четвртак, 2. јун 2022.

Rimski putevi Srbije – Feliks Romuliana


„ad memmorriam aeternam Divl Imperatoris Galerii Maximini, Oedipus filius“

U širenju Rimske imperije, reka Dunav je imala značajnu ulogu, a, istovremeno, bila je i njena granica. Najveći deo limesa, odnosno, granice, bio je na teritoriji današnje Srbije, gde su podizani utvrđeni gradovi, odakle se Rim branio od varvara. Zahvaljujući geografskom položaju, u Srbiji se nalaze značajni spomenici koji datiraju iz Rimskog carstva. Takođe, petina ukupnog broja svih imperatora, rođena je u na tlu današnje Srbije.

Feliks Romulijana je u istočnoj Srbiji, nedaleko od sela Gamzigrad i jedan je od arheoloških lokaliteta na 600 kilometara dugom putu rimskih careva kroz Srbiju. 


 

Na ovoj zemlji  je u drugoj polovini trećeg veka rođen budući imperator Gaj Valerije Galerije Maksimilijan (293.311.n.e.), naslednik cara Dioklecijana. Čovek koji je prvi pokazao toleranciju prema obožavanju drugih božanstava (hrišćanstvo), ali nije imao sreću da ga istorija po tome upamti. Kako to biva kod iskonskih  edipovaca, sagradio je carsku palatu, u čast svoje gospođe majke, Romule, na visoravni koju s tri strane okružuju livade, a s četvrte reka Crni Timok. 

 


 

Kako bismo u potpunosti shvatili značaj ovog lokaliteta prvo odlazimo u Zaječarski muzej koji se smeštio u lepu i obnovljenu zgradu, a iz zbirke treba izdvojiti  deo arhivolte sa natpisom FELIX ROMULIANA (oko 306. god.); pilastar sa predstavom tetrarha u medaljonima (oko 306. god.); glavu imperatora Galerija i šaku sa globom, deo skulpture ili skulptoralne grupe izrađene od crvenog porfirita (posle 303. godine); glavu Herkula, deo skulpture od belog mermera (oko 310. god.); glavu Jupitera, deo skulpture od belog mermera (oko 310. god.); Asklepija, deo skulpture od belog mermera (oko 310. god.); mozaike: Dionis na gozbi (otkriven 1969.), Venatori, Lavirint (oko 310. god.); srebrno posuđe iz Romulinog konsekrativnog spomenika na Maguri (oko 306. god.); češljeve od jelenjeg roga (druga polovina IV – V vek); ostavu crkvenih predmeta (VI vek); nakit iz srednjovekovne nekropole sa prostora ispred glavne – istočne kapije Gamzigrada (XI vek).   

 


 

U Narodnom muzeju u Zaječaru, čuva se i mozaik neobično skladne kompozicije i jasnog kolorita, za koji stručnjaci kažu da je jedna od najlepših predstava Dionisa, kao mita o večito mladom božanstvu. Dionis je inače moj omiljeni bog, pored Afrodite, naravno. O tome koliko je bio omiljen u ovim krajevima, i od kada datira gajenje vinove loze u ovim krajevima svedoče i grozdovi isklesani na pilasterima, konzolama i parapetnim pločama. No, mi smo mu dostojno odali počast i „primili pričešće“ u Rajačkim pimnicama. 


 

Prisetimo se ovom prilikom i velikog Zaječarca i našeg državnika Nikole Pašića (Zaječar 1845–Beograd 1926). Prvo njegovo pojavljivanja u javnom političkom životu bilo je 1878. godine, kada je izabran za narodnog poslanika. Potom sledi osnivanja Radikalne stranke 1881. godine, predvođenje Timočke bune 1883, osuda na smrt, izgnanstvo i pomilovanje 1889.

Posle abdikacije kralja Milana, sa svojom strankom izvojevao je izbornu pobedu, preuzeo vlast u Srbiji i formirao svoj prvi kabinet Vlade 1891. godine. U njegovoj biografiji susreću se i funkcije predsednika beogradske opštine 1896–1897, diplomate–poslanika u Petrogradu 1893–1894, po završetku I  svetskog rata pregovarač je na Konferenciji mira u Parizu. Da se on pitao, a ne nezajažljivi kralj Aleksandar, Jugoslavija nikad ne bi bila stvorena. Ovde su izloženi i češalj kojim je održavao  dugu, sedu bradu i njegov posmrtni lovorov venac i maska 

 


 

Za vreme vladavine Obrenovića, Radikalna stranka, pa i on kao njen vođa, bili su uglavnom u opoziciji a sasvim retko na vlasti, dok su za vreme Karađorđevića bili isključivo na vlasti, a sporadično u opoziciji. Posle smrti upoređivan je sa ostalim velikanima evropske istorije. Zanimljiva je i anegdota koja se vezuje za njegovo ime. Jednom prilikom, kad je oboleo, u posetu mu je stigla skupštinska delegacija s porukom:

„Skupština Vam želi brzi oporavak s devedeset šest glasova za i četiri protiv!“

Vraćamo se u antički period.


U početku se smatralo da se u Gamzigradu  radi o vojnom logoru-kastrumu, a onda se ispostavilo da je Gamzigrad raskošna palata, koja spada među malobrojne reprezentativne spomenike dvorske arhitekture rimske imperije. Da je reč o carskoj palati, arheolozi su potvrdili krajem prošlog veka. Naime, pokojni profesor Dragoslav Sreojević nameračio se da kopa pored usamljene, bele, seoske kuće. Jedine  u okviru arheološkog lokaliteta.  Na mestu gde se nalazila građevina, čija je funcija bila zagonetna.

 Predpostavlja da  se baš tu nalazio paganski hram, u kojem je Galerijeva majka, izvodila, skupa  sa svojim sledbenicima mistične ritalne gozbe.

I ništa nisu pomogla odvraćanja gospođe Anke, da je od tolikog prostora, našao da kopa baš u blizini prozora, profesor je ostao odlučan u svojoj nameri. I 1984. godine pronašao ploču od tufopeščara s  uklesanim natpisom Felix Romuliana (datira iz 305 ili 306. godine n.e). Kopija ove ploče, umanjena,  prodaje se kao suvenir uz još pregršt zanimljivih sitnica u muzejskoj prodavnici. Pored toga što kupujete podsetnik na posetu ovom lokalitetu, time pomažete i ovim entuzijastima, da nastave istraživanju i obraduju nas s novim, još lepšim otkrićima.



No, Srbi ne bi bili Srbi da odmah nisu počela ogovaranja da je profesor ploču naručio kod seoskog kamenorezca, kako bi potvrdio svoje pretpostavke, da je ovaj lokalitet zapravo carska palata.

No, pronalazak glave imperatora Gaja, izrađene od crvenog porfirita, začepila je usta i tim večitim skepticima. 

Da, zaboravih da napomenem, na ovom lokalitetu sam bio u zlatno vreme naše arhelogije (kad je bilo i novca) krajem sedamdesetih godina XX veka.  

 


 

Kao dečak. Koliko se toga i sećam, osim da sam bio zadivljen?

Živopisnim mozaicima od raznobojnih kamenćića, lepim poput orjentalnih ćilima, ali lakšim za održavanje. Rimljane su znali i kome da se obrate za izradu mozaika, majstorima  Grcima, a platili ih kao današnji preduzetnici svoje radnike. Nisu bili mutavi ti Rimljani! Od dečačkih dana do danas, dosta sam proputovao i dosta toga video. Da li gamzigradska palata sija starim sjajem za mene? 

 


 

Znali su ti, rimski tajkuni da treba ulagati u nekretnine, da je to najsigurniji penzijski fond. Galerije je palatu gradio da bi posle povlačenja sa vlasti, u zavičaju proveo mirne penzionerske dane, ali je, avaj, 311. godine na putu za Sofiju preminuo. Zlobnici tvrde od sifilisa, ne dočekavši završetak palate. Prema Laktanciju, Galerijevo telo, unakaženo teškom bolešću, spaljeno je u Sofiji, dok Aurelije Viktor  tvrdi da je Galerije sahranjen u Romulijani. Pored majke. Jedna je  majka! A otac nepoznat, u senci, navodno Mars.  Smrtna majka i besmrtan otac. Poznato, zar ne?  Ako  mene pitate, zaista cenim to što je slavio boga-veseljaka Dionisa. I beše poslednji rimski imperator koji je prošao proces prevođenje u božanstvo. Već skedeći, Konstantin preminuo je kao hrišćanin. 

 


 

Ali, da te, navodno, začne bog rata,  a da slaviš život -  to je žešća pacifikacija. Za Nobela, momentalno da se uruči! No, njegovom psihološkom profilu sleduje tata Edip. I još umislio baja da je Pantokrator (vladar cele vaseljene),  a ovozemaljsku prćiju je delio s još tri vladara, na mamu da se i ne vraćamo, Galerije, druže, malo si se zaneo!

Već u IV veku ceo posed je prepušten hrišćanskoj crkvi.  U V veku palatu su razorili Varvari, a u VI veku Justinijan I je izvršio obnavljanje palate pretvorivši je tom prilikom u pogranično utvrđenje, dosta skromnije, doduše. Prilikom najezde Slovena, krajem VI veka, ovaj nekada zaista moćan grad biva napušten 

 


 

Sam carski kompleks se prostire na sedam hektara I opasana je dvostrukim;  starim I novim zidom sa dvadesetak kula. Unutar zidina nalazi se carska rezidencija, hramovi I kupatila (terme). Oko palate tu je i mnoštvo kamenih kuća, krivudave uličice I uski prolazi, neočekivani mali trgovi na kojima su vešto napravljeni kameni bunari.

Feliks Romulijana je bila jedno od “šest kapija carstva”. Pored površinskog dela postoji I kompleks podzemnih dvorana I hodnika koje vode u nepoznatom pravcu ka planini Rtanj I ka Gamzigradskoj banji. Kažu da je ovo područje bilo prepuno zmija, ali možda takva ogovaranja potiču od Galerijevih ljubavnica, kojima se nije dopadala njegova odanost majci.

Feliks Romulijana se izdvaja od drugih carskih palata iz toga doba po očuvanosti i specifičnom arhitektonskom sklopu, sa dva odbrambena bedema, skulpturama imperatora Galerija, Jupitera i Herkula, kao i prekrasnim mozaicima. Po umetničkim dometima mozaika i dekorativne arhitektonske plastike, Gamzigrad predstavlja vrhunsko dostignuće kasne antike, kao perioda u kome se centri moći pomeraju sa zapada na istok. Mozaici su, trenutno, zaštićeni, ali će tokom leta zablistati svom svojom lepotom. 


 

Tokom avgusta na ovom mestu, organizuju se pozorišne predstave i koncerte, pa, eto izvolite...

Od 2007. godine carska palata Felix Romuliana je deo UNESCO svetske kulturne baštine i meta znatiželjnih posetilaca, kao i mnogobrojnih istraživača i arheoloških stručnjaka iz Srbije i čitavog sveta. Dokaz da je naš lokalitet interesantan i samim Rimljanima (dodiše današnjim) je i podatak da su zatražili par eksponata s ovog lokaliteta. Dobili su ih, naravno privremeno, i izložili u Koloseumu. Naravno, uzvratili bi nam oni drage volje, ali treba da se steknu uslovi i obezbede sredstva za osiguranje eksponarta. Dotle, u daljem istraživanju, našim stručnjacimi pomažu Nemci i Norvežani. Uz pomoć Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu i donacije u iznosu od 32.362 EUR, realizovan je projekat čiji je osnovni cilj bio uredjenje prirodnog amfiteatra odmah izvan prostora istočne kapije carske palate Feliks Romulijana 

 


 

Pored palate, arheološki lokalitet obuhvata i obližnje brdo Magura, s dva brežuljka,  koje kad bolje zagledate, ukaže vam se jasan simbol materinstva. Taj požudni  objekt obožavanja! Iskopavanja su pokazala da je se radi o  svetom bregu, na kome je, poslednji put u Rimskom carstvu, izvršen čin apoteoze.  A njihova skaralnost datrira od bronzanog doba. Odavde su se Galerije i njegova, ljubljena majka uzdigli među bogove, u nebesa, a njihovi zemni ostaci pokopani su u mauzoleje. Ispostavilo se da je  Viktor Aurelije bio u pravu. Otkrivene su  dve zidane grobnice (mauzoleja), bogato ukrašene arhitektonskom plastikom, i dve humke sa lomačama (tumule)

Kalotne humke nose karakterističnu simboliku. One obezbeđuju sveti prostor  na kojem je obavljen čin divinizacije (prevođenja iz statusa smrtnika u besmrtnost) i ostvarena komunikaciju uzmeđu zemlje i nebesa. Bežična, Bluetooth?

Na srebrnoj lomači (rogus connsecrationis) spaljena je imperatorova lutka od voska, a s njenog vrha, iz kaveza, poleteo je beli orao. Da je bila srebrna nisu, do sada, pronađeni materijani dokazi, koji bi to potvrdili. No, Galeriju nije manjkao osećaj za vreme. Umro je taman na vreme da se vine u nebo, jer je samo dve godine kasnije Konstantin doneo čuveni edikt, kojim je hrišćanstvo proglasio za državnu religija, a mpagantstvo ukinuto.  Edikt, kojim bi bila onemogućena njegovu staromodnu konsekracija.

Na ovom arheloškom lokalitetu devedesetih godina XX veka pronađeni je oko stotinak zlatnika, solida (koji možemo locirati u vremenskom rasponu od 375. do 408. godine; za vreme vladavine: Gracianusa, Valentinianusa II, Theodosiusa I, Arcadiusa).

Kako politika dobrog domaćina nalaže pohranjeni su u tamu bankarskih sefova, kako u onih klonulih duhom i moralom ne bi rodili neke nečasne namere. I sami nadničari, koji su pronašli značajnije artifekte nisu bili zadovoljni s uobičajnom nagradom od sedam nadnica, nego su iskali i iskali... No to je već neka druga priča, priča o ljudskoj pohlepi i večnom nezadovoljstvu. No, vratimo se mi našem „maminom sinu“. 

 


 

Imperator Galerije je vladao po uzoru na cara Dioklecijana, pa je planirao da, kada se povuče sa prestola,  život nastavi u palati, koju će sagraditi u kraju odakle je poticao.  Od Dioklecijana je nasledio sistem vladavine poznat pod nazivom tetrarhija (na grčkom - vladavina četvorice), sistem vlasti  gde se ona del. S njegovom smrću, okončava se ovaj neobični sistem vlasti, neshvatljiv današnjim političarima.

Gradnja je počela posle pobede, koju je izvojevao nad Persijancima 298. godine. Iz tog perioda je unutrašnje utvrđenje kompleksa, palata u severozapadnom delu i mali hram. Konfiguracija terena nametnula je njegovu nepravilnu, trapezastu osnovu, a prvobitna fortifikacija nameće poređenja s Dioklecijanovom palatom u Splitu.  Zidovi palate bili su obloženi oplatama od mermera i zelenog porfirita ili ukrašeni freskama i štukaturama.

Sredinom V veka središnja dvorna u severozapadnom delu Romulijane prepravljena je i pretvorena u trobrodu hrišćansku baziliku. Odbrambene kule pretvorene su u zanatske radionice, tadašnje šoping molove. I sve bi bilo lepo i živeli bi duigo i srećno, da nisu naišli krvoločni Huni i sve spalili. Romulijana se obnavlja, ali dosta skromnije, izgleda da je i tada vladala ta prokleta kriza, nije bilo stranih investicija, a i investitori su, naravno, fušarili pri gradnji. Svaku sličnost s vremenom današnjim, odlučno i s gnušanjem odbacujem.

Prvi pisani dokument u novijoj istoriji o Romuliani ostavio je saksonski baron Herder u putopisu "Rudarski put po Srbiji", 1845. godine. Posle barona, za Romulianu se zainteresovao austrijski arheolog i putopisac Feliks Kanic, koji 1860. godine obilazi ovo područje i ostavlja nam crteže zidova i okoline. Godine 1950. arhitekta Ðurđe Bošković izradio je novu osnovu gamzigradskih bedema, naznačio položaj najznačajnijih građevina unutar njih i istakao potrebu da se ovaj važan kasnoantički spomenik zaštiti i istraži. Arheološka istraživanja, započeta 1953. godine, pokazala su da u okviru bedema postoji nekoliko palata i hramova, koji govore o značaju i nameni Romiliane.

 

среда, 1. јун 2022.

Неготин град лепих жена, вина и нота

 


Неготин се налази близу тромеђе Србије, Румуније и Бугарске.

Трагови неолитског човека, пронађени на обали Дунава у селима Прахово, Душановац и Радујевац, сведоче да је територија данашње Неготинске крајине била насељена још у камено доба. 


 

У време великих сеоба народа, са истока су продирала ратничка племена и није тешко замислити пустош која је остајала у пределу садашње Крајине после сваке војне најезде. Илири и Трачани (Трибали) се сматрају првим становницима Подунавља. Али зна се да су на простору Неготинске крајине свој траг оставили и Келти (Скордисци) и дошљаци из Дакије, мезијска племена Целегари и Тимаци (по којима је река Тимок, вероватно, добила име). 

 

Римљани су у првом веку нове ере потиснули Дачане, али су током наредних векова, са промењивом ратном срећом, садашњу источну Србију (ондашњу провинцију Мезију) бранили од Гота, Сармата и Словена. 


Византијски владари, немоћни пред најездом, мењају тактику према нападачима. Јустинијан I је дозволио неким словенским племенима да населе пределе од Велике Мораве до Црног мора. На територији данашње Неготинске крајине и дуж Тимока први од Словена насељавају се племена Негоци и Тимаци чиме започиње словенска историја ових крајева.


Име му се ипак први пут бележи у 16. веку. Место није имало значаја до 18. века, када је постало важно војно упориште. Године 1833. Неготин је трајно ушао у састав Србије. 


Неготин је, између осталог, познат и као родно место хајдук Вељка и  композитора Стевана Мокрањца. Дакле и сабља и нота. Како извољевате. 

Кућу у којој је смештен Музеј Хајдук Вељка, зидао је 60-тих година 19. века оборкнез неготински Тодорче, под кулуком, а за своје потребе. Године 1950. управа Музеја је, будући да је кућа била руинирана, позвала архитекту из Београда, Ивана Здравковића, да прегледа кућу и да дâ план за адаптацију, да би Музеј  1966. године донео одлуку да откупи кућу и да, с обзиром на то да је архитектонски врло карактеристична, у њој отвори етнографско одељење. Након тога је уследила рестаурација и адаптација.

 


Зграда је грађена од тврдог материјала, зидови приземља грађени су од необрађеног камена, правилно сврстаног у хоризонталне редове дебљине од 75 до 95 cm. Спратни део грађен је од опеке, а посебну лепоту му даје трем под аркадама и оригинални завршетак зграде у виду троугла, тј. пуног тимпанона оперваженог богатим венцем од опеке, поређаних у цик-цак комбинацији, по угледу на црквене грађевине византијског порекла.

Oгњиште или оџаклија, у којој се налазе експонати из етнолошке збирке, предмети покућанства који дочаравају амбијенталну слику старе градске куће из 19. века. Оџаклија је овалног облика и одигнута је од пода око 10 cm. По средини је огњиште изнад кога висе вериге на греди верижњачи и на њих је закачен бакарни котао бакрач. Прибор уз огњиште чине: саџак, тигањ, ватраљ (жарач), ћуп. Посуђе је већином од дрвета и смештено је уз зидове, тако да је простор око огњишта слободан. Чине га посуде за сервирање хране, воде и пића: тањири, панице, дрвене кашике и виљушке, сланици, буклије, крчаг, синија, црепуља, тепсије… Сто са кружном плочом, софра, постављен је ближе зиду, а око њега су четири троножца.

 


 

Вељко Петровић је рођен у селу Леновцу, код Зајечара, у богатој породици Петра Влаховића, кога су звали „Сирењар“, због мноштва стоке које је поседовао и сира што је продавао. У младости је Вељко Петровић био чобан и слуга. Са своје 22 године, као младић је реаговао када су два Турчина напала његову сестру. На мах их је убио и одмах се одметнуо у хајдуке. Лична његова храброст била је изванредна, и ради ње он је брзо постао разглашен на све стране. Прек и увек хајдук, Вељко није био много дисциплинован, и Совјет је имао с њим чешће неприлика. 1810. године одликован је руском Великом златном медаљом за храброст.

Вељка, рођеног у Леновцу код Зајечара, његов немирни дух још 1803. године води у хајдуке. Четовао је са познатим харамбашом Станојем Главашем, са чијом се рођаком Маријом касније и оженио и имао двоје деце.

У почетку Првог српског устанка Вељко је ратовао са Станојем Главашем, Ђушом и Вујицом Вулићевићем. Уз дозволу Совјета, 1807. године, диже на устанак свој родни крај, Црну реку. Лична храброст и јунаштво од Вељка врло брзо чине једног од највећих српских хероја о коме се песме певају и већ за живота га уводе у легенду. Карађорђе га именује за војводу и поверава му да чува Бању, а касније и Неготин где је јуначки погинуо бранећи Крајину од Турака.

Хајдук Вељко Петровић, војвода Крајински, чува источну границу Србије, обезбеђује ред и мир у Крајини, утврђује град и шанчеве око њега. На тај начин Неготин добија значајну улогу у обезбеђењу српске границе према турској видинској армији.

Постоји у пиротском крају народно предање о погибији Вељковој, коју је пренео старац од 90 година, Ђорђе Голубовић звани Лепоје 1897. године. У тамошњем месту Шугрин (код Калне) рођен је Стеван, главни Хајдук-Вељков тобџија. Једном приликом 1813. године у Неготину се Стеван опио, и због тога лоше гађао, па га је Хајдук-Вељко ишамарао. Стеван се наљутио због понижења и пребегао је Турцима. Испричао им је све што се десило и они су га узели за свог тобџију. Пошто је рекао да га је Вељко плаћао грош по дану, нови господари су му наводно дали 100 гроша награде. Услов је био да топом што пре погоди Хајдук-Вељка. И после неколико дана Стеван заиста уби топом Хајдук-Вељка.


 

Након Вељкове погибије, Турци су заузели Неготин и Крајину. Остале су запамћене његове речи:

„Главу дајем, Крајину не дајем. ”

Женио се два пута. Прва жена је била Марија, најмлађа сестра по мајци Станоја Главаша, али она није могла поднети хајдучки живот Вељков па се разиђоше. Друга његова жена, Чучук Стана, била му је нарочито мила. За њу се везују многе приче укључујући и оне да се са Вељком тукла против Турака, бранила Неготин и да је чак четири ране у тим борбама задобила. После његове смрти удала се за другог чувеног јунака, грчког капетана Јоргаћа. Врло живу Вељкову биографију написао је Вук Караџић (Скупљени историјски и етнографски списи, И, 225—238).

Одликован је руском златном медаљом за храброст.

 

Стеван Стојановић Мокрањац je pођен је 9. јануара 1856. године у Неготину. Преци Стевана Стојановића воде порекло из околине Прилепа у Македонији, одатле су досељени у село Мокрање.Завршио је гимназију у Зајечару; уписао се на природно-математички одсек Велике школе. Као гимназијалац био је члан Првог београдског певачког друштва.

Године 1879, уз помоћ Певачког друштва, одлази на музичке студије у Конзерваторијуму, у Минхену, код Јозефа Рајнбергера. Због несугласица са директором Конзерваторијума, Мокрањац у трећој години студија (1883) губи државну стипендију, прекида студије и враћа се у Београд. Године 1884. постаје хоровођа певачког друштва Корнелије Станковић. Његови успеси, као хоровође и композитора Прве руковети и Опела у ге-молу, омогућују му да добије стипендију и настави школовање 1884. у Риму, код Паризотија, а од 1885. до 1887. на Конзерваторијуму у Лајпцигу.

 


Године 1887. постаје диригент „Првог београдског певачког друштва”. Од 1887. до 1900. радио је и као наставник музике у Првој београдској гимназији и Првој нишкој гимназији „Стеван Сремац“ а од 1901. као предавач појања у Богословији. Био је у то време слободни зидар, један од чланова београдске масонске ложе Побратим.

 


Заједно са Станиславом Биничким и Цветком Манојловићем оснивач је прве сталне музичке школе (1899) – Српска музичка школа у Београду (данас Музичка школа „Мокрањац“), чији је директор био до своје смрти. Његовом заслугом основан је први гудачки квартет у Србији.

 


 

Године 1906, изабран је за дописног члана Српске краљевске академије (данас: Српска академија наука и уметности). Био је ожењен 1898. Маријом, братаницом Уроша Предића. Имали су сина Момчила Мокрањца, професора Фармацеутског факултета.

 


Најпознатија његова дела су свакако Руковети – петнаест сплетова песама заснованих на фолклорним мотивима из различитих делова Србије, Босне, Македоније, Бугарске, Приморски напјеви, духовити скерцо Козар, као и музика за православна богослужења: велелепна Литургија, из које је најпознатија Херувимска песма, најзначајније остварење хорске музике у Срба, Опело у фис-молу, Три статије, Тебе Бога хвалим, Величаније светом Сави...

 


 

Вредно је радио и као мелограф: познати су његови записи Народних песама и игара са мелодијама из Левча, као и две значајне збирке записа са српским црквеним напевима: Осмогласник и Страно пјеније.

Мокрањчева породична кућа у Неготину је 1964. године рестаурирана и претворена у музеј и музички центар.

 Београд је напустио 1914. године и преселио се у Скопље како би избегао Први светски рат, а убрзо потом и умро, 28. септембра исте године од компликација јетре након 3 године боловања. Његово последње дело је „Неотпевана песма“

Посмртни остаци Стевана Стојановића Мокрањца су пренети из Скопља у Београд 1923. године. Његов гроб се налази у Новом гробљу у Београду. У сећање на Стевана Стојановића Мокрањца, у његовом родном граду, Неготину, од 1965. године, сваког септембра се традиционално одржавају хорске музичке свечаности „Мокрањчеви дани”

 


 А онда у Рогљиво, у Дуњин конак из 1933. на ручак.