Ovaj grad je jarko osvetljen. Bio sam tek nedelju dana u
Lisabonu i još se nisam navikao na bezbrižnu svetlost. U zemljama iz kojih sam
došao gradovi su noću ležali crni kao ugljenoskopi, a jedina svetiljka u mraku
bila je opasnija nego kuga u srednjem veku. Bio sam došao iz Evrope XX veka.
(Noć u Lisabonu-E.M.Remark)
Dolazeći
iz Barselone, maratonskim putem prelazeći celo Iberijsko poluostrvo, Lisabon mi
se, na prvi pogled, učinio tako lak, nestvaran, obasjan skoro božanskom svetlošću, delovalo je da prosto lebdi. Meni,
koji sam o njemu maštao već godinama. Put u Lisabon je nostalgično putovanje u
prošlost, u jednostavan svet, koji kao da je lišen problema, a oplemenjen svim
lepotama življenja. I nekom pritajenom neobjašnjivom tugom, češnjom za nekim ko je otplovio u
neke nepoznate daljine. Prestonica nekad moćne kolonijalne sile Portugalije.
Zemlje koja je još 1143. imala kralja (mada je od 1910. republika). Četiri
godine kasnije, Lisabon iz mavarskih ruku biva pripojen tom kraljevstvu. Osnovao ga je po drevnom predanju sumnjive verodostojnosti Odisaj
Portugalija,
zemlja na krajnjem zapadu evropskog kontinenta, u kojoj se istovremeno oseća
šarm južne Amerike i čuje ritam afričkih bubnjeva. Ponosno noseći moćnu
prošlost, ali bez preteciozne pompe, ova zemlja smeštena na evropskom ćošku danas živi mirnim i
povučenim životom, poput neka penzionisane filmske dive, koja uživa u spokojnoj
starosti i bogatom iskustvu.
Putovanje je
tek na svom
početku i putnika,
savesnog kao što jeste, ovde žacne prva uznemirujuća misao.
Na kraju
krajeva, kakvo je
ovo putovanje?
Putovanje kroz
Portugaliju, Žoze Saramago
Početak
kolonijalne moći datira s početka XIV veka, kada kraljevina šalje prve
ekspedicije u Afriku. Vasko da Gama 1497. godine otkriva morski put do Indije,
a 1500. Pedro Alvares Kabral Brazil. Otpočinje njegova kolonizacija.
Magelan
1519. godine počinje prvi obilazak sveta morskim putem. Tri godine kasnije
otkriva Filipine. Portugalci su prvi zapadnjaci koji su se 1543. godine
upoznali s japanskom kulturom.
*više o ovim moreplovcima u Aneksu na kraju putopisa
Od
1580.-1640. Porugalija je okuprana od Španije, a glavni grad se seli u Brazil.
Brazil nezavisnost stiče 1822. godine, a Portugalija utehu traži na afričkom tlu,
u Angoli i Mozambiku.
Od
1926.-1974. godine u Portugaliji vlada diktatura, mada se tokom II svetskog
rata drži neutralno, pa postaje svojevrsni eldorado za špijune svih boja.
Diktatura se završava Revolucijom karanfila (25. aprila 1974.). Evropskoj
porodici se pridružuje 1986. godine, a prva je zemlja koja je uvela zajedničku
valutu evro. Mada danas kuburi s istom. U zamenu za izdašnu finansijsku pomoć
(78 milijardi evra) Portugalija je obećala da će zamrznuti plate, povećati
poreze i smanjiti izdvajanja za socijalu. No odmah je otpočeo talas štrajkova.
Odraze
nekadašnje moći pronaći ćete u ovdašnjem umetničkom lokalnom manueliskom stilu,
ali i u sjajnom belemskom muzeju, u kojem su izloženi umetnički predmeti iz
nekadašnjih kolonija. Ne kaže se, bez razloga, da onaj koji nije video Lisabon,
nije ni video lepotu.
Lisabon
(Lisboa) se smestio ugnezido na obalama najduže reke iberijskog poluostrva, reke Težo, a
u neposrednoj blizini Atlantika. Ime je dobio po Odiseju koji je tumarajući
Mediteranom stigao i do Atlantika. Vladar Markes de Pambol (Marquês de Pambol)
otpočeo je da zida novo gradsko jezgro tj. centralnu gradsku oblast Bajša
(Baixa). Njegova vizija širokih ulica (avenija) bila je potpuno drugačija u
odnosu na izgled uskih ulica kakve su se mogle videti u drugim evropskim gradovima
tog doba.
Lisabon
je najzapadnija prestonica Europe, podeljena na 53 opštine, na stari i na novi deo, a granica je Castelo de São Jorge. Centar je velika
pešačka zona, a brza, moderna i jeftina podzemna železnica zajedno sa paukovom mrežom
tramvaja i autobusa čine lako dostupnim bilo koji deo grada putniku namerniku.
Za svakog
posetioca Lisabona, obavezna je vožnja karakterističnim tramvajem žute boje, i
to linijom br. 28! Jedan od najdužih mostova na svetu (Vasko de Gama, dug 17
kilometara) premošćuje reku. Lisabon je 1998. godine izabran za sedište Svetske
izložbe EXPO.
Vasko
da Gama oplovljava Indiju 1498. i u čast ovom dogadjaju izgrađen je manastir
Žeronimo (Jeronimo) u lisabonskoj četvrti Belem. Ime ove četvrti portuglaska je
varijacija na Betlehem (Vitlejem). Na ulazu u
luku nalazi se istoimena kula. Odavde su kretali čuveni moreplovci, računajući
i već pomenutog Vaska da Gamu.
Kulu je izgradio kralj Manuel I u vremenu od
1515.-1521. godine. Projekat je uradio arhitekta Diogo de Boitak, u kasnogotskom
stilu. Zdanje se sastoji od bastiona i kule visoke trideset metara s četiri
sprata. Bastioni su ukrašeni malim kulama u obliku školjki. Na severozapadnom
zidu kule je glava nosoroga, prvi prikaz ove životinje u Evropi. Kula je imala
i odbrambenu ulogu.
Moreplovci su s dalekih putovanja donosili razne dragocenosti: zlato, srebro, dijamante, zaćine i svilu, egzotične biljke i životinje. Od 1983. godine ova kula je na UNESCO listi.
Ispred kule je 1960. godine, na pločniku iscrtana karta sveta, kako su ga, u ta
zlatna vremena Portugalije, videli čuveni moreplovci.
Tu
je i Spomenik otkrićima u Aveniji de Brasilia smešten na obali otkriven 1960.
godine na petstogodišnjicu smrti princa Henrija Navigatora, čoveka koji je zaslužan
za portugalska istraživanju tokom XV i XVI veka. Masivni spomenik je usidren
karavana sa Princom Henrijem na krmi, u podnožju su reljefi čuvenih moreplovaca, kraljevskih
zaštitnika i drugih koji su učestvovali u zlatnom vremenuu otkrića.
Kompleks manastira Žeronimo, remek je delo manuelinske arhitekture, autentičnog
portugalskog stila stvorenog u vreme vladavine kralja Manuela I. Fasadna
plastika je čipkasto-devičanska, filigranski rad u mermeru vredan divljenja. I sve to finansirano je od obilnog ulova s kolonijalnih putovanja. Ovde se zauvek usidrio i pustolov i istraživač Vasko de Gama.
“Lisboa não se vê, sente-se”, moglo bi se prevesti kao: “Lisabon se ne može videti, mora da se
oseti”! Osećaj da niste u
Evropi, da ste na mestu gde se mešaju raznorazni uticaji, tako gde su klesari
udahnuli dušu kamenu, a potom prelazite na poznate “azulejos“-e, keramičke pločice,
kojima su ukrašene fasade zdanja, ali i njihova unutrašnjost, svojevrsno su ogledalo
setne portuglaske duše. Portugalije je jedna od retkih zemalja u kojima se umetnost
cenila i nije se žalilo da se u nju ulaže.
Idemo dalje. Znate li, slučajno kako je nastala
portugalska rasa konja? Kralj Žoao V, po savetima svoje supruge Marijane od
Austrije, 1748. godine uvezao je andaluzijske
kobile i ukrstio ih sa lokalnim konjima, napravivši luzitanskog konja. Alter
Reale. Takvog konja ćete pronaći na Trgu Komercio u Lisabonu. Jaše g dotični
kralj.
Ako slučajno nemate konja pri ruci, idealno mesto za
početak obilaska je oblast Bairro Alto (Gornji grad) u čijim uskim i oronulim
ulicama vreme kao da je stalo, i čije se kafane, fasade i ljudi ne haju da vas
impresioniraju. Četvrt datira iz 1513. godine, a pažljivi voajer primetiće
mnoge živopisne prizore na terasama, po balkonima, prostrt veš, staromodne
TV-antene, ponekog stanovnika.
Portugalcu su jedna od
najstarijih evropskih nacija, nastala početkom srednjeg veka. Nekada su ovo tlo
nastanjivali Kelti, pa Feničani (pre 3200 godina), u prerimskom dobu, a zatim
su za njega neprestano ratovali sa Grcima i Kartaginjanima. Oko 711. godine
grad osvajaju Mavari pod čijom vlašću se još više razvija. 1147. je vraćen u
ruke hrišćana, a 1255. postaje glavni grad Portugala.
Godine 1290. se u njemu se
osniva prvi univerzitet u Portugaliji. Međutim, 1709. godine iseljavanje je
toliko uzelo maha, da je vladar Žoao IV morao da ga zabrani. Najveći deo
stanovništva su Portugalci ali ima i imigranata iz bivših kolonija; iz Afrike,
Brazila, a sve više i iz Ukrajne, Rumunije, Rusije i Moldavije.
Portugalci su srdačan
narod, koji govori jezikom, koji se piše slično kao španski, ali izgovara uz
obilje šuštavih zvuka, kao da imate zubnu protezu i ona vam baš najbolje ne
paše.
Neka vas zato ne
začudi, ako u fado baru, gde nastupaju amateri, deda koji je izašao da baci
đubre, uđe i otpeva pesmu samo za svoju dušu. Fado barovi, u Portugaliji, su sveta
mesta poput crkava. Svaka nepristojnost ovde se kažnjava oštrim prekornim
pogledom.
Domaćini su mi
ispričali i jednu anegdotu, koja to odlično ilustruje. Ruski, tada premijer,
Vladimir Putin došao je s obezbeđenjem i zatražio da se to veče bar isprazni,
kako bi bezbedno mogao da uživa u zvucima fadoa.
Meštani su mu poručili da je
dobrodošao, ali da zbog njega neće nikako zatvarati bar i da može povesti samo
dva telohranitelja. Nije mu ništa preostalo nego da pristane. I tako je moćni
Putin sedeo uz meštane i uživao u muzici.
Ne bi trebalo
propustiti romantičan način upoznavanja Lisabona sa liftom, zaštitnim znakom
grada, grandioznom čeličnom gotskom konstrukcijom, poznatom pod imenom Santa
Žusta (Elevador de Santa Justa), koji povezuje gornji grad, Bairro Alto, sa
donjim gradom, Bajšom. Izgradio ga je učenik Gustava Ajfela, Raul Mesner de
Ponsard, pa stilom podseća na Ajfelov toranu. Počeo je sa radom davne 1902.
godine.
Smeštamo se u naš
hostel u centru grada (Yes Hostel Rua de Sao Juliao 148). Moramo da poranimo na
doručak jer nam je program vrlo ambiciozan. U sobi pravimo plan za sutra.
Istorijski centar
Lisabona raširio se na sedam brežuljaka, premošćenih strmim ulicama, duž kojih
mile karakteristični žuti tramvaji, strme žičare i već pomenuti lift. Devedesetih
godina XX veka infrastruktura grada je unapređena. Nov železnički čvor, Gare de
Oriente, povezuje Lisabon sa ostalim delovima Evrope. Aerodrom Portela je
najveći u Portugaliji.
Aprila 1974. portugalski radio emitovao je poruke Komaande oružanih snaga koje su od građana zahtevale da ostanu u svojim domovima. Pučisti to nisu prihvatili i noseći u reverima crve karanfile izvršivši državni udar i smenivši režim diktatora Salaza.
Iako, na trenutke, može
da podseti na nekadašnji bezbrižni Beograd, razlike su očigledne. Ovde život
teče nekim posebnim usporenim tempom, tempom koji odlikuje i fado muziku, nema
gužve i nervoznih vozača i pešaka. Iako su u velikoj finansijskoj buli, nećete
moći to da osetite, čak ni da vidite. Oronule zgrade, delovaće vam čak nostalgično
i šarmantno.
Sledeća četvrt koju ne biste smeli da preskočite je Šiado (Chiado). Ovde ćete pronaći inspiraciju za šoping, mesto da predahnete i isplanirate dalju rutu razleganja. Možda baš naletite na kafe (A Brazilijera), mesto na kojem je boravio i čuveni portugalski pesnik, Fernando Pesoa.
Naime, na lisabonskom Trgu
Svetog Karlosa, u Bajši, na četrvrtom spratu kuće koja je gledala na pozorište
i crkvu Svetog Dominguša, 13. juna, na Dan Svetog Antonija, zaštitnika
Lisabona, u 15 sati i 20 minuta, rodio se Fernando Pesoa (1888.-1935. Fernando Antonio
Noqueira Pessoa). Bilo je to prvo dete u porodici Žoakima de Seabre Pesoe
(Joaquim de Seabra Pessoa) i Marije Madalene Pinjeiro (Maria Madalena Pinheiro
Pesso). Godina je bila 1888. Pesoa na portugalskom znači ličnost. Njegova majka
nije znala da nije rodila jedinca.
„Ne znam koliko duša
imam.
Menjam se svakog trena.
Gradska promenada
tečee ulicom Rua Augusta, omeđenom s jedne strane baroknom kapijom ka Praça
do Comércio i s druge, trg Rossio. Na Trgu Komercio nekada je nalazila pijaca.
Nestala je na Dan Svih Svetih 1. novembra 1755. godine kada je grad protresao
snažan zemljotres. Trajao je otprilike od 3,5-6 minuta, a zatim je nastupio snažan
cunami. Stradalo je tada između 60 i 90 hiljada stanovnika, a 85% grada je bilo
razrušeno. Tadašnji premijer, Markiz de Pombal, čija statua krasi centar grada,
izrekao je hladnokrvno legendarne reči:
"Pokopajte
mrtve i nahranite žive!"
Moćnom zemljotresu
odolele su samo pojedine zgrade Alfame. Kao da je i prirodna katastrofa imala
razumevanja za sirotinju raju. Najstariji deo Lisabona, Alfama, kvart je koji se
pruža u podnožju brda, na kojem je tvrđava Svetog Đorđa. Duž uskih krivudavih kaldrmisanih
ulica prostiru se prodavnice, taverne, a boemštini cele četvrti doprinose
privatne kućice, čiji stanovnici ne haju za zanost ponesenih turista. Ako
poranite izjutra, a utorak je ili subota, videćete čuvenu Lisabonsku buvlju
pijacu, Feira da Ladra, u delu Alafame pod imenom Campo de Santa Klara.
No, zemljotres je
insirisao čuvene filozofe, te je Volter kritički preispitao određene
optimističke filozofije svog doba. Ovo nije najbolji od svih mogućih svetova,
poručivao je Lajbnicu i njemu sličnima zanesenjacima. Žan Žak Ruso, diveći se
„plemenitom divljaku“, kritikovao je čovečanstvo koje se životom u gradovima i
razvojem tehnologije odmetnulo od maćehe prirode.
O zemljotresu u Lisabonu
pisao je i Imanuel Kant, razvijajući određene koncepte u estetici i
pokušavajući da razume zemljotrese na naučni način. Misao evropskog
prosvetiteljstva bila je fundamentalno određena lisabonskom katastrofom.
Vratimo se Alfami, koja
je puna istorijskih zgrada i crkava, koje ne treba zaobići. Noću Alfama poprima
neki misteriozni oblik, a strme krivudave ulice postaju mesta na kojima
restorani postavljaju svoje bašte i odakle odjekuju setni zvuci fada. A potom
krenite u šetnju bez cilja, i ne
oklevajte, jer ćete biti bogato nagrađeni! Najlepše doba dana je vreme svitanja
i sumraka. Na trenutak pred vama oživee vaša i Vendersova "Lisabonska
priča".
Iako katedrala Largo de
Se u Alfama, nije nalickana, naprotiv, ona je prva crkva podignuta u Lisabonu,
na mestu Saracen džamije, nakon što su grad preuzeli krstaši u XII veku. Otvorena je: od ponedeljka
do subote od 8:30 do 18:30 časova.
Tvrđava Svetog Đorđa
(Castelo de São Jorge) smeštena je na brdu, izdiže se nad rekom Težo i centrom
grada na visini od 110 metara. Nakon zemljotresa iz 1775. tvrđava je pretrpela
velika oštećenja, a obnovljena je za vreme Salazarove vladavine.
Lisabon je bogat
muzejima (od muzeja kočija (tu su i zlatne pape Klementa XI, vode do muzeja
fadoa i portugalskih keramičkih pločica), crkvama, manastirima i palatama, ali
i prekrasnim parkovima kao što su Park Edvarda VII ili botanički vrtovi Ajuda i
Principe Real.
Kalosta Sarkis Gulbenki,
jermenski naftni magnat, rođen je 1869. godine u Jermeniji. U Portugaliju je
stigao 1942. godine. Umro je 1955. godine i ostavio za sobom jednu od svetski
naj rafiniranijih umetničkih
kolekcija. Smeštena je u Centru za modernu umetnost.
Sadrži egipatske, grčke i
rimske antikvitete, islamsku keramiku i tekstile, sirijske umetnine, kinesku
keramiku i evropske srednjevekovne ručno izrađene skripte. Kolekcija je ogromna
pa se postavke smenjuju. Među slikama su i dva Rembranta, Rubens i Renoar. Otvoreno:
od srede do subote od 10:00 do 18:00 časova.
A ako vam preostane još
vremena otisnite se do Parka nacija (Parque das Nacos), podignutom povodom Expo
98, u čijem je sastavu i poznati lisabonski Okeanijum.
Do sada ga je posetilo
preko 10 miliona ljudi, a cena karte je oko 6 evra. Ako ste ljubitelj mode i
dizajna ne propustite Mude muzej.
U petak smo baš
poranili. Plan je bio da što ranije stignemo na voz (50 € povratna) i prevalimo
trista kilometara do drugog najvećeg portugalskog grada Porta (Oporto). Plan je
bio da obiđemo Muzej savremene umetnosti i porodilište čuvenog vina Porta. No,
ono je s druge strane reke, u Gaji (Nova de Gaia), u drevnim vinskim podrumima,
u kojima ga možete probati i kupiti.
NOĆ U LISABONU
„Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade.
Ni u jednom metafizickom sistemu.
Možda bih na drugi svet mogao poneti svoje snove.
Ali zar ću moći da ponesem na drugi svet ono što sam zaboravio da
sanjam?
I baš ti snovi, ti snovi koje je trebalo snivati, oni su leš.
Sahranjujem ih u svom srcu zauvek, za sva vremena, dok traje sveta i
veka.“
U stravičnoj
noći, Žoze Saramago
Noć je vreme kada se
javlja nostalgija, romantika, merak. To je ovdašnji izum i zove se fado muzika,
koju se pojašnjava rečju solidad ili solitate (saudade), kojoj ne možemo lako
pronaći pandan u srpskom jeziku… nije ni tuga ni melanholija, ni bedak… To je
nekakva eklektika sudbine, sećanja koja sadrži tugu, nostalgiju, pomešanu s srećom,
bolom, ali i s ljubavlju koja nije „na izvolte“. Na nešto čega više nema, što
bismo želeli da nam se dogodi, svojevrsna nostalgija za budućnošću. Sevdah, bejbi!
Napomena o oprezu:
melahonija je samo predvorje depresije! Leči se protivotrovom, koji kao i svaki
sadrži male količine otrova, a zove se fado! Koja ne štedi nikoga, čak ni sebe
samu!
Fado je pesma portugalske duše i svojevrsni evropski bluz. Da još dodam i
najdemokratičnija muzika jer je pevaju bukvalno svi, stari i mladi, zaljubljeni
i tužni, bogati i siromašni, talentovani i oni bez dara.
Ako se ratosiljamo ovog
filozofskog traktata, u muzičkom smislu fado predstavlja mešavinu muzike
afričkih robova, muzike mornara i arapskih ritmova.
Jedan moj uvaženi vinski prijatelj obavestio me je da postoji i jedna energičnija podvrsta fada, nastala u novije vreme u
univerzitetskom gradu, Koimbra, koja izvodi se uglavnom u tom delu Portugalije, a
karakteristična je po tekstovima koji ne govore o žalbi za muževima na
moru, ritmovi su brži, a izvode je samo muški izvođači.
Pevači su uglavnom obučeni
u crno, muškarci u odela, a žene u haljine sa šalovima prebačenim preko ramena.
Jedna od najuticajnih pevačica je Amália Rodrigues.
Noćni život Lisabona je
raznolik, i podrazumeva posetu restoranima, kafićima, koji se može nastaviti po
klubovima i diskotekama. Stare gradske četvrti u svojim nedrima kriju materijal
za takva istraživanja. Uglavnom su otvoreni do 2 sata izjutra, a diskoteke rade
i do 6 sati, mada negde možete da se ugnezite i posle tog termina! Ako ste u
potrazi za najstarijom gradskom kafanom to je Martinho da Arcada na trgu Praça do Comércio (na
kojem je kip Don José-a I).
PORTUGALSKA KUTLAČA
A što se hrane tiče,
ima ovde svega, od divljači do ribe i morskih plodova. No, ne probati bakalar,
bilo bi, u najmanju ruku, vrlo nevaspitano prema ljubaznim domaćinima. A da ne
pominjemo prefinjene portugalske sireve poput amarele, serpe, evore, serene,
spisak je nemoguće okončati…
Njih ćete kao meze dobiti uz inćune. Na vama je
samo da još odaberete odgovarajuće vino.
Portugalci su veoma
ponosni na svoju kuhinju koju karakteriše raznolikost. Nabrojmo samo neke od
specijaliteta: bakalar (pastéis de bacalhau), grilovane sardine (sardinhas
assadas), čorba od zelja i krompira, začinjena
portugalaskim kobasicama (caldo verde). Probali smo i neobično jelo koje
za osnovu ima nešto slično našoj popari.
Kada dođemo do slatke
završnice tu su puding od pirnča sa cimetom (arroz doce) i krem od mleka, jaja
i karamela (leite crème). Ako zaželite espresso ovde su ga prekrstilu u „bica”.
Portugalija je veliki
proizvođač vina pa je i izbor pozamašan. Najveći je svetski proizvođač plute. Vina
iz Serra de Sintra su poznata još od XIII veka. ovde ćete pronaći i zeleno vino
(vino verde). Međutim, najpoznatije portiglasko vino je porto, koje se
proizvodi od 1830. godine u koopraciji Velike Britanije i Portugalije.
Portugalija je imala i
značajne alhemičare, što teoretičare, što zanatlije od Paskuala Rubeloa, preko
jedne žene-alhemičara Kasije Andreuš do
Alvara du Madedeuša (1755.-1799.). Ovaj potolji od kostiju je spravljao lekove,
bavio se i vulkanima i tumačenjima snova.
Monasi manastira
Jeronimita, u manastirskoj kuhinji su skovali tajni recept za čuveni Belemski
kolač (Pastes de Belem). Tim činom stali su rame uz rame uz ovdašnje
alhemičare. I stvorili remek dela oblika školjke punjene kremom od žumanaca.
Još na nepcima osećam
ukus tradicionalnih porugalskih kolačića "queijada" i
"travesseiro" koje sam probao u najstarijoj poslastičarnici smeštenoj
i portugalskom kvartu Belem. Pojeli smo ih posle smene garde i posete Muzeju
kočija.
S druge strane reke
Težo (Tago) posmatrao me je Isus raširenih ruku. Učinilo mi se da mi namiguje.
Stoga me nije začudilo kada sam saznao da Portugalija godišnje uknjiži čak
trista sunčanih dana.
LISABONSKA KNJIŽARA BERTRAND
Portugalija ima dugu
tradiciju obesne i satirične poezije, od srednjovekovnih trubadura, i to je
visoko uvažavan poetski žanr, kao u svakoj civilizovanoj zemlji, jer zna se da
bi bez satire svaki vladar (ili sličan lik bio apsolutista, tiranin.
(Putovanja i druga putovanja, Antonio Tabuki)
Osvrnimo se malo i na
duhovnu hranu. Lisabonska knjižara Bertrand radi od 1732. godine. Preživela je
potrese, revolucije, a i najnoviju ekonomsku krizu. Najstarija knjižara na
svetu koja posluje bez prekida nalazi se u mondenskoj lisabonskoj četvrti Šiado
MRAČNA STRANA PORTUGALSKE PROŠLOSTI
Povodom finansijske
krize u Portugaliji javila su se razmišljanja da bi ova zemlja prvo trebala da
iskoristi svoje zlatne rezerve, pre nego što uzajmi od drugih zemalja Evropske
Unije. No ovo pitanje o zlatu vrednom milijarde evra, budi neka mračna sećanja
na porugalsku bližu prošlost.
Iako je sporazumom iz
1373. godine bila vezana za Britaniju, Portugalija je tokom II svetskog rata
ostala neutralna. Iskoristila je to na najpametniji način i trgovala s obe
zaraćene strane Od trgovine volframom s nacističkom Nemačkom stekla je dobar
deo svojih zlatnih zaliha.
Volfram iz portugalskih rudnika u Nemačkoj je
korišćen za proizvodnju oružja. Početkom rata Nemci su dikatatorskom režimu
Anotonija de Oliveire Salzara rudu plaćali falsifikovanim novcem, ali je
portugalska nacionalna banka diktatora obavestila o prevari. Otada su
Portugalciju za isporučenu robu primali isključivo zlatne poluge, zlatom
pokradenim iz porobljenih evropskih zemalja i zlatom uzetim od žrtava
holokausta.
Saveznici su zapretili
Portugalcima sankcijama ako nastave ovaj prljavi posao, uz upozorenje da će
tako stečeno zlato morati da kad tad vrate. Po okončanju rata pregovori oko
povratka nelegitimno stečenog zlata su se otegli i bili su umanjeni, ta je na
kraju vraćeno samo dve tone. Od neverovatnih 400 tona, Tek muzarni deo ovih
rezervi iskorišćen je za ulazak Portugalije u evrozonu. Zlatne poluge s
ugraniranim orlom koji u kanđama nosi kukasti krst nalazi se u centru Lisabona,
skrivene u trezorima centralne banke.
Odvojili smo nešto
vremena da obiđemo i lisabonsko zaleđe. Kada se Lisabonu približavate s mora, pre nego što
zagazite u reku, s leve strane će vas dočekati Sintra. U Sintri je Andrić
progledao Bajronovim očima:
„U munjevitim vizijama
koje su se raspaljivale na ovom malom stvorenju, kao požar na čobanskoj
žeravki, Bajron je po prvi put imao sve ono što snovi obećavaju, što žene nikad
ne daju, i što život stalno oduzima. Sve je to jurilo sada kroz njega, zajedno
sa zahuktanim krvotokom.“
Prateći njihove korake,
prošetali smo simpatičnom varošicom, obišli najstariji hotel na iberisjskom
poluostrvu (Lowrence's hotel) i samouvereno se peške uputili ka palati Pena, ne
sluteći da nas očekuje pola sata hoda, vijudavim, strimim putem prepunim
serpentina do ove romantične građevine.
Pena dvorac (Castelo da
Pena) ili Pena palata (Palácio da Pena) je jedno od sedam čuda Portugala,
eklektičko zdanje kao iz bajke, jedno od onih s UNESCO-ve listi svetske
kulturne baštine (od 1995. godine). Građeno od 1842. do 1854. godine, za novac kraljice
Marije u Fernanda II, u mladosti nemačkog princa, po lucidnosti opasan je
takmac bavarskom Nojšvanštajnu (Neuschwanstein).
Zadatak izgradnje
dvorca poveren je baronu Vilhelmu Ludvigu fon Ešvege, nemačkom arhitekti laiku,
uz sugestije kraljevskog investitorskog para. Na žalost, kraljica Marija nije dočekala
dobijanje upotrebne dozvole, umrla je u 34. godini, 1853, donoseći na svet
jedanaesto dete, godinu dana pre nego što je završena izgrdnja dvorca.
Posle
Marijine smrti, Ferdinand je vukao titulu regenta sve do 1855, kad je na presto
stupio njegov sin Pedro V. Deluje da je preboleo blagopočivšu kraljicu, jer je
boravivši u ovom bajkovitom dvorcu, sklopio morganatski barak a svojom
ljubavnicom, švajcarsko-američkom glumicom i pevačicom Elizom Hensler, koja je tako
dobila titulu grofice od Edle.
Uživajući u čarima ovog
neobičnog zdanja, pomalo smo izgubili predstavu o vremenu. To smo platili time
da nam je autobus za najzapadniju tačku evropskog kontinenta, Kabo da Roka
(Cabo da Roca) zbrisao.
Sledeći je kretao tek za četrdeset pet minuta Nismo
pali u letargiju, nego smo, posle kratkotrajnih pregovora s lokalnim taksistom,
vremešnim Mercedesom krenuli prema ovom divljem, stenovitom krajoliku, koji je
u ovo vreme izgledao idilično, posut raznobojnim poljskim cvećem.
A
onda je bilo vreme za plažu. Portugalska atlanska obala duga je oko 850
kilometara. Mi smo se zaputili do mestašaca Kaškaiša (Cascais) i Estorijala (Estoril),
koji se nadovezuju jedan na drugi. U Kaškaišu ete pronaći i Vrata pakla (Boca
do Inferno).Ova simpatična ribarska mestašca prava su mesta da se riba ili
morski plodovi i probaju. Vrlo, vrlo sveži i isto toliko ukusni.
Nismo
posetili Evoru i njenu sasvim neobičnu crkvu, čija je kompletna unutrašnjost
sačinjena od ljudskih kostiju. Nekako nam je bio suviše jezivo, da ne
kvarimo...
Putovanje nikada nema
kraj. Samo putnici imaju kraj. A čak i oni mogu produžiti putovanje u sećanju,
u pamćenju, u pripovedanju. Kada je putnik seo na pesak plaže i rekao:
„Nema više šta da se
vidi“, znao je da nije tako. Kraj jednog putovanja tek je početak drugog. Treba
videti ono što niste prvi put videli, videti ponovo ono što ste već videli,
videti u proleće ono što ste videli leti, videti noću ono što ste videli danju,
biti na suncu onde gde je ranije pala kiša, videti useve kako bujaju, zreo
plod, pomeren kamen, senku koja ne beše tamo prethodni put.
Potrebno je vratiti se
starim stopama da bismo ih ponovili, i da bismo ucrtali nove puteve pored njih.
Potrebno je ponovo započeti putovanje. Uvek.
Putovanje kroz Portugaliju, Žoze Saramago
Portugalija više nije
želja, ona je uspomena koje ću se s radošću sećati. Ostavljam vam u amanet da
pronađete ulicu bezgrešnog začeća. Za više informacija upućujem vas na Internet
strane:/www.visitportugal.com, www.visitlisboa.com.
POMORAC SAM MAJKO NA BELOME BRODU (samo za strpljive-istorijski
likovi i fakti)
Portugalski kralj Enrike Pomorac najzaslužniji je za uspešna istraživanja afričkih
mora i obala. Kada je 1460. godine umro, portugalska zastava vijorila se iza
Zelenortskih ostrva i bila čvrsto zabodena u pesak Azorskog arhipelaga.
Čovek koji je dokazao
da je plovidba od Portugalije do Indije moguća je čuveni Bartolomeo Dijaš. On je 1467. godine, pošto se spustio niz zapadnu
obalu Afrike, stigao do najistaknutije tačke ovog kontinenta, oplovio je i
uplovio u Indijski okean. On je taj najistureniji vrh Afrike nazvao Olujni rt
zbog besnih bura koje je jedva savladao. Kada se vratio u domovinu noseći
radosne vesti, portugalski kralj Žoan II promenio je rtu ime krstivši ga Rt
dobre nade – nade da se stigne do Indije.
Vasko da Gama (Vasco da Gama, 1469. 1524. ) bio je portugalski istraživač i moreplovac.
On je prva osoba koja je morskim putem stigla iz Evrope do Indije (Malabarska
obala) i dokazao da se Afrika može oploviti.
Od samog detinjstva,
Vasko da Gama je slušao priče o padu Konstantinopolja i odrasle ljude kako
ponavljaju reči molitve koju je Papa naredio da se čita:
"Od đavola,
Turaka i komete... spasi nas, Gospode".
Sve je počelo od
dvorskih intriga i trke ko će kome da zabiberi čorbu. U jednom trenutku su
shvatili da, preko potrebog začina nema! Od ranog XV veka, pomorska škola
Henrija Moreplovca je širila znanje Portugalaca o obali Afrike. Od 1460.
oplovljavanje Afrike i dolazak do Indije i njenog bogatstva (biber i drugi
začini) postao je njihov cilj. Da Gama je bio vrhunac egzekutor
tridesetogodišnjih planova, nasledivši na tom mestu svog oca Estevea da Game.
Od portugalskog kralja Manuel
I, dobio je uputstva "da se može predstavljati kao trgovac,
ratnik ili poslanik, šta je smatrao da je podesnije, da može slati poslanstva
kraljevima i vladaocima i pisati pisma sa svojim potpisom, ako smatra da je
potrebno". Manuel I pozvao
je mladog plemića Vaska. Vitez je klečeći saslušao kraljeve reči:
"Pričinilo bi mi
veliko zadovoljstvo ako biste prihvatili službu koju tražim od vas i koja će
vam, ukoliko je primite, zadati velike brige i muke".
Vasko de Gama je celivao
kraljevu ruku i odgovorio:
"Izbor kojim me je
Vaše veličanstvo udostojilo unapred mi je nagrada za trud i posao što me
očekuju!"
Brodovi Portugalaca,
polazeći u nepoznatu daljinu, kretali su sa lisabonskog keja u Belemu. To mesto
narod je prozvao obalom suza i radosti: obalom suza - za one koji su polazili
na daleki put, a obalom radosti - za one koji su se, posle lutanja po tuđim
morima, vraćali u otadžbinu.
Zasvirale su trube.
Kaluđeri su zapevali crkvenu himnu. Vasko da Gama je mahnuo crnom maramom.
Ponovo ga je čekala Indija - cilj dugogodišnjih lutanja.
Na putovanje je krenuo
8. jula 1497. iz Lisabona, sa 4 broda i 170 ljudi. Glavni savetnik Vaska da
Game bio je sâm Bartolomeo Dijaš. On je komandovao brodom Sao Gabriel.
Što su bili bliže
ekvatoru, mornari su sve teže podnosili žegu. Zauzvrat, more je bilo mirno.
Posle nepodnošljivih vrućina prijatno ih je iznenadilo sve hladnije more, a
neprijatno gusta magla zbog koje su se brodovi, da se ne bi izgubili, morali da
se dozivaju zvonima, trubama, pa čak i topovima. Često je padala kiša, tukao
grad, a s vremena na vreme zasipale su ih ledene snežne oluje. Portugalski
mornari nisu znali da se tačno ispred njihovih pramaca upravljenih prema jugu
nalazi Antarktik štićen najolujnijim morima na svetu.
Početkom novembra, na
32° i 40' južne geografske širine, ugledali su zemlju – ostrvo kome je De Gama
dao ime Sveta Jelena i gde će, gotovo 400 godina kasnije biti izgnan i umreti
veliki vojskovođa i imperator Napoleon Bonaparta. Tu su obnovili zalihe vode i
ponovo zaplovili menjajući kurs prema istoku. Nekoliko dana kasnije ugledali su
obrise nepreglednog kopna – obalu Afrike!
Čim su se iskrcali,
naišli su na crnce koji su ih dočekali miroljubivo. U dnevniku mornara Alvara
Velja – zahvaljujući ovim beleškama pronađenim tek 1838. godine u Pratu poznate
su pojedinosti De Gamine istorijske ekspedicije – zabeleženo je:
"Uhvatili smo
jednog domorodca i odveli ga na lađu gde je kapetan naredio da mu se dâ jela i
pića, da se lepo obuče i pusti da ide..."
Vasko de Gama pokazao
je ovim malim gestom da zna kako se uspostavljaju diplomatski odnosi.
I za De Gaminu
ekspediciju Rt dobre nade pokazao se kao olujni – trebalo im je više od tri nedelje
da ga oplove. Izborili su se protiv vetrova 22. novembra i tri dana kasnije se
usidrili u zalivu Mosel gde su poboli "padrão" (portugalski kamen),
simbol osvojenog poseda.
Vasko de Gama je
odlučio da se tu odmore i okrepe, posadu je više mučio skorbut nego vetrovi i
bure. Skorbut je tada bio nepoznata bolest protiv koje se De Gama borio dajući
mornarima odmor i svežu hranu, voće i povrće. Ali, hrana se na dugoj plovidbi
bez pristajanja brzo kvarila.
Istočnu obalu današnje
Južne Afrike je nazvao Natal (Božić), pošto je tuda prošao u vreme Božića. Skorbut
je i dalje harao i De Gama je, odlučio je da nastavi put: povratak kući nije
dolazio u ozbir, zadržavanje ne bi rešilo problem, spas je mogla da donese samo
pobeda.
„Voda prodire sa svih
strana" , beleži dnevniku
Alvar Velja – "a jarbole drže konopci..."
Kada ih je, pošto su
ponovo zaplovili, uhvatila još jedna jaka bura, šapat je pretio da se pretvori
u otvorenu pobunu. Kakvo je ovo đavolsko more, pitali su se izmrcvareni ljudi.
Kuda idu lađe? Da li je pravac dobar? A komandant? Da li je sposoban da ih
izvede iz pakla?
De Gama je reagovao
odlučno: bacio je u teške okove najbuntovnije mornare, naredio da mu se donesu
kompasi, nautičke karte i drugi instrumenti za plovidbu i sve pobacao u more
uzviknuvši:
„Od danas naše lađe
vodi bog! Uzdajmo se u njegovu milost!"
Marta 1498. dolaze do
grada Mozambik, koji je bio pod kontrolom muslimanskih trgovaca. Predstavili su
se kao muslimani, ali su otkriveni i morali su da pobegnu iz grada dalje na
sever. Stigli su do Mombase u današnjoj Keniji, koja im takođe nije bila
gostoljubiva, pa plove dalje do grada Malindi. Tu su dobro primljeni, pošto je
Malindi bio suparnik Mombasi. Dobili su arapskog pomorskog vodiča, Ahmeda ibn
Maida. Okean im je, ovaj put, bio naklonjeniji,
jugozapadni vetar dodavao im je brzinu. Za manje od mesec dana pošto su se
odlepili od obale Afrike ugledali su kopno.
Indija, zemlja začina!
Karavele su se 20. maja 1498. gopdine usidrile u luci Kalikut preplovivši u
jednom potezu Indijski okean od Afrike do Indije. Kamen poboden u Kalikutu
ostao je da svedoči o podvigu. No, nevoljama nikada kraja! Vladar Kalikuta
Zamorin izbegavao je da sklopi ugovor o trgovini s Portugalcima zbog
negodovanja lokalnih arapskih trgovaca.
Povratak kući bio je težak,
dug i spor. Skorbut je još jednom napao i desetkovao posadu zbog čega su
spalili "Sao Rafael", najoštećeniju karavelu. Iz Kalikuta su pošli
29. avgusta 1498, a "Berio" je uplovio u reku Tažo godinu dana
kasnije, 11. jula 1499. Na komandnom mostu nije bilo Vaska de Game koga su svi
nestrpljivo očekivali.
Vasko de Gama zaustavio
se na Azorskim ostrvima da sahrani brata koji je umro od skorbuta. Tu mu je
stigla poruka od kralja Manuela I da pohita u Lisabon i opravdanu tugu za
bratom odloži za neka druga vremena. Jer, narod ga nestrpljivo iščekuje.
Dolazak velikog
moreplovca u Lisabon 9. setembra pretvorio se u opštenarodno veselje i njegov
lični trijumf. Manuel I ga je obasuo počastima: dodelio mu je visoku plemićku
titulu "dom", titulu admirala indijskih mora, ogromne posede,
godišnju nagradu od hiljadu kruzadosa i pravo da sa svakom kraljevskom flotom
koja dođe iz Indije uveze za svoj račun robe u vrednosti od 200 kruzadosa. De
Gama je postao jedan od najbogatijih ljudi Portugalije.
Drugu ekspediciju u
Indiju vodio je Pedro Alvares Kabral i saznao da su pobijeni Portugalci koje je
ostavio Vasko da Gama u Kalikutu. Vasko da Gama 1502. godine, predvodi veliku
flotu od 20 brodova čiji je cilj bio da uspostavi trajnu portugalsku dominaciju
u tom regionu. Izgleda da nije bio zadovoljan odmorom na Goji, pa je zarobio
jedan arapski brod i izvršio pokolj nekoliko stotina muslimana. Ovog puta je
Zamorin, vladar Kalikuta potpisao trgovinski sporazum s njim.
Kao nagradu za svoje
uspehe, postavljen je za vicekralja Indije. To je bilo njegovo treće putovanje
u Indiju, ali i zadnje, pošto je umro ubrzo posle dolaska, u gradu Kočin 1524.
godine.
Fernando Magelan (Fernão de Magalhães; 1480 – 1521) bio je portugalski istraživač koji je plovio pod
španskom zastavom. On je prvi otplovio iz Evrope u Aziju idući na zapad, prvi je
Evropljanin koji je prešao Tihi okean i prvi koji je vodio ekspediciju sa
ciljem da oplovi zemaljsku kuglu.
Nakon putovanja Vaska
de Game u Indiju i otvaranja tamošnjih trgovačkih puteva za Portugaliju,
apetiti su porasli, pa je 25. marta 1505. godina portugalska ratna flota
sastavljena od 22 broda krenula na to novo putovanje. Na jednom od tih brodova
se nalazi Fernando Magelan koji u svojoj 25 godini kreće na svoju prvu
prekomorsku avanturu.
Prvi deo putovanja oko
Afrike i pasivizacija tamošnjih vladara prošla je bez značajnijeg otpora. Slede
neposlušniji vlastodržci i dolazi do sukoba, koja će 1510 godine Magelanu doneti
titulu kapetana broda. Sledeće godinu usmerava protivno naređenjima bog na istok,
biva smenjen i poslat natrag u Portugaliju. Dobija mizernu penziju, koju mu
doduše ne umanjuju i isplaćuju na vreme, te besan kreće s portugalskom vojskom
u ratni pohod na Maroko 1513. godine.
Tokom bitke kod Azamora biva teže ranjen
u borbi prsa u prsa. Od tada zadobijenih radna šepaće do kraja života. Čak biva
optužen za trgovinu s neprijateljem. Razočaran i ponižen, prikuplja informacija
iz portugalskog pomorskog arhiva, koje
bi iskoristio za pridobijanje panskog kralja Karla V. Dvadesetog oktobra 1517.
godine napušta svoju otadžbinu da joj se nikada više ne vrati.
Stupa u službu Španije. No, ni ovde ne nailazi
na očekivano poverenje. Stiže kraljeva naredba da u floti koja ima previše Portugalaca.
Predvodi ekspediciju od
pet brodova da bi otkrio novi pomorski put za Molučka ostrva („Ostrva začina“);
1519./1520. ispitao je jugoistočne obale Južne Amerike, otkrio 1520, moreuz
(kasnije nazvan Magelanov) i njim prošao u Veliki okean, koga je nazvao Tihi
okean (Pacifik), jer u njemu nije doživeo bure kao u Atlantskom okeanu.
Dospeo 1521. godine na
Filipinska ostrva, gde je ubijen u bici 27. aprila 1521 godine, a ekspedicija
nastavila put oko sveta, mučeni skropbutom, naleću na Portugalce, skidaju
španske oznake s broda i stavlja portugalske. U Španiju se vratio stiže 6.
septembra 1522. godine samo brod „Viktorija“ sa 18 ljudi, pod zapovedništvom
Sebastijana del Kana. Ovim prvim putovanjem oko sveta očigledno je dokazano da
Zemlja ima loptast oblik.
Da li ste za Porto ili Valensiju?