadnici zmajevog reda.


Radnja romana otpočinje u Tansilvaniji. Engleski advokat Džonatan Harker dolazi u zabačeni dvorac grofa Drakule, smešten u planinama Transilvanije, kako bi napravili kupoprodajni ugovor za posede u Engleskoj (već tada su se ovim unosnim poslom bavile okorele krvopije!). Džonatan postaje grofov zarobljenik, a dodatno ga zavode tri uspaljene vampirice. Ipak, nekako uspeva da se izbavi od te pošasti i domogne rodne Engleske. U isto vreme, Drakula, brodom, stiže u Englesku, usput masakrirajući celu posadu. Sa sobom nosi zemlju rodnog kraja, koja mu daje neverovatnu snagu (e ovo je jasna i nedvosmislena asocijaca na doseljenike u Beograd!). U Londonu grof sreće Džonotanovu verenicu Minu i njenu najbolju prijateljicu Lusi. Posle tog kobnog susreta, Lusi iznenada oboljeva, a njeni mnogobrojni prosci su, s pravom, zabrinuti za njeno zdravlje. Profesor Van Helsing zapaža ugriz vampira na njenom vratu. Vampiri su mitološko biće, koje je iznedrila slovenska mitologija. Smatra se da je to umrli, kojeg je oživeo sam đavo. Žive hraneći se krvlju, a poseduju nadprirodne moći i snagu. Nauka je za jedine prave krvopije proglasila pijavice i komarci. Bankari i poreznici su još na proveri. Profestor Helsing pokušava da mladu devu izleči, dajući joj transfuziju krvi, ali bez vidljivog uspeha. Ona kopni i ubrzo umire. Sahranjuju je, ali ubrzo se pojavljuje dama noći, koja pod plaštom mraka otima decu. Lukavi profesor shvata da se Lusi odmetnula u vampire, te joj probija kolac kroz srce i odseca glavu, ne bi li je na taj način upokojio. Rumunski grof, uplašen, beži, natrag u Transilvaniju, a profesor Helsing ga na kraju ubija, probovši ga nožem. Ista sudbina zadesila je i sve tri Drakuline seksi vampirice.

Put nas dalje vodi ka Sinaji, poznatom turističkom i ski centru, koji se nalazi na 975 metara nadmorske visine i pruža se kroz bukovu šumu do prvih četinara planinskog masiva Bućeđi. Najviši vrh ove planine visok je 1.878 metara i naziva se Omul (Čovek). Smonenimo i vrh Babale, u obliku pečutaka, koji podseća na tri pogrbljine starice, po čemu je i dobio ime. Grad je u XVII veku osnovao princ Mihai Kantakuzen, po povratku sa hodočašća po manastirima na Sinajskom poluostrvu. Tako je i dobio ime. Sinaja ima 15 hiljada stanovnika. Smeštamo se u jednom od najstarijih hotela “Karaiman”. Pošto je hotel zbog nekog kvara na instalaciji, ostao bez vode, prebacuju nas u luksuzniji hotel bez doplate. Ova hotela nalaze se u istom parku i imaju istog vlasnika. Nedaleko od našeg hotela nalazi se i čuveni kazino “Sinaja”. Živopisne kuće sa erkerima i tornjevima, doprinose da ovo mesto s pravom nazivaju “biserom Karpata”. Sa ovdašnje železničke stanice je poslednji rumuski kralj Mihaj I Hoencoleron 1947. godine krenuo u izgnanstvo. Grad je prepun tržnih centara, butika i kafića. Uspinjača (gondola koja može da primi 25 putnika) polazi iz naselja i vodi do vrha planine. Čak i ćevape Rumuni prave sa belim lukom, valjda iz razloga bezbednosti. Kada se smrači, treba sigurno dočekati jutro, bez noćnih posetilaca željnih sveže krvi. Setih se par prigodnih priči za lak san.

Pozva Drakula jednom prilikom siromašne i gladne da dođu da se nahrane u njegovom dvorcu. Kada su se najeli, princ ih upita da li bi želeli da ne moraju da strahuju više od gladi. Svi mu potvrdiše, te im on ispuni želju, time što ih je sve pobio. Drakula voleo je da obeduje u dvorištu svog zamka, ispred nabijenih žrtava, uživajuci u njihovoj patnji. Jednom je tako pozvao stranca, da mu se pridruži na ovakvom ručku, ali je ovaj to kategorički odbio. Drakula ga je, za nauk drugima, nabio na najviši kolac, kako ovaj gost osetljivog nosa, pri patnjama, ne bi osećao smrad, koji se širio od onih koji su se raspadali na kopljima ispod njega. Eto kakav je to humanista bio! Setite se ovoga pred odlazak na taštin ručak i biće vam mnogo, mnogo lakše! U samom centru Drakuline prestonice, u Trgovištu bio je bunar i pored njega zlatan pehar, kako bi svaki putnik namernik mogao da se osveži vodom. Dok je Drakula vladao Vlaškom, niko se nije usudio da ukrade ovaj pehar.

Noć veštica potiče od starog keltskog festivala Saunj koji je slavio kraj poljoprivrednih radova. Gali su smatrali da ovaj praznik slavi dan kada se nebo i zemlja spajaju, a mrtvi mešaju sa živima. Kakva sjajna prilika za našeg glavnog junaka! Još mi nešto pade na pamet - da li je Drakula otporan na krv zaraženu SIDOM, hepatitisom i ostalim ovovremenskim sakagijama?

Dan počinjemo bogatim švedskim stolom. E da ništa drugo nisu uradili, bar su ovim svojim doprinosom svetskoj civilizaciji, Šveđani zadužili svet i oslobodili ih monotonih i loših doručaka skrivenih iza etikete “dečije radosti” (puter i džem) kojem se ni mališani nisu veselili. A onda pravac Drakulin dvorac...


“Primetio sam grofovu glavu kako se pomalja kroz prozor. Nisam mu video lice, ali sam ga prepoznao po vratu, pokretima leđa i ruku. U svakom slučaju, nisam mogao da pogrešim, kada su u pitanju bile šake, koje sam toliko puta imao priliku da proučavam. U prvo vreme bio sam zainteresovan i zabavljao sam se, jer je veoma zanimljivo, kako neka mala stvar može da privuče pažnju zatvorenika i zabavi ga. Ali sva moja osećanja promeniše se u odvratnost i užas kada videh celog čoveka kako se lagano pomalja kroz prozor i počinje da puzi niz zidine zamka nad užasnim ambisom, lica okrenutog nadole, sa ogrtačem koji se oko njega raširio poput velikih krila....”


(“Darkula”, Brem Stoker)

Pravi Drakulin zamak nalazi se u Poenari (Cetatea Poienari). Danas je u zapuštenom stanju, u ruševinama, ai do njega vode 1480 stepenica. Građen je u vizantiskom stilu u kombinaciji kamena i cigle. Zato je za Drakulin zamak proglašen Bran (Castelul Bran) iz XIV veka, koji i vizuelno odgovara predstavi koju turista očekuje od jednog ovakvog mesta. Čista gotika! Sagradili su ga Tevtonski vitezovi na strmoj litici, na samoj granici Transilvanije sa Vlaškom, koja je kao takva, postojala sve do 1918. godine. Njegovi graditelji bili su čuveni nemački Tevtonski vitezovi. Između 1622. i 1625. godine dozidana su dva odbrambena tornja. U ovom zamku je Drakula tokom 1462. godine bio utamničen. Prvobitno napravljen kao tvrđava, zamak je kasnije služio kao rezidencija dinastije Basarab, zatim rumunskog kraljevskog para Ferdinanda i Marije Hoencoleron, od 1957. godine je muzej, a nedavno je vraćen naslednicima kraljevske porodice. Njegovi visoki gotski tornjevi i višeslojna arhitektura privlače radoznale u potrazi za duhom legende o slavnom grofu. Krećemo ka zamku koji i danas deluje skoro neosvojivo. Uspeli smo da se dočepamo njegovih kapija i divimo njegovim sobama sa antikvarnim nameštajem, fotografišemo lepe detalje, sve očekujući da se iz nekog kutka pojavi Hari Poter ili poneki slepi miš. Bezuspešno, ipak je još uvek bio dan!


Pravo mesto za Noć veštica, Halloween. Samo još da pristignu forenzičari, patalozi, da izvrše autopsije, uzimu DNK uzorake, da sretnemo vampire, veštice, vukodlake i mračne, mentalno obolele, vitezove. Lovački trofeji po zidovima, totalni horor & hard core! Gvozdena vrata vode do spavaće sobe kraljice Marije. Sobom dominira krevet sa baldahinom u dubokom, baroknom duborezu iz XVIII veka. Trpezarijski sto je od masivnog komada drveta. Pronašli smo i tajni stepenasti prolaz i njime se prošetali. Ja bih ipak za predah izabrao biblioteku kraljice Marije, svidelo mi se njena topla, rustična dekoracija.


Obilazimo obližnji poznati ski centarl Pojanu Brašov, koji se ugnezdio duž reke Prahove. Sledi poseta Sinajskom manastiru građenom u periodu od 1690-1695. godine, sa prelepim tornjem-zvonikom, sagrađenim 1892. godine. Toranj je ukrašen sa 16 mozaika, koji su delo venecijanskog umetnika Kandinija. Uticaj baroka je dominantan. Crkva je prelepo freskoslikana. Manastirsko dvorište je lepo uređeno, prepuno zelenila i cvetnih aleja. Razgledali smo i bogatu manastirsku riznicu.


Drakuli je primetio da jedan čovek nosi pocepanu košulju. Pozvao je njegovu ženu i upitao je kako provodi vreme. Ona mu preplašeno odgovori da kuva, pere i šije. Drakula joj reče da odeća njenog muža ukazuje da je aljkava i da muža ne ceni dovoljno. Zato je nabi na kolac i pored protesta njenog muža, kome je za utehu našao drugu ženu. Tako je rešavao bračne probleme i radio na boljem stajlingu svojih podanika.


Sledećeg dana posećujemo nekadašnju letnju rezidenciju kraljevske porodice, dvorce Peleš i Pelešoar (Mali Peleš). Peleš (Peleş) je fascinantan primer šta čini nostalgija. Rumunski kralj Karl I Hoencolern, poreklom Nemac, iz nostalgije za Alpima, podigao je u XIX veku, u karpatskim brdima, dvorac u stilu gornjenemačkog baroka, koji bi ga podsećaju na dom. Počeo je da ga gradi nemački arhitekta Vilhelm Doderir. Završen je nakon deset godina, 1883. godine. Kasnije su rađene intervencije u germanskom i neoromanskom stilu. U dvorcima nije dozvoljeno fotografisanje, a na obuću ćete navući papučice. Tako svi na trenutak postajemo papučari. Sobe su uglavnom u duborezu, sa intarzijom, ukrašene slikama, tapserijama, ogledalima, štitovima, kopljima i raznovrsnim drugim oružjem. Nameštaj od abonosa sa duborezom, koji liči na najfiniju čipku, poklon je iz Indije. Na njegovoj izradi radile su čak tri generacije majstora, punih sto godina! Za goste su pripremljene engleska, španska, turska i još niz drugih soba, ukupno njih 57. U italijanskoj sobi, po lepoti, se izdvajaju raskošni italijanski lusteri, urađeni u murano staklu. Nemačku, pak, krase prizori iz bajki. Nažalost, Karl je preminuo iste godine kada je dvorac konačno završen, ne doživevši ostvarenje svog sna. Stakleni krov se otvarao na električni pogon, a dvorac je grejan na gas. Velike sale služile su za balove, a u jednoj od njih 1914. godine proglašena je nezavnisnost Rumunje. Hodnik dvorca ukrašen je venecijanskim ogledalima visokim 5 metara, koja su dopremljena iz luke Breila na Dunavu. Za vreme Čaušeskua ono područje je bilo zabranjena zona za široke narodne mase. On je dvorac koristio da ugosti i zadivi inostrane kolege. Tako su ovuda prodefilovali: Tito, Gadafi, Arafat, Nikson, Ford, Kastro, Brežnjev i mnogi drugi tadašnji moćnici. Oružana sala datira iz perioda od 1903-1906. godine i dekorisana je u stilu druge nemačke renesanse. Oko 4 hiljade komada evropskog i orjentalnog oružja datira iz vremenskog perioda od XIV –XVIII veka. Izloženi oklopi teže od 20-30kilograma. Obratite pažnju na persiski tepih od svile satkan sa oko 250 hiljada čvorova. Biblioteka dvorca imala je 10 hiljada naslova, ali je danas preostalo samo oko 700 knjiga. Ostale su prebačene u Muzej nacionalne biblioteke u Bukureštu. Pažnja :pritiskom na drugi red knjiga oslobađa se tajni prolaz! Pozorišna sala ukrašena je u stilu Luja XIV. Poseduje 60 sedišta. A da vidite tek koncertnu salu!


Karla I nasleđuje sinovac Ferdinand I (24. avgust 1865. - 20. jul 1927.). On je Rumunijom vladao od stričeve do svoje smrti. Godine 1893. oženio se svojom daljom rođakom, princezom marijom od Edinburga. Brak je krunisan sa tri sina (od kojih je jedan umro vrlo mlad) i tri ćerke. Postoje sumnje u njegovo očinstvo nad ćerkama, što se potkreljuje burnim kraljičinim ljubavnim životom. Ferdinand, u blizini Peleša, gradi, znatno skormniji, Pelešoar. A sada nastaje pravi zaplet, kada se u celu priču umeša jugoslovenski suveren Aleksandar I Karađorđević, šaljući izaslanike, da isprose jednu od ćerki, princezu Mariju. Rumunska kraljica Marija i njen muž Ferdinand sa ponosom i radošću prihvataju kralja Aleksandra za zeta. Obradovan dobrim vestima kralj Aleksandar kreće put Sinaje i dvorca Peleš. U ovom zavodničkom pohodu ne ometaju ga ni ljute rane iz albanskih gudura. Onako energičan i šarmantan, živog i smelog pogleda, ali i lepog osmeha, odmah je zaveo rumunsku princezu. Recitovao joj je poeziju, dok šetaju dvorskim parkom i kraljevskim imanjem sa ergelom rasnih konja, kojom se kralj Ferdinand posebno ponosio. Veridba je zvanično objavljena na dvadesetdrugi princezin rođendan, 9. januara 1922. godine. Kralj Aleksandar postaje počasni komandant IX lovačkog puka rumunske vojske. Istog dana susreću se predsednici vlada, Nikola Pašić i Take Jonesku i dogovaraju podelu Banata. Dve zemlje, zajedno sa Čehoslovačkom 1920. godine formiraju Mali Antantu, kao branu nadolazećem fašizmu. Ali sledi Marselj 1934. godine, Beograd 27. marta...


Napaštamo prelepu Sinaju i krećemo ka glavnom gradu Rumunije. Usput svraćamo do jezera Snagov. Nad jezerom se diže gusta magla, čini se da se može nožem sećo, a mi ukrcavamo na brodić. Prava atmosfera za jedan dobar horor. Stižemo do ostrva na kojem se nalazi manastir, razlog našeg dolaska ovde. Legenda kaže da su ovde pokopani oskrnavljeni ostaci slavnog grofa. Zato se uputismo do oltara crkve, ispred kojeg, navodno, on počiva. Kada su 1930. arheolozi otvorili ovu grobnicu, u njoj nisu pronašli ništa. Pre ulaska u crkvu skinuo sam kačket, setivši se starog predanja. Turski emisari došli su u posetu Drakuli. To prilikom nisu skinuli turbane pred princem. Drakula se razljutio i zapitao ih zašto to nisu uradili. Oni mu odgovoriše da to nije običaj kod njih. Drakula naredi da im se kape prikuju za glave ekserima, kako nikada ne bi prekršili svoje običaje. Obilazimo manastirsko dvoriše prepuno čuraka i u bunaru proveravamo, da slučajno ne krije grofovo sakriveno blago. Ovde je svoje poslednje dane proveo i pokojni rumunski vlastodržac, doletevši iz Bukurešta (palata ima stakleni krov koji se otvara i omogućava pristup helikopteru). Ne zna se zvanično gde je sahranjen. Na taj način, bar se približio čoveku kome se divio, princu Valdu. Danas je zakonom zabranjeno veličanje Čaušeskua. Vlad Cepeš, Drakula je, nasuprot njemu, nacionalni heroj za sva vremena i sve režime.


U rumunsku prestonicu, Bukurešt (Bucureşti), stižemo kroz Trijumfalnu kapiju, repliku one čuvene pariske. Grad je je utemeljio, niko drugi do Vlad Drakula (kao tvrđavu Bukurešt pominje je u dekretu iz 1459. godine), radi odbrane od napada Turaka. Kao i Beograd, Bukurešt leži na dve reke, Kolentini i Dmbovici, zauzima površinu od 255 kvadratnih kilometara i broji 2,1 milion žitelja. Po broju stanovnika Bukurešt je 11. grad u Evropi.


Grad sa snažnim francuskim uticajem, pa otud i ime "Mali Pariz" (link sa Šapcem je upravo gospodin Drakula). Smenjuju se razne istorijske epohe i umetnički stilovi: renesansa, neoklasicizam, barok, eklektika. Obilazimo trgove Romana i Viktorije, staru sudnicu iz XV veka (Curtea Veche), rumunski Atenaeum (Ateneul Român), Patrijaršiju (u trenutku kad je u nju ulazio rumunski patrijarh),


Kraljevu palatu (u kojoj je Muzej umetnosti), zdanje Senata, crkvu Kreculesku i Univerzitetsku palatu (Kraljevsku zadužbinu).


Grad je velelepan i grandiozan (s jedne strane bulevara jedva ćete pogledom sagledati drugu) sa velelepnim, belim građevinama. Osamdesetih godina XX veka rušene su čitave stare četvrti i ambijentalne celine, a pojedine crkve izmeštane sa orginalnih lokacija. Čak petnaest gradskih kvartova srušeno je kao danak novoj arhitekturii grada. U želji da nadmaši strane uzore, bulevar koji predstavlja bukureštanski odgovor na Jelisejska polja duži je 6,5 kilometara. Obilazimo prodavnice i luksuzne butike, a na ulicama je vrlo živa ulična prodaja. Naravno nismo propustili priliku da ručamo u čuvenom restoranu “Carul cu Bere” (smeštenom u neogotskom zdanju sagrađenom od 1875.-1879. godine). Međutim usluga osoblja nije bila u skladu sa renomeom ovog renomiranog mesta. Utehu smo pronašli u dobrom transilvaniskom pivu Silva, svetlom ili tamnom, već prema ukusima prisutnih. Obišli smo najstariji park oformljen 1845. godine Grădina Cişmigiu, a onda se zaputili u Muzej sela osnovan 1936. godine, pod otvorenim nebom, u parku Herăstrău na oko 10 hektara, gde je izmešteno 272 tipičnih etno kuća iz svih delova Rumunije.


Jedan trgovac obreo se u Trgovištu. Pala je noć i morao je prenoćiti u gradu. Plašeći se za svoju imovinu, obratio se Drakuli, koji mu je dao lične garancije za njegovu imovinu. Trgovcu se odgovor nije dopao, ali nije imao izbora. Ujutro je uvideo da mu iz vreće sa novcem nedostaje 160 zlatnika. Požalio se Drakuli, a ovaj zapretio građanima da ako ne izruče lopova, spaliti čitav grad. Nesrećnom trgovcu su odmah, iz ruznice, predali vreću sa 161 zlatnikom. Izbrojavši novac, čovek je Drakuli prijavio višak i vratio zlatnik. Upravo u tom trenutku, vojnici su lopova, nabijali na kolac, pa je Drakula poručio trgovcu:

"Da mi nisi rekao za taj zlatnik viška, nabio bih te na kolac zajedno s lopovom. Ovako si dokazao svoje poštenje. Idi u miru!"


Palata naroda ("Casa Poporului"), sada zgrada Parlamenta, druga je po veličini zgrada na svetu, posle američkog Pentagona. Govorka se da je ideju za ovu suludu, ali veličanstvenu građevinu rumunski diktator dobio boraveći kod svog jugoslovenskog drugara Josipa Broza u ondašnjem SIV-u, današnjoj palati “Srbija”. A onda ju je uvećao do megalomanskih razmera. Ova zgrada visine 84 metara, sa 6.200 soba, površine od 900 hiljada kvadratnih metara, koštala je oko 3 milijarde evra. Preko 24 hiljada radnika radilo je neprekidno čitavih pet godina (1984.–1989.) na ovom zdanju. Mnogi su ugradili svoje živote u ovaj faraonski projekat. Čaušesku je, naprotiv, u palatu ugrađivao samo svoju paranoju Odbio je ugradnju klima sistema, plašeći se da ga na taj način ne otruju. Ukrasni stubovi izbušeni radi ventilacije, omogućavali bi i špijuniranje osoblja. Čaušesku je streljan na Božić 1989. godine, samo nekoliko meseci pre nego što je trebalo da se useli u ovo zdanje. Balkon ovog zdanja ima vrlo nisku ogradu. To je cena kompleksa rumunskog diktatora. Nizak po prirodi, želeo je da pred okupljenim narodom izgleda što impresivnije, pa je izdao naređenja u skladu s tim. Ovo nije sprečilo Majkl Džeksona da se sa istog balkona obrati obožavaocima i pozdravi Budimpeštu! Pravi triler! Rumuni na spomen ovog zdanja bezvoljno odmahuju rukom i sa ogorčenjem odgovarju:

"Verovatno bi nas više koštalo da je srušimo nego da je završimo."


Rumunski parlament zasedao je i u vezi zakona o vešticama, kako bi se i u ovu profesiju, uveo preko potreban red. Ova delatnost je vrlo rasprostranjena u domovini grofa Drakule, pa je planirano i osnivanje specijalizovanih koledža, radi obrazovanja ovog profila. Parlamentarci nisu shvatili s čime su se uhvatili ukoštac. Da su u pItanju, nadprirodne sile, ukazuje i jedan bizaran detalj; samo dan nakon što je izglasan zakon o oporezivanju veštičarenja, rumunski ministar finansija slomio je nogu.

Već gorepomenuti Nikolaj Čaušesku (Nicolae Ceauşescu) rođen je u selu Skorničeštiju (Scorniceşti). Sa 11 godina dolazi u Bukurešt, gde radi kao obućarski šegrt, postaje član ilegalne Komunističke partije Rumunije, ženi se sa Elenom Petresku. Kada su komunisti preuzeli vlast 1947. godine, Čaušesku je postao ministar poljoprivrede, a zatim zamenik ministra oružanih snaga. Posle smrti Georgiju Deža, marta 1965. godine, Čaušesku polako preuzima vlast. Uprkos dominaciji Sovjetskog Saveza, vodi prilično nezavisnu politiku, pa postaje miljenik zapada. Tako stiče odlikovanja Engleske, Francuske i Danske, koja kasnije bivaju povučena. Godine 1960. okončao je aktivno učešće Rumunije u Varšavskom paktu. Odbija da učestvuje u invaziji na Čehoslovačku u proleće 1968. godine. Uspostavlja zvanične odnose sa Evropskom zajednicom. Uporedo, tajna služba Sekuritatea vodi borbu sa “unutrašnjim neprijateljima” i učvšćava kult velikog vođe (Conducător) i "Karpatskog genija" (Geniul din Carpaţi). Kako bi povećao natalitet, 1966. godine Čaušesku je zabranio kontracepciju, a majke sa najmanje petoro dece nagrađivao je izdašno. Istovremeno je onima bez dece uveo dodati porez. Podizao je i zajmove sa zapada, ali ne baš pod najpovoljnijim uslovima, Tako je došao do duga od više od 13 milijardi dolara. Odlučio je da ga se reši i stegao Rumunima kaiš, a oni su to na referendumu oberučki prihvatili. Usledile su nestašice osnovnih prehrambrenih proizvoda, a rumunski gradovi utonuli su u decenijski mrak. Dug je otplaćen u potpunosti, u leto 1989. godine, nekoliko meseci pre svrgavanja Čaušeskua sa vlasti.



Početak kraja Nikolaja Čaušeskua otpočeo je njegovim obraćanjem narodnim masama, na trgu ispred zgrade CK. Odjednom su odjeknuli pucnji iz automaskih pušaka, iznad glava okupljenog naroda. Podstrekači su preko ozvučenja, istovremeno, otpočeli sa izvikivanjem antivladinih parola. Uplašen ovakvim razvojem događaja, okupljeni narod je pokušao da beži, ali su ubeđivani da će ih pobiti tajna policija. Takav scenario, govori da su velikog vođu smenili i ubili njegovi najodaniji đaci.


"Muzej sela na oblama jezera Herastrau nije samo jedna od čuvenih privlačnosti Bukurešta, već i sažet pregled vekova rumuinskog života. Života koji karakterišu stalna ponavljanja i spora evolucija seljačkog života: kuće i drvene crkve, krovovi od zemlje i slame, kreveti s teškim, šarenim pokrivačima i sve igleda statično, poput prirode, ali se preobraženje dešava s strpljivom sporošću, poput rasta i starenje velikih stabala..."

("Dunav", Klaudije Magris)


I dok noć polako pada na Rumuniju, a noćna stvorenja se spremaju za buđenje, mi se sa vencima belog luka oko vrata, gledajući Kopolino viđenje Stokerovog romana, i ispijajući crno, Murfatlar vino vraćamo preko Krajove i Turn Senevina u Srbiju, u Kladovo. Na teritoriju kojom caruje vlaška crna magija. Na 2 kilometra od Kladova nalazio se čuveni Trajanov most, čiji ostaci još postoje. Most je u to vreme bio pravo čudo, a projektovao ga je arhitekta ApolodId iz Damaska. Ideja da se putem lasera ovaj most “oživi” nikako da se ostvari. A onda polako uz Dunav, klizimo ka Beogradu. Poseta susednoj, nama najnaklonijoj zemlji, ostaje u lepoj uspomeni. Iz meni nepoznatih razloga, ova bliska destinacija, slabo je posećena. Sve je počelo proslavom boga DIonisa, a onda se smo se našli na idiličnom, planinskom pejzažu, gde su tek pod okriljem mrkle noći, nastupale noćne krvožedne zveri. A onda, ostrvo sa jezerom, koje i dalje čuva strašnu tajnu i grad sa francuskim manirima i balkaskom dušom.


Miloš Crnjanski je od 1896. odrastao u Temišvaru, u konzervativnoj porodici u rodoljubivom duhu. Vest o ubistvu austrijskog prestolonaslednika, nadvojvode, Franca Ferdinanda zatekla ga je u Beču. Zbog Principovih revolucionarnih hitaca u Sarajevu, obreo se na galicijskom frontu, gde biva ranjen. Godine 1926. Crnjanski je u Vršcu izašao na dvoboj, pošto je svojim belim rukavicama išamarao petoricu vazduhoplovnih oficira. Četvorica su odbili njegov poziv na dvoboj, ali ne i peti. Sondermajer, koji je na solunskom frontu oborio tri protivnička aviona, prihvatio je izazov. Crnjanskog je za svoje svedoke izabrao Dušana Matića i Branka Gavelu. Ujutru, na zakazanom mestu, Crnjanski je imao pravo prvog pucnja. Umesto protivnika, pogodio je oblake nad Vršcem. Protivnik, oficir mirno je nanišanio u Crnjanskog i tri puta pokušao da povuče oroz. Na sreću Crnjanskog i srpske književnosti, pištolj, iako ispravan, nije opalio. Naime oficir nije umeo da puca iz starinskog pištolja porodice Dunđerski. On jeumesto oroza pritiskao sedefast ukras ispred njega. Kraj II svetskog rata, na vlast dovodi komuniste, pa Crnjanski emigrira u London, gde 1951. dobija britansko državljanstvo. U Srbiju se vraća 1965. godine., kako bi ovde “sanjao na šest jezika”. Ne pribojava se više smrti, jer je već toliko puta umirao. Njegova prva smrt bila je njegovo rođenje. I dok stižemo u Beograd, sećanje priziva čuvene stihove iz “Lamenata nad Beogradom”:

“Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut”

I da se na kraju vratim, na citat sa samog početka ovog putopisa. Putujemo ne samo da bismo videli nešto novo i doživeli nešto strasno, ne samo da bismo upoznavali predele i ljude, da obogatimo svoj život i prikupimo nova iskustva, već da bismo, na putu, upoznali, pomalo i sami sebe. Ja sam na ovom putu saznao jednu obeshrabrujuću činjenicu; svi smo mi pomalo vampiri.

недеља, 5. октобар 2008.

Noć sa Madonom (ispovest sa plaže Jaz)

Jesen je već uveliko i po mom skromnom mišljenu prerano puštala korenje po beogradskim ulicama. Slučajan prolaznik bi začuđeno posmatrao veliku grupu ljudi koja se okupila pred neosvetljenom Beogradskom arenom. Nikakav protest nije bio u pitanju. Okupili su se srećni dobitnici “Blicove” nagrade, njih dvesta u iščekivanju da krenu put Budve, a u susret najvećoj pop ikoni današnjice Madoni Luizi Veronici Čikone. Saputnici su se odmeravali, pošto su uglavnom na put krenuli sami, kao nagradu za najduhovitiji odgovor na pitanje kako bi Madona nazvala pesmu posvećenu koncertu na plaži Jaz. I tako otpočesmo putovanje u tri autobusa i “Autostradom kafanskih pevačica” krenusmo ka jugu.

Madona je rođena 16. avgusta 1958. godine u Mičigenu. Rasla i vaspitana u strogom katoličkom okruženju. Bila je odličan đak i pohađala časova klavira. Nemirnog duha, nije dozvolila da je monotonija razori, pa se okrenula plesu. Tako upoznaje Kristofera Flina, svog profesora plesa, za koga je izjavila da je jedna od najuticajnijih ličnosti u njenom životu. Pomenuti gospodin je pripadao gej populaciji, i kasnije je umro od SIDE, tako da ovo vreme možemo da okarakterišemo kao presudno za stvaranje njenih stavova o osobama odanim istopolnoj fizičkoj ljubavi. Iako je dobila stipendiju od Mičigenskog univerziteta, odbila ju je i otišla u Njujork. U “Veliku jabuku” stiže samo sa 35 dolara. Radi kao konobarice u “Dunkin' Donuts”, sve dok nije postala jedna od plesačica na svetskoj turneji Patrika Hernandesa.

Koncert Madonne koštao je 7 miliona dolara, od čega je najviše novca platio ruski investitor Mirax Group. Madoni se pruža prilika ne samo da peva u Budvi, već i da u njoj letuje i živi. Ova kompanija ruskog milijardera, Sergeja Polonskog, koja u Budvi gradi luksuzne apartmane, smislila je način da promoviše svoju ponudu, tako što će kraljici popa ponuditi ključeve vile od 326 kvadratnih metara tik uz more, s bazenom na vrhu i svim pratećim luksuznim detaljima. Procenjuje se da vila vredio oko dva miliona evra.

Uspevamo da zadremamo gledajući, po zna koji put, “Maratonce”. Ja sam zadremao negde, otprilike, kad je umro Pantelija. Bude nas na graničnom prelazi između “dva oka u glavi”. Obavljamo granične formalnosti, a onda nastavlajmo sa dremkom. Jutro je osvanulo u kanjonu Morače, a mi se smrzavamo na pauzi. Razmišljam da li po ovakvo prohladnom vremenu ima išta od mog toliko priželjkivanog kupanja. Prošavši pored Svetog Stefana i Petrovca stižemo u Budvu. Razdvajamo se, a naša mala operativna grupa kreće put Slovenske plaže, probijajući se između teških građevinskih vozila, izloženih na Sajmu. Dok čekamo jutarnji kapućino, imamo sasvim dovoljno vremena da se osvežimo i presvučemo za plažu. Otoplilo je i mada je još prohladno, a Sunce se ne nazire iza tamnih oblaka, mi smo spremni da svoje veselje podelimo sa morskim talasima. Voda je baš takva, da mora da se pliva, što i nije tako loše. Po izlasku iz mora se žurno ogrćemo, ali nas to ne odvraća od sumanute ideje da kupanje ponovimo. Na plaži je dosta obučenih ljudi koji kuliraju u iščekivanju večerašnjeg koncerta. Ime Slovenska ovoj plaži su dali Česi 1935. godine. Muzika koja se čuje na plaži je domaći rok iz osamdesetih godina prošlog veka (kako to zvuči matoro!). I baš kada smo se preobukli i krenuli put staroga grada, granulo je sunce. Usput ljudi sede u baštama i uživaju u ribi i morskim plodovima, što je bila i naša ideja, koju ćemo kasnije sprovesti u delo.


Kako navodi Filon iz Biblosa osnivači Budve su Kadma, sin feničanskog kralja Agenora i kraljice Telefase i njegova supruga Harmoniju. Oni su ovde stigli na volovskoj zaprezi, posle progona iz Tebe. Najstariji, za sada poznati, tragovi materijalne kulture sa teritorije Budve (Paštrovići, Maini i Grbalj) sežu daleko u praistoriju, u bronzano i gvozdeno doba, kada su ove prostore nastanjivala ilirska plemena, pre svega iz plemena Enhelejaca. U IV veku pre nove ere kolonizuju je Grci, kada postaje bogato trgovačko središte (emporion). Godine 168. osvajaju ga Rimljani. Budva u tom periodu ima sve odlike pravog rimskog grada sa monumentalnim građevinama, popločanim ulicama i masivnim bedemima. U okviru Rimskog carstva ostaće sve do njegovog raspada 395. godine. Nakon razornog zemljotresa koji je zahvatio budvansko područje, 518. godine, Budvom vladaju vizantijski carevi, u njoj se u to vreme nastanjuju Sloveni. Većinsko romansko stanovništvo se postepeno stapa sa slovenskim, namećući pridošlicama hrišćansku veru. Od 1184. godine grad je u sastavu države Nemanjića sve do sredine XIV veka. Za vreme Nemanjića, odnosno vlasti Cara Dušana nastaje “Statut grada Budve”, kao prvi zakonodavni akt, koji je Budvi obezbeđivao određenu autonomiju. Sledi vreme mletačke vlasti, za vreme koje je izgrađeno malo brodogradilište za gradnju manjih brodov. Smenjuju se zatim austrijska, ruska i francuska vlast, da bi 1918. Budva pripala Kraljevini SHS.


Šetamo starim gradom u Budvi, metež na uskim kamenim ulicama, nagoveštava večerašnje dešavanje, a grupa mladih ispred crkve Sv. Save kulira. Crkva je građena u romanskom stilu, a ostaci fresaka datiraju iz sredine XII veka. Ljubazna službenica Turističke organizacije Budve dala nam sve potrebne informacije i na mapi grada ucrtala mesto odakle kreću autobusi za plažu Jaz. Htedosmo da sa gradske tvrđave Citadele osmotrimo okolinu Budve, ali nam je devojka u narodnoj nošnji rekla da to trenutno nije moguće, a da se uobičajno ulaz plaća dva evra. Budva se diči sa još tri tvrđave Kastio, Kosmač i Mogren. Poslednju ćemo videti dok budemo mileli autobusom ka Jazu.

Madoninu karijeru obeleželi su kontraverze. Pop diva je na vreme shvatila da bi trajala mora se neprekidno menjati i provocirati javnost. Godine 2003. Madona je otvorila XX MTV dodelu nagrada zajedno sa Britni Spirs, Kristinoim Agilerom i Misi Eliot izvodeći pesmu “Like a Virgin” i “Hollywood”. Nastup će ostati zabeležen po strasnom poljupcu Madone i Britni. Kasnije će se ljubiti sa Kristinom, pa se i u Budvi poljubila sa članicom svog pratećeg benda, ali to je već viđeno. Da je sišla u publiku i tu potražila osobu za francuski poljubac, siguran sam da bi imala dovoljno dobrovoljaca. Madona se dosada dvaput udavala, za glumca Šona Pena i još uvek aktuelnog, Gaja Ričija, britanskog režisera. Sa drugim mužem ju je upoznao Stig, a činjenica da ga nije povela u Budvu, mnogim galebovima je dao vetar u krila. Ima dvoje biološke dece, ćerku Lurd (iz veze sa fitnes trenerom Karlosom Leoneom) i sina Rokoa. Njeno treće dete, Dejvida, usvojila je u Malaviju, uprkos činjenici da je beba zaražena HIV-om. Početkom 2008. na tržištu se pojavio njen novi album “Hard Candy”, sa izrazitim R'n'B zvukom. U realizaciji ovog albuma učestvovali su su popularni muzičari i producenti poput Farela Vilijamsa i Džastina Timberlejka. Koncert na Jazu je u sklopu promocije ovog albuma, a turneja ima bombast naziv “Sticky & Sweet“.

Krećemo se ka autobusu, lako ga je locirati po gužvi, a malo teže u njega ući. Guramo se sa publikom iz okolnih zemalja, ima dosta Rusa. Ruski mladići ne odustaju od “military looka”, uskih majičica i beretki sa mesinganim petokrakim zvezdama. Devojke su se opredelile za uske šljašteće haljine od likre koje ističu njihove izražene slovenske obline. Posle određene količine alkohola, hrabriji počinju i da pevaju, nikad se ne zna, možda će se i zbog njih jednog dana, ovako gurati masa. Plaža Jaz je jedna od tri najveće plaže na crnogorskom primorju. Udaljena je od Budve tri kilometra u pravcu Tivta, što je većina posetioca koncerta mogla lično da proveri po završetku koncerta. U zaleđu plaže nalazi se Mrčevo polje, sa obe strane je okružena brdima Grbalj i Straža, pa je kao takva i izabrana za ovakve spektakle.

Nepregledna reka ljudi slila se jednine postojeće ulice ka koncertnom prostoru, sve do prvog "uskog grla", gde su se odvajali VIP-ovci od ostale publike. Čekalo se čitavu večnost do odgovarajućih ulaza, koji ni na koji način nisu bili obeleženi. Instrukcije koji su pripadnici obezbeđenja davali bila su štura, pa pomislih da su ih trebali opremiti guslima, da navode putnike namernike. Ali tu je bilo par TV ekipa koje su intervjuisali zbunjene posetioce, zarobljene u lavirint ograda. Odnekud su pristigli i pripadnici konjičkog odreda, pa su uglavnom pozirali turistima. Obezbeđenje nije bilo naročito strogo u pretresanju, pa smo uspreli da unesemo fotoaparat (strogo zabranjeno!) i vodu (preko potrebnu za povratak). Prostor sa toaletima bio je smešno mali prema broju posetioca i ograđen kao da je ulaz u Belu kuću. Iako mi se u prvi mah učinilo da je šankova sa pićem malo, nije bilo gužve, možda zbog cene piva od tri evra. Bina se uglavila između dva ogromna slova "M", ukrašena Svarovski kristalima, a pored njih su postavljeni video bimovi (ispostaviće se preko potrebni).

Počelo je veličanstveno, posle 45 minuta čekanja, nakon nastupa švedske Madone, Robin. Izgleda da je ugledavši nas Madona ostala bez daha. Kako inače objasniti one silne boce sa kiseonikom, kao i maske za disanje. Poprilično smo je preznojili, ali je gomilu peškira koje je tražila, u “revnosnom obavljanju službene dužnosti” zaplenila lokalna policija. U svojim zahtevima čuvena pop diva je bila začuđujuće skromna. Zbog nje je u Budvu doleteo lično beogradski rabin Isak Asiel, koji jedini na ovim prostorima ima licencu za pripremanje košer hrane. Madona je od kraja devedesetih pripadnik kabale, učenja poteklog iz jevrejskog misticizma. Ali od svog bogatstva ponuđene trpeze, ona je izabrala raštan kupus. U susret ovom koncertu na Jaz plaži je iznikao čitav mali grad sa asfaltiranim ulicama, po kojima su se kretala golf vozila. Kraljica popa nije imala problema sa rajfeslusom kao u Atini, niti je postojala šansa da joj naplate kaznu zbog produženja koncerta i saobraćajne gužve koja je usledila posle koncerta.

Madona je igrala skoro puna dva sata koliko je koncert trajao, a pratilo ju je 20 igrača i 12 članova benda. Koncert je bio tematski podeljen u četiri dela. Prvi, "Pimp" je omaž dvadesetim godinama prošlog veka i uvertira za "Old School", u kome je Madona prisutne vratila u osamdesete uz "Vogue" i "Into the Groove". U “She’s not Me” oštro se obračunala sa sopstvenom prošloću, raskrinkavši igračice koje su simbolizovale nju samu u raznim periodima karijere. Menjala je odeću, pa se tako pojavljivala u kaubojskoj odeći, a zatim u kratkom crvenom šortsu i crnoj jakni, obučena kao navijačica školskog tima. Preskakala je konopac, vozila se u limunzini, zavodnički uvijala oko šipke i valjala po bini u ekstazi. Usledio je "Gypsy" deo, eklektika popa i romske muzike. Publika zaboravlja na hladnoću uz "Đelem, đelem" i "La isla bonita". Prateći rumunski ciganski bend pozdravlja publiku na čistom srpskom jeziku, dok se poznata pevačica okrenula rakiji. Nastalu euforiju vešto je iskoristila, sa gitarom u ruci i pesmom "You Must Love Me" iz fima "Evita". Koliko je te večeri bilo hladno na Jazu, dovoljno govori činjenica da je i sama Madona u jednom trenutku zatražila jaknu.


Nakon poslednjeg ekološki i politički angažovanog video spota "Get Stupid (About saving the planet), u kome se natpisi “Sale, Cheap” smenjuju sa kataklizmičnim kadrovima, a poznate istorijske ličnosti defiluju ekranom, usledilo je veliko futurističko finale. "Rave" je doneo prearanžirane hitove "4 Minutes", "Like A Prayer" (sa citatima iz Biblije), "Ray Of Light" i "Hung Up". Za kraj je ostavljena "Give It 2 Me" sa horskim pevanjem koje je okončano odlaskom muzičara sa bine i projektovanim natpisom "Game Over". Bio je to kraj ove odlično režirane pozorišne predstave. Kroz sve numere provlačio se sempl iz ovogodišnjeg velikog hita “4 Minutes”. 60 hiljade posetilaca na Jazu (po podacima policije) dobro se zabavilo te večeri. Madona se, tokom koncerta, prošetala kroz svoju impresivnu karijeru i publici dala od svega pomalo. Dokazala se i kao „rok heroina” koja ume da zasvira, ali i za pojas da zadene. Desetak minuta nakon koncerta, Madona je sa Jaza odletela helikopterom. A što se publike tiče, situacija sa saobraćajem je, u povratku, bila još gora nego u dolasku. Moćna reka ljudi kretala se u pravcu Budve, ne dočekavši autobuse, za koje je već ranije platila karte. Da situacija bude još gora, put je bio slabo ili nikako osvetljen, a vozila koja su dolazila (računajući i službena) kretala su se totalno neprilagođenom (velikom) brzinom.

Da sumiramo, Madona je prosečna pevačica, kako su od samog početka njene karijere tvrdili kritičari. Ali je neprevaziđena u pravljenju spektakla, praćenju trendova i vešta u manipulasanju masama. Njena mišićava figuru nije izdržala sve glasovne napore, što se naročito osetilo u pesmi “Borderline”, pošto je u tom trenutku izostala matrica koja je pokrivala vokal. Stoga je bilo i onih koje je koncert ostavio ravnodušnim ili čak razočarao. Tako je jedan ovdašnji mladić izjavio: “Čista industrija. E da sam sjedeo u mom ljubljenom dvosjedu i prevrt’o kanale daljinskim…”

среда, 30. јул 2008.

Solčence zahaja, ptiček žvrgori




 

25-29. juli 2008. godine


Vruće je u gradu. Letnje je doba i živeti je tako lako. Pogotovu ako se spremate na zanimljv i uzbudljiv put. Posle dugogodišnje apstinencije cilj nam je Slovenija, tačnije Julijski Alpi. Krenuli smo jednog sparnog letnjeg predvečerja, sa blagom strepnjom jer su vremenske prognoze najavljivale kišno vreme. Usput smo „pokupili” ostatak ekipe, a većina njih je bila iz Novog Sada, što je uslovilo „opravdano skretanje sa puta”. Ali nije mi bilo žao, jer smo u grupi prepoznali neke poznate ljude, a i nemam ništa protiv, da osmotrim svetlima obasjanu Petrovaradinsku tvrđavu (Gibraltar na Dunavu) i njen nestvarni odraz u vodama ove evropske reke. Autoputom nekadašnjeg bratstva-jedinstva brzo smo stigli do granice sa Hrvatskom. Izlazimo iz autobusa, radi pasoške kontrole. I gle čuda, jedna naša saputnica krenula je na put bez pasoša. Nažalost, evropske intergracije nisu toliko odmakle, da bi se ova, nekad bodljikava granica, prelazila samo sa ličnom kartom. Ili je za nju vreme stalo negde tamo u socružičastoj prošlosti. S znatiželjom posmatram poster sa slikom Nacionalnog parka Paklenica kod Zadra i ovu destinaciju upisujem u one koje obavezno treba da posetitim.


Budimo se, sunce nas pozdravlja svojim izlazećim zracima, na brdu vidimo dvorac Mokrice, a ispred sebe granicu, gde od nedavno, počinje Evropska Unija. Setih se da sam od komšija sa zapada čuo vic o njihovim zapadnim susjedima, koja govori o tome kako Slovenci menjaju brzine: 1,2 3, Austrija. Sve mi se čini, da je to posledica frustriranosti, zbog uspeha Slovenaca, da prvi istrče trku, kroz međunacionalne ratove i bolna vremena tranzicije. Opet sledi izlazak iz autobusa i pregled pasoša (mi smo imali grupni pasoš), a onda pravac dvorac. On se nalazi unutar raskošnog parka engleskog tipa sa preko 70 različitih vrsta drveća. Star je oko dvesta godina. Dvorac je uglavnom građen u baroknom stilu. Iza debelih zidova gostima su na raspolaganju stilski opremljene sobe, raskošni apartmani s tornjevima, ali i burno istorijsko nasleđe, legende o fatalnim ljubavima i tajne spletke njegovih nekadašnjih stanovnika. Ako ste raspoloženi možete odigrati partiju golfa na terenu sa 18 rupa, ili posetite dvorski vinski podrum, sa probranim slovenačkim i uvoznim vinima. Ona vas mogu učiniti setnim ili pomalo romantičnim, zavisno od raspoloženja koji ste doneli sa sobom. Mnogi su za ovaj zamak saznali tek kada je britanska grupa „Pet Shop Boys” februara 1986. godine ovde snimila spot za svoj veliki hit „Heart“. I dok uživamo u svežini jutra i lepoti vidika, uz sveže isceđeni sok od pomorandže, osvrćem se da iz nekog ugla ne izleti vampir u fraku, krhka prebledela lepotica vredna spašavanja ili tromi vitez u teškom oklopu.


Nastavljamo put i stižemo u slovenačku prestonicu. Kako je lep, kad je mrtav ovaj grad, pevala je nekad Anja iz grupe Videoseks. Obilazimo centar grada i penjemo se do Starog grada, a onda spuštamo do pijace, gde je već živo, a mi uživamo u espresu i šetnji po Prešernovom trgu i Tromostovlju. Ispratite kuda vodi pogled sa spomenika slavnom pesniku i pronaći ćete kip njegove velike, ali neostvarene ljubavi. Po parku Tivoli, površine preko 17 hektara, već su trčali prvi džogeri. Nažalost, od izbijanja II svetskog rata do danas, u Ljubljani nije otvoren nijedan novi park. I pored te, poražavajuće činjenice, ne mogu a da se ne divim sportskom duhu Slovenaca, koji svaki slobodan trenutak koriste za rekreaciju.

Ljubljana, nemački Laibach, leži na reci Ljubljanici. Različite su teorija o nastanku imena grada. Neki tvrde da je ime potiče od reči ljubljena, drugi smatraju da je nazvana po starom božanstvu Laburus, treći, pak, da reč potiče iz latinskog izraza za reku koja plavi (aluviana), a neki će vas ubeđivati da potiče od nemačkog Laubach, što u slobodnom prevodu znači mlečni potok. Ljubljana se prvi put spominje pod današnjim imenom Laibach 1144. a dve godine kasnije pod imenom Luwigana.

Rimska naseobina Emona (Colonia Emona (Aemona) Iulia tribu Claudia) nastala je 15. godine nove ere. Godine 1220. Ljubljana dobija povlastice grada, a 1335. zajedno s ostatkom Kranjske, potpada pod vlast Habsburgovaca. Njihova vlast biva prekinuta samo u kratkom vremenskom periodu od 1809. do 1813. godine. kada je Ljubljana glavni grad francuskih provincija. Po raspadu Austrougarske monarhije 1918. Ljubljana ulazi u sastav novoformirane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Novom administrativnom podelom 1929. postaje glavni grad Dravske banovine. Godine 1693. osnovana je Academia operosorum Labacensis, koju 1701. godine nasleđuje Academia philharmonicorum. Godinu dana posle uspostavljanja Kraljevine SHS, Ljubljana dobija univerzitet, a 1937 godine Slovenačku akademiju nauke i umetnosti.

Ljubljana je više puta bila žrtva zemljotresa. Posle katastrofalnog zemljotresa iz 1511. godine obnovljena je u renesansnom stilu, a nakon onog iz 1895. godine, u neoklasicističnom i stilu secesije. Između dva svetska rata, grad je ulepšan sa većim brojem građevina, izgrađenih po projektima poznatog arhitekte Jože Plečnika. Strast prema arhitekturi osetio je gledajući projekte Berlinske katedrale. Stoga upisuje studije u Grazu, a zatim u Beču u klasi Ota Vagnera, čijim se nacrtima divio. Odlično urađen diplomski rad obezbeđuje mu stipendiju od koje putuje po Italiji i Francuskoj i usput uči. Od 1920. godine je profestor na Tehničkom fakultetu u Ljubljani. 1938. godine postaje član Slovenačke akademije nauka i umetnosti. Njegov lik krasio je novčanicu od 500 tolara, a na reversu je bila slika njegovog velikog dela Narodne i univerzitetske biblioteke u Ljubljani. U muzeju arhitekture možete razgledati zbirku njegovih ličnih predmeta, u kući u kojoj je živio i radio, a u dvorcu Fužine njegove projekte prikazane na izložbi u Parizu.

Tehnički muzej Slovenije ima dva dela, staru elektrana pored zgrade današnje Elektro Ljubljane i železnički muzej s bogatom zbirkom eksponata i starih lokomotiva. A ako odete u Narodni muzej Slovenije otkrićete egipatska mumija staru 2600 godina. Prirodnjački muzej izlaže geološko-paleontološku, mineralošku zbirku, a pronaći ćete i zanimljive primerke insekata, ptica i riba, uključujući i čuvenu čovečju ribicu, Proteus. Ako niste uspeli da se rešite loših navika, ili baš zbog toga, na raspolaganju vam je Muzej duvana, gde ćete se upoznati sa postupcima proizvodnje različitih duvanskih proizvoda, kao i sa njihovom upotrebom kroz istoriju. Degustacija nije predviđena planom obilaska muzeja! Nedeljom možete obići buvljak pokraj reke Ljubljanica i upoznati se sa istorijom odbacenih predmeta. Ili podleći potrošačkom mentalitetu i "izgubiti se" u tržnom centu BTC.


Nastavljamo put dalje, ka Bledu, koji je od Ljubljane udaljen 50 kilometara i nalazi su u sastavu Nacionalnog parka Triglav. Impresivni planinski vrhovi smešteni iznad slikovitih dolina bude čudne asocijacije. Bledsko jezero, glacijalnog porekla, nalazi se na nadmorskoj visinini od 475 metara u neposrednoj blizini austrijske granice (pokrajne Koruška- (ne.) Kärnten). Jezero je dugo oko 2 široko 1 kilometara, ukupne površine 1,5 km2 i najveće dubine od 31 metar. Leti je temperatura vode do 25°C, a zimi se formira ledena kora debljine 10 centimetra, pa se koristi kao prirodno klizalište. Oko celog jezera je pešačka staza, sa različitim ambijentalnim celinama, duga oko 7 kilometara. Ako ste lenji možete iznajmiti fijaker. Po jezeru plove brodovi na jedra i vesla. Na jezeru se nalazi ostrvo sa crkvom Svete Marije Jezerske iz XVII veka i stari grad. Iznad jezera se uzdiže Bledski grad, s kulama i drvenim most-vratima na podizanje. Do njega se stiže posle kraće šetnje strmom šumskom stazom. U okviru ovog srednjovekovnog grada nalazi se muzej nakita i oružja, a možete pogledati i stara štampariju i vinski podrum. Grad je bio u vlasništvu Briksenskih biskupa, koji su s te visine nadgledali svoje feudalne posede. Da biste sa zidina starog grada osmotrili prekrasni pogled na jezero i vrhove Julijskih Alpi izdvojićete 7 evra. Bled je prilično nalickan, „fensi”, osim centralnog „vašarskog dela” sa bogatom ponudom brze hrane i pučke muzike.


Posetili smo vilu kraljice Marije, koja je sada pretvorena u eksluzivni hotel. Priča o imovini kraljevske porodice Karađorđević uvek iznova raspaljuje maštu, ponajviše zbog njene ogromne vrednosti. Osim imovine u Srbiji, ona koja se nalazila u bivšim jugoslovenskim socijalističkim republikama nije im vraćena i male su šanse da se to ikada desi. Kraljevska porodica svu nepokretnu imovinu stekla je kupovinom na tržištu. Od imovine Karađorđevića u Sloveniji, pored pomenute vile na Bledu, spomenimo Gospodarski dvorac na Bohinjskom jezeru, vilu kod Kranja i Lovački dvorac u Kamničkoj Bistrici. Da li treba naglasiti da je ove objekte koji su pripadali Karađorđevićima, često i vrlo rado koristio i Josip Broz. Slovenačke vlasti oglušile su se na zahtev princa Tomislava Karađorđevića, da mu se ova imovina vrati. Slovenci su ovakve stavove ugradili i u Ustav (član 81.) pozivajući se na posleratne, komunističke zakone donete od strane Skupštine FNRJ, a po kojima je članovima kraljevske porodice bio zabranjen povratak u tadašnju Jugoslaviju. Istim zakonima konfiskovana im je sva imovina. Spor je stigao i do Strazbura, koji je presudio da Karađorđevići u Sloveniji nemaju šta da traže.


Godine 1855. Švajcarac Arnold Rikli, jedan od začetnika moderne alternativne medicine i turizma na Bledu, otkriva blagotvoran uticaj geografskog položaja Bleda i njegove klime. Stoga je razradio čitav program različitih aktivnosti, od terapije vodom i kupki, do programa zdrave ishrane. Dobre rezultate postigao je u lečenju reumatizma, migrene, nesanice i bolesti krvi. Prvo kupalište u Bledu otvoreno je 1895. godine, pa se organizuje i smeštaj gostiju.


U kafani „Palninca” (sa tradicijom od 1903. godine) pravimo pauzu uz čuvene kranjske kobasice i vitaminsku salatu od svog mogućeg povrća koje raste na i pod zemljom (šarenilo je impozantnije od ujedinjenih „Benetonovih” boja!). Porcije su obilne, a cene vrlo prihvatljive. Zato ne čudi što se na slobodno mesto poprilično čeka, a osoblje restorana „pada s nogu”. Uz odličnu hranu, a po ovako vrelom danu, dobro ide ledeno pšenično pivo u uskoj i dubokoj čaši. Ljubazni kelner mi reče da sačekam desetak minuta da se slegne. Sa žaljenjem, ali bez osećanja krivice, ispio sam dug gutljaj, prekršivši njegovu preporuku. A da se zasladimo, imali smo trilemu: nadaleko čuvene krempite, izvrsni sladoled ili prekomurska gibanica. Bilo šta da odaberete nećete se prevariti. Vreme se naglo menja, smaragdno-zelenu boju jezera zamenjuje olovno-crna. Teški sivi oblaci spuštaju se poput moćne vojske na, dotada, mirnu površinu jezera. Bljesak munja osvetljava drveća, koje se, pod udarima snažnog vetra, uvijaju. Stoga, sklonište pronalazimo u našem autobusu, koji nas, kroz gustu šumu i mnogobrojne kampove, odvodi do planinarskog doma „Kuća kod Savice” („Koča pri Savici”). Dom je prilično skroman, sobe su višekrevetne (7-15 ljudi), a toalet je u prizemlju. Upotreba tuša se zasebno plaća. Jedna naša saputnica, generacija šestdeset i neke, koja sada živi u Engleskoj, kukala je što mora da se smesti u 15-krevetnu sobu, koja je bila namenjena ženama, tako da smo se zamenili. Pevušim pesmu grupe „Buldožer”:

„Žene su ženstvene, žene su ukras prirode...
Muškarci su pravi muškarci, eh ti muškarci!
One ih mole, da ih vole, one ih mole...
Jer žene vole, vole žene – samo kad su zaljubljene!”

Ja sam otišao u žensku, a ona u 7-krevetnu mušku sobu, gde su snom pravednika već spavala i hrkala dva Francuza. Na pitanje kakva je razlika između ovih soba, s obzirom da ni jedna nema mokri čvor, jedini mogući odgovor je „jebemliga”. Engleskinja je sa sobom zadužila i puha, koji je u istoj boravio neprijavljen. Ova razdragana životinjica je vrsta glodara. Najviše podseća na omanju vevericu, a kitnjasti rep mu je dugačak, koliko i celo telo. Krzno mu je sivkasto-braonkaste boje. Uši su velike i okrugle, a oči male. U vreme antičkog Rima, puhovi su gajeni radi ljudske ishrane. Slovenci ih i danas smatraju za delikates. S obzirom da teži manje od dvesta grama, ne bi bio dovoljnan “ni za pod zub”. Jedino mi pada na pamet da bih mogao da ga pojedem iz odmazde, ako bi on predhodno usudio, da pojede moje skromne zalihe hrane. Ujutru su nam se komšije žalile da od malog „klabera” nisu mogli oka da sklope.


“Tako vam i treba”, rekoh im, “kad ga držite utamničenog. Da ste ga vodile na izlete i on bi bio zadovoljan i zaspao kao klada”.

Sledeći dan smo otpočeli obilnim doručkom u planinarskom domu, omletom i jakom kafom, koja je trebala da nas osposobi da izdržimo bogat turistički program. Prvo smo obišli Hudničev most na rečici Mostnici, uživajući u prelivima tirkizne boje vode i zelenila vegetacije, koja je reku izdašno okruživala. Ovaj most spaja seoca Stara Fužina i Ribčev Laz. Pejzaž je kao sa omota „Milka” čokolade, simpatične alpske kućice okićene cvećem (visećim begonijama), sa planinskim masivima u backgroundu. Predeli zelene, negovane i održavane trave, urednih njiva, predivna klima koja razgaljije dušu i tera telo na pokret.


Neprekidno očekujem da se, iz neke od obližnjih šuma, pojavi Hajdi, pegava, sa zlaćanoplavim kikicama, sada već zrela žene i pogleda me svojim čelično plavim okicama. Sledila je poseta skijaškom centra Vogel, koji se nalazi na 1535 metara nadmorske visine. Pošto smo bili „tanki” sa vremenom, umesto planinarenja, na vrh smo se uspentrali gondolskom žičarom, koja je brzo savladala visinsku razliku od 963 metara. Mnogo brže i lakše nego što bi mi to uradili, svakako. Pored Vogela, Bohinjska oblast ima još jedan turistički centar Koblu. Kobla se uzdiže nad Bohinjskom Bistricom i nudi 20 kilometara skijaških staza, koje se nalaze na nadmorskoj visini od 540 do 1.480 metara, kao i dve uređene staze za nordisko trčanje. Vogel ima čak 36 skijaških staza. Pošto smo odlučili da malo i propešačimo, popevši se na vrh, popričali smo sa slovenačkim zaljubljenicima u padobranstvo i paraglajding, koji su sa ovih padina izvodili svoje letove, od kojih, mnogima zastaje dah u grlu. Saznali smo da i svako može sebi priuštiti panoramski let, letiti zmajem ili paraglajderom, tako da ćete za tandemski let s Vogela izbrojati devedesetak evra. A kada je grlo postalo suviše suvo, tu se odnekud našlo „Laško” pivo da ga razgali. U dobro opremljenim planinarskim domovima pronašli smo mape planinskih vrhova i pečate koje smo uredno uneli u naše planinarske knjižice.


U podnožju Vogela na 512 metara nadmorske visine nalazi se najveće i najdublje slovenačko jezero Bohinjsko i istoimeno mesto iz kojeg su prvi planinari još davne 1778. godine uspeli da se uspentraju na Triglav. Zateći ćete ih tamo i danas, u vidu okamenjenih statua, kako pokazuju ka Triglavu.



Ako je dan lep i vedar, prateći smer u kojem pokazuju, ugledaćete najviše vrhove Triglava. Pažljivo ih osmotrite i shvatićete da ni malo ne liče na one sa slovenačkog grba. Pa na Slovencima je da odluče; ili da menjaju grb ili da krešu planinu. Tamo gore, po paganskoj legendi, živi bog Triglav, pod čijim nogama, a na opasnim stenama i provalijama, boravi Morana, boginja smrti. Stoga im nismo hteli da smetamo i svoje aktivnosti smo usmerili na podnožja ovih moćnih planinskih masiva. Na Triglavu živi i Zlatorog, kozorog zlatnih rogova. Njegovu statua pronaći ćete na obali jezera, pa mi stvarno nije jasno, zašto se planinari kače po tim silnim, strmim i opasnim čukama, kada svega toga ima i dole, a i mnogo je lakše. Nešto vam je taj zlatorog poznat? Da, to je ona simpatična rogata životinjica, koju ćete najpre susresti na etiketi „Laškog” piva. Njegov dalji rođak, gams, živi i rikom se oglašava na planini Pršivcu, koja se nalazi na drugoj strana jezera.


Bohinjsko jezero nastalo je tekotonskim poremećajima, a vodu dobija topljenjem lednika. Površine je od 6,6 km2 dužine oko 4, širine 1,2 kilometara i najveće dubine od 45 metara. Za razliku od Bleda, Bohinj je pre svega mesto “divlje lepote”. Za obilazak Bohinjskog jezera treba vam oko pet do šest sati hoda. Jeste da je staza oko jezera dvaput duža, od one oko bledskog jezera, ali je konfiguracija terena takva, da jednostavno ne možete brže da se krećete. Stoga je ovo mesto omiljeno odredište brojnih planinara, alpinista, pravih ljubitelja prirode i onih željnih adrenalinskih avantura. Pored nas prolaze brojni biciklisti, a po vertikalnim stenama veru se alpinisti, ljubitelji slobodnog penjanja svih uzrasta. Nije me napuštao utisak, da Slovenci, kada krenu da se bave nekim sportom, iz kuće povedu sve živo što se po njoj šeta ili gmiže. Tako smo viđali roditelje koji su u speciijalnim ruksacima nosili i sasvim male bebe ili su upregli usplahirene kućne ljubimce. Možete iznajmiti bicikl, štapove za pešačenje ili konje za jahanje i njima obići jezero. Budite oprezni kada budete kupovali mapu sa biciklističkim stazama, jer cene, zavisno od prodajnog mesta, dosta variraju. Osim pedaliranja, tabananja i galopiranja, možete forsirati jezero koristeći priručna prevozna sredstva u vidu čamaca, kanua ili kajaka. Iako je voda dosta hladna i mala deca se kupaju, a jedan momak po jezeru usmerava malu jahticu, navodeći je daljinskim upravljačem. Skrećem Megi pažnju na devojku, koja nosi majicu sa obeležjima bivše, zajedničke zemlje. Ne shvatajući da mladež ne podleže ideologiji, već da je ovakav stajling proizvod trenutnog hira ili namerne provokacije, Megi bezuspešno pokušava da je dozove, plaćajući tako, po zna koji put, preveliku cenu za svoju jugonostalgičarsko-prokomunističku zaslepljenost. To će biti i osnovni lajtmotiv, koji će nas uveseljavati po povratku u planinarski dom.


I dok se probijamo kroz letnju kolonu, koja se poput usijane zmije, uvija putem, sa vrha puca veličanstven pogled na Bled. Ređaju se slike koje tvore čudan kolaž: luksuzni džipovi zatamljenih stakala, socrealistička, oronula zdanja, dosadni, mnogobrojni turisti sakupljeni sa svih strana sveta i šareni biciklisti u prolazu.


U samom Bohinju postoji veliki broj trgovina i restorana. Prodavnice opreme za sve sportove su dobro opremljene, a cene sasvim pristojne. Kao i svako turističko mesto i Bohinj ima svoj mit. Legenda pripoveda da dok je Bog (Boh) delio mesto pod suncem, za razliku od ostalih, Bohinjci su delovali smerno i skromno. Videvši ih tako bogobojažljive i nezajažljive, Bog im je podario najlepše što je imao u ponudi. Iz zahvalnosti, Bohinjci su prelepom jezeru dali ime Bohinj. Ali ne leži vraže! Predstavnik nebeske opozicije, Đavo lično postarao se za infrastrukturu i smeštajne kapacitete (kapitalne investicije, u današnjem žargonu). Po nekim pričama u jezeru, obitava strašna neman, ali mislim da je to sve bila čista laž, do trenutka kada se nisam odvažio da se okupam u njegovim modrim i ledenim vodama. Naravno, gde, ako ne na mestu, gde je kupanje zabranjeno. Razlog za to bila je gužva na uređenim plažama, a i paprena cena ulaznice na iste. Stvar mentaliteta, mislim. Srbi, Rusi i poneki zalutali labud. Tablu sa natpisom o zabrani brčkanja vešto smo kamuflirali odećom (da se nadležni ne dosete!) Potom obilazimo prodavnicu suvenira i bivamo zatečeni previskim cenama slovenačke nošnje (čuvenih pastirskih kapica i kratkih kožnih pantalonica). Moja želja da se prerušim u Kekaca, poznatog pastira iz prastarog filma, čija se radnja dešava na ovim prostorima, surovo je, u samom začetku, osujećena. Utehu vrlo brzo pronalazim u jezerskoj pastrmci koja pliva u slovenačkom vinu, cvičeku. Pošto su primarne strasti zadovoljene, sada mogu da jodlujem ili igram polku, a što se kostimografije tiče, uvek mogu da pribegnem „Laibach” ikonografiji , samo da na nekom proplanku pronađem odbačene rogove nekog papkara i pokupim ponešto iz arsenala totalitarnih režima. Vreme je za odlazak do autobusa i do doma, jer smo za večeras planirali da još posetimo slap Savice.


Svakako nalepši vodopad u Sloveniji je slap Savice, dug oko 78 metara. Slap je izvor reke Save opevan u delu poznatog slovenačkog pesnika Franca Prešerena (1800.-1849.) „Krst pri Savici”. Prešeren je rođen u blizini ovog prekrasnog vodopada, u mestu Vrba nedaleko od Bleda. Sava ima dva izvora, Dolinku i Bohinjku. Sava Dolinka izvire kao reka Nadiza na 1232 metara nadmorske visine i u vidu slapa pada 12 metara duboko. Zatim se spušta u dolinu Tamar, gde ponire i izlazi kod Radeča, u vidu nekoliko jezera, poznatih pod imenom Zelenci, zbog smaragdno -zelene boje vode. Drugi izvor reke Save izvire ispod planine Komarča u vidu visokog slapa Savica, koji se vodom napaja iz Crnog jezera. U vreme obilnih kiša Crno jezero stvara još jedan, privremeni, kaskadni slap visok oko 600 metara. U živopisnom seocetu Ukanc, na kraju jezera, kao što mu i samo ime kaže („u kraj”) Savica se, u širokom meandru, ledena i bledo zelena, penušava od udara o kamen, uliva u Bohinjsko jezero, da bi se iz jezera iznenada pojavila, kao Sava Bohinjka, ovaj put šira i dosta mirnija.

Do slapa ćete stići prelazeći brojne stepenice i blage uspone. Nažalost, sam slap Savice je ograđen, te ga možete osmotriti samo iz daljine. Ovo mesto je, neosporno, vrlo romantično. I dok zalazeći sunčevi zraci padajući na snažne slapove vode, bojeći ih duginim bojama, mi ostajemo nemi pred lepotom prirode, uživajući u huku moćnog slapa. Napravili smo pauzu na odmorištu, pokraj nadgrobnog spomenika rimskom legionaru, uživajući u sumraku, ali nas je nagoveštaj dolazka kiše upozorio, da što pre krenemo ka planinarskom domu. Dobri poznavaoci vremenskih prilika u Sloveniji, upozoravali su me na činjenicu, da se tamo u jednom danu, bukvalno, menjaju sva četiri godišnja doba. Da skoro svakog dana pada kiša, najčešće predveče. Za vreme našeg boravka, bila je švajcarski tačna; svakog božijeg dana u 19 časova. Dok Savica nestaje u karpenterovskoj magli i valja se mlečno bela ka jezeru, spušta se i mrak, a vazuh postaje zasićen vlagom. Sveže je, a tišinu, tek na trenutak, poremeti muk neke divlje životinje.


Kanjon Vintgar, udaljen od Bleda 4 kilometara na jugozapad, je prelepa uređena staza u dužini od oko kilometar i po. Po Srbiji i Jordanu sam uživao krećući se samim rečnim koritom. Ovde je to nemoguće, zbog jake rečne struje i snažne vodene mase. Uz same stene kanjona uklesana je staza obložena drvenim daskama, koja na par mesta prelazi reku Radovnu u vidu mostova. Reka je u prvom delu dosta mirna, a onda dobija snagu i spušta se u sve moćnijim slapovima. Ovaj kanjon otkrili su Jakob Žumer i kartograf i fotograf Benedikt Lergetporer februara 1891. godine. Zadivljen lepotom ovog kanjona, poželeo sam da na kraju puta postoji neki kafe, gde bismo se mogli osvežiti i uživati u ovim prirodnim lepotama. Kao da je neki dobri duh, poput onog iz Aladinove lampe, pročitao moje misli i uslišio moje molbe. Napravili smo kratak predah uz odlično slovenačko limun-pivo. Porodica Petrović brojna po sastavu i lepa po izgledu, već je uživala u kupanju, prenoseći pozitivnu energiju na ostale članove naše grupe. Idemo dalje, a to je natrag do Bleda, da se još malo kupamo, obiđemo jedino slovenačko prirodno ostvce (ono na jezeru!) i naravno, da probamo još ponešto od bogatstva slovenačke gastornomske ponude. Ove aktivnosti su nas toliko zaokupile, da je vreme do povratka u dom, brzo prošlo. Ostalo je da još pomognem našem vozaču Alanu da dospemo gorivo, jer sutra napuštamo planinarski dom i krećemo polako natrag.


Ustali smo prilično rano, kako bismo uspeli da vidimo sve ono što smo zamislili. U Staroj Fažani nabavljamo lokalne specijalitete krašku pršutu i bohinjski kačkavalj, vino Malvaziju, štrudlu sa višnjama i krećemo put Škocjanske pećine. Ona je jedinstvena prirodna znamenitost, delo reke Reke u podnožju planine Snežnik. Sama Reka ima najveću slepu dolinu u Sloveniji. Jama ima više grandioznih dvorana, dugih od 10 do 300 i visokih oko 100 metara. Na kraju se dvorane ulivaju u moćni kanjon, kojim teče Reka ponornica, prizor dostojan onom iz pakla (bar ga ja tako zamišljam, a vizuelno prelepo deluje!). Valjda je to razlog što su i mnogi filmovi ovde snimljeni, računajući i moj amaterski. Tunel prolazi kroz Tihu jamu, deo podzemnog kanjona dugačkog pola kilometra. Prvi deo, koji se zove Raj, prepun je stalaktita i stalagmita, a drugi deo, pod nazivom Kalvarija, nekada je bio korito reke.


"Visita interiora terrae, rectificando invenies occultam lapidem"

Ukupna dužina podzemnih prolaza je oko šest kilometara. Ovo kraško biosferno područje, koje obuhvata oko 413 hektara površine, proglašeno je 1996. godine za regionalni park prirode. U pećinama živi 250 vrsta biljaka i pet vrsta slepih miševa. Do restorana se vraćamo delom peške, a delom uspinjačom, tako da imamo vremena da popijemo poneko prehlađeno pivo. Tamnu mrlju na naš boravak ovde, bacio je, jedan neidentifikovani saputnik iz naše grupe, koji je pokušao da ne plati račun za konzumiranu hranu i piće. Govoreći da mu je dosta takvih protuva, zbog kojih nas bije loš glas, drugi, ali ovaj put, savesni saputnik, podmirio je njegov ceh. Uuuaaaaa za prvog i veliko bravo za drugog!


Nemamo, nažalost, vremena da posetimo Postojnu i čovečju ribicu, niti kanjon Soče i upražnjavamo rafting po njoj. U nekim starim spisima pročitao sam da su na prostorima današnje Škofje Loke nekad spaljivali veštice. Danas ih ne spaljujemo, zavodimo ih i vodimo kod popa na krunisanje. Teoriski gledano, pošto smo imali kolektivnu šengen vizu mogli smo da „skočimo” do Trsta na kapućino ili sladoled, od kojih smo bili udaljenim tričavih pola sata. Ali u grupi je pobedio razum, nad razbuktalim strastima, „ajmo na put, žurimo kući! ” Takva logika poražena je u Novom Mestu, gde se autobus volšebno pokvario, a mi, neočekivani, ali priželjkivani predah, u maniru svetskih putnika, maksimalno iskoristili, za uživanje u lignjama na žaru, domaćem crnom vinu i društvenim igrama.