понедељак, 19. фебруар 2024.

Bitolj, grad konzula

 


Mnogu gradovi, sela jas projdov,
Kako tebe mil za mene
Nigdje ne najdov.

 


Verovatno su vam poznati stihovi ove makеdonskе pеsmе,  a kada sе nađеtе u Bitolju i prošеtatе Širokim sokakom, njеgovom glavnom ulicom, ubrzo vam jе i jasno zašto. I iz meni nepoznatih razloga ovo divno mesto nije u ponudi turističkih agencija. Negde baš u ovo vreme ravno pre 40 godina vraćao sam se sa istog perona u Bitolj posle odsustva zbog deda Milenkove sahrane.  Kapetan mi nije odobrio odsustvo, ali je stigao telegram i pustio me je komadant garnizona.

 


Ali jeste bio u ponudi mog vojnog odseka, te sam imao priliku da na teži, mukotrpniji  i pоvršniji način saznam njegove čare i skrivene, ljupke kutke. Neki su iščеzli, neke nove upravo otkrivam.

Makedonija je kao biser. Biser je zacijeljena rana.

Jeste li znali da školjka koja nije ni na koji način ozleđena ne proizvodi bisere?

Biser je proizvod bola, rezultat ulaska strane ili neželjene supstance, kao što je zrno peska, u školjku.

Unutrašnjost ljušture školjke je sjajna supstanca koja se zove sedef. Kada zrno peska uđe u njega, ćelije sedefa počinju da rade i prekrivaju zrno peska u slojevima kako bi zaštitile bespomoćno telo školje.

Rezultat je prekrasan biser. Makedonija. Od početka prošle godine meračim se da posetim Severnu Makedoniju, pre svega Bitolj (Bitola) u kojem sam pre 40 godina boravio godinu dana, a samo ga površno upoznao.




Već tada delovao mi je kao lep, gostoljubiv i otmen grad. Pa da obnovim gradivo, u ovo pretpraznično veče krenuo sam u Bitolj preko Skoplja.

Granicu prelazim sa ličnom kartom u okviru sporazuma Open Balkan. Granični prelaz je objedinjen, te formalnosti obavljamo u jednom cugu. Srpski tag funkcionišе i u Severnoj Makedoniji i obrnuto.

Zastajemo i u Kumanovu, ali Kriva Palanka mi ovaj put nije na ruti.

Skoplje je preživelo nekoliko velikih potresa. Najveći su se dogodili 518. i 1963. godine i tada su uništili gotovo celi grad, a u XVIII veku austro-ugarski general Piccolomini je naredio da se grad spali. Požar je trajao dva dana i uspela su preživjeti uglavnom samo kamene građevine poput tvrđave Kale.     Skoplje je danas grad sa petstopedeset hiljada stanovnika.

U antičko vreme poznat kao Skupi, čije smo ostatke videli pored tvrdave Kale iz XII veka. Najnovijim šmikanjima ovom gradu su podarena mnoga zdanja poput onog pumpanja silikonom. Makedonci su zvanično jedan od najljubaznijih naroda u Evropi. Po Skoplju saobraćaju gradski crveni dabldekeri. I autobuska stanica je nova. Bar za mene. Ispod železničke pruge. 

U avgustu početkom milenijuma, potpisan je Ohridskim sporazumom, kojim je okončan sukob između albanske Oslobodilačke nacionalne armije i makedonskih snaga bezbednosti.

Presedamo u drugi autobus. A onda put Bitolja, preko Velesa, Kavadaraca, kroz Trenovske klisure i Prilepa, pored nepreglednih vivograda.

U makedonskim krajolicima ima neka čudna i meni draga mešavina romantike, divljine, nostalgije i tuge zbog prolaznosti. Opet nekog odraza večnosti uprkos svemu.



     Bitola, moj vojni rok

 

 


Bitolj se prostire duž reke Dragor na 615 m nadmorske visine u podnožju planine Baba (vrh Pelister 2601 m) i na središnjem delu kotline koja se zove Pelagonija.

Raskrsnica je puteva prema Egejskom i Jonskom moru, a kroz Bitolj je prolazila i čuvena rimska Via Egnatia (Ignjatijev put) koja je povezivala Jadran s istočnim Egejom. Ovaj, nеkada poznati konzulski grad Otomanskog carstva stvarno jе bio gizdav lеpotan.

Osamdesetih godina prošlog veka izgledao je sasvim drugačije, a sad je ušmikan i koketan sa putnikom namernikom. Velika razlika od prošlog puta kad sam boravio u ovom gradu. Pa krenimo u istraživanje.

 


I ono što je najbolje, ne moram da žurim i da se cimam, mogu da svratim na piće kad hoću, odem u spa, na kolaču, u sobu, da čitam knjigu. Stari zaboravljeni koncept gde nema must to do, već what i want!




  U ovom čudsenom gradu sasvim bezveze našao sam se 8. oktobra 2023 kada     su me kostimirali u neku smb uniformu i tako maskiranog držali nešto kraće    od godinu dana. Evo me opet u njemu 40 godina kasnije. Tu je i zgrada       Oficirskog doma ispred kojih smo tresli sneg sa četinara. Za utehu ovde je     oficirsku školu pohađao i turski reformator i predsednik Mustafa Kemal     Ataturk. Na to podseća i Memorijalna soba Kemal Ataturk, Bitola   museum.org. Za vreme svog školovanja bio je zagledan u lepu Jelenu   Karinet. Njihova ljubavna veza inspirisala je dramaturga Dejana Dukovskog     da napiše dramu „Balkan ne e mrtov“ (Balkan nije mrtav), koju je nešto kasnije ekranizovao poznati režiser Aleksandar Popovski.


Godine 2020. u blizini fudbalskog stadiona u Bitolju  otkriveno je 15.000 artiljerijskih granata iz Prvog svetskog rata. Pet hiljada granata kalibra 75 milimetara uskladišteno je u staroj kasarni u Bitolju, 5.000 je spremno za transport, a tada je ostalo da se iskopa još toliko.

 


Prolazimo pored zgrade bioskopa Manaki, koje je ime dobilo po prvom snimatelju na Balkanu – Miltonu Manakiju. Nedaleko odatle nekad je postojao bioskop Makedonija u kojem sam pogledao mnogo dobrih filmova (Viktor, viktorija, Galipolje, Oficir i dželtmen...)

 Istorija ovog mesta prosto vam ne da mira, stalno se susrećete s njom. I naš čuveni komediograf Branislav Nušić bio je diplomata i službovao u Bitolju u više navrata. Posle odslužene robije, Nušića isti kralj i njegov tadašnji ministar spoljnih poslova šalju u inostrana predstavništva u Osmansko carstvo u kojima je službovao i zastupao interese Srbije punih 10 godina. Svoju diplomatsku karijeru Nušić je započeo 1889. godine, kao pisar u Bitolju, zatim u Serezu, Solunu, Skoplju, a završio je kao vicekonzul u Konzulatu Kraljevine Srbije u Prištini. Tokom službovanja, baš tu, upoznao je i svoju buduću suprugu Darinku. Prva izjava ljubavi upućena Darinki bila je pesma ispisana na lepezi...

U tursko doba grad se zvao Manastir/Monastir. Nalazi se u blizini antičkog grada Herakleje, na mestu gde se obronci Pelistera spuštaju u Pelagoniju. Većim delom podignut je oko reke Dragora, desne pritoke Crne reke koja se uliva u Vardar. Između Herakleje i Bitolja nema kontinuiteta: Herakleja je uništena u zemljotresu u VI veku i nakon toga  se više ne pominje. Tokom XI veka  Bitolj se javlja i pod imenom Pelagonija.

 


Bitolj su osnovali Sloveni u blizini manastira Bukova. Između XI (kad se 1014. prvi put pominje kao episkopska stolica) i XIV veku razvio se u značajno mesto uglavnom zahvaljujući dobrom položaju na antičkom putu Via Egnatia.




U osmoj deceniji XIV veka osvaja ga Timur paša. Prvi put se u turskim dokumentima javlja u XV veku i ostaje pod turskom vlašću sve do 1912. Turci su od Bitolja načinili značajan verski centar i sedište vrhovnog poglavara muslimanske zajednice. U drugoj polovini XVIII veka u Bitolju je bila rezidencija rumelijskog valije, a potom – posle reformi iz 1836. – sedište službene uprave elajeta Rumelija. Grad strada od kuge 1759, ali se početkom XIX veka ponovo popunjava izbeglicama iz razrušenog aromunskog grada Moskopolja.

 


Bitoljska eparhija  prvi put se pominje u povelji vizantijskog cara Vasilija II (1018) pod nazivom Pelagonijska eparhija. Obuhvatala je pelagonijsku oblast, kao i gradove Debar, Veles i Prilep. Ove oblasti ušle su u sastav srpske države u doba kralja Milutina.




Braća Manaki su u makedonsku kulturnu istoriju ušli kao fotografi. Oni su 1898. godine otvorili  prvi fotografski studio u Janjinama. Tu su radili do 1904. godine. U ovom periodu oni su postali majstori fotografije. Od 1906. godine Manakiji prelaze u Bitolj, koji je tih godina bio najdinamičniji grad na Balkanu, moćan ekonomski i politički centar koga su još nazivali „grad konzula". Iako je u Bitolju početkom XX veka bilo desetak profesionalnih fotografa, braća Manaki su se vrlo brzo pročuli po umeću. Stalnim potenciranjem tehničkih inovacija u domenu fotografije, Manakiji su obezbedili prestiž u Bitolju.




Braća Janaki (1878-1954) i Milton (1882-1964) Manaki poznati su kao pioniri fotografije i filma u turskom delu Balkana. Rođeni su u cincarskoj porodici u selu Avdela, u današnoj Grčkoj. Kao stariji i obrazovaniji, Janaki je diplomirao na Romanskom liceumu u Bitolju 1896/97. godinu. Od 1899. godine turska vlast konstantno vrši pritisak na njega da zatvori fotografski atelje. Turci 1906. godine spremaju plan za likvidaciju najuglednijih ljudi u Janjinama, te se braća sele u Bitolj. Iste godine, po prelasku, oni dobijaju rešenje da mogu da otvore fotografsku radnju. Janaki je bio član Romano-makedonskog društva za kulturu i svim silama se zalagao protiv asimilacije Cincara. Vlasti su ga optužile da je špijun te je jedan period 1916. godine bio u zatvoru. Za razliku od Janakija koji je bio učenjak, teoretičar tihe i intravertne prirode, Milton je bio praktičan, brz i spretan. Dok je Milton isprobavao i eksperimentisao, Janaki je čitao uputstva kako se koristi fotografska oprema.



Cincari (sami sebe nazivaju Armânji odnosno Makedonarmânji), jedna od najpoznatijih skupina Vlaha ili Aromuna nastanjena na području Srbije, Severne Makedonije i Grčke. Potomci su romaniziranih tračkih grupa koje su se do danas očuvale na tlu istočnog Balkanu. Cincari su izvorno polunomadski ili nomadski stočari koji su posedovali velika stada ovaca. Poznati su po proizvodnji sira, ili i kao trgovci, te nadalje kao veoma škrti ljudi. Njihovo ime Cincar postalo je sinonim za škrtarenje (cincarenje) i škrtog čovjeka (cincar). Kao posebna manjina, pod imenom Cincari priznati su u Srbiji, mada su danas narod koji nestaje.



U balkanskim krajevima fotografija je tokom čitavog XIX veka smatrana „slobodnim hudožestvom" da bi od 1910. godine, sa objavljivanjem Zakona o radnjama, a sa njima i fotografskim ateljeima, postala „zanat". Do toga je došlo jer je masovna proizvodnja fotografskih portreta drastično narasla oko 1900. godine. Tačnije, već od 80-ih godina XIX veka počinju da se poštuju čvrsto standardizovane forme predstavljanja, koje su podsticane isključivo komercijalnim zahtevima tržišta.



Na proputovanju 1905. godine Janaki dospeva u Carigrad gde uz pomoć svog rođaka koji je bio šef čitave carigradske policije, stiže na turski dvor i fotografiše mlađeg brata ondašnjeg omrznutog sultana Abdula Hamida II, potonjeg Mehmeda V - poslednjeg vladara velike Osmanske imperije. Naredne, 1906. godine, braća Manaki dospevaju na dvor rumunskog kralja Karola I, jer je njihov poznanik makedonskog porekla, zvanični fotograf tamošnjeg dvora. Na njegov poziv učestvuju na velikoj fotografskoj izložbi u Bukureštu novembra 1906. godine. Na toj izložbi im je uručeno priznanje za umetnički domet njihovih fotografija. O trošku rumunskog kralja Janaki 1907. godine odlazi u Beč, London i Pariz i iz "belog sveta" u zaostalu tursku kasabu donosi primerak kinokamere serije „Bioscape". Još iste godine nastaju prvi filmski snimci na Balkanu, 12 godina po epohalnom otkriću braće Limijer.


Bugarske i nemačke snage, proterane iz Bitolja na obližnju planinu Pelister, bombardovale su neprekidno Bitolj, izazivajući veliki broj civilnih žrtava. Poetkom marta 1917. počinju noćna bombardovanja bojnim otrovom, fozgenom, koji je zbog težine padao na zemlju i prodirao u podrume kuća gde su se žitelji Bitolja krili. Žrtve ovih napada fotografisao je, i stradanja zabeležio u specijalnom izveštaju, čuveni Arčibald Rajs. Napadi su trajali sve do septembra 1918. dok "vardarskom ofanzivom" Srbi i saveznicke armije nisu porazili nemačke i bugarske trupe. Bitolj je bio jedino mesto koje je dožvelo napade bojnim otrovima sa velikim brojem civilnih žrtava, kojih je bilo više stotina, na prostoru Balkana.  Ovaj težak ratni zločin je danas potpuno zaboravljen i nepoznat.




Narodni muzej Bitolja, soba Kemala Atatrurka, crkve i džamije




Interesantno je da sam baš ovde, u bioskopu gledao Galipolje, australijski film reditelja Pitera Vira iz 1981. sa Mel Gibsonom i Markom Lijem.  Tada su da dođu do nas, filmovi kasnili 3-4 godine.




Reč je o jednoj od najkrvavijih i najdužih bitaka Velikog rata ( 25. aprila 1915. -9. januar 1916). Nekima je ovaj lokalitet poznatiji pod imenom Čаnakale.  Sukobilo se oko milion boraca sa obe strane. Žrtve nikad nisu prebrojane. Britanska enciklopedija licitira da su snage Komonvelta, pored gubitka velikog broja brodova, imale su 213.980 žrtava, mrtvih i ranjenih vojnika. Gardian dodaje i brojku od 87.000 poginulih turskih vojnika.

  Tursku vojsku je predvodio niko drugi do Kemal Atatürk,   kasniji utemeljitelj turske republike, te njen prvi predsednik,     koji je svoj vojni ugled stekao upravo na bojnom polju kod   Galipolja. Čovek koji je stradao od sifilisa, a ne na bojnom   polju.

  Britanci su preživeli katastrofan poraz i blamažu. Predvidio ih   je prvi lord Admiraliteta, neki pogađaju Vinston Čerčil. Istorija   mu je dala šansu za popravni.

  Možda je ovaj debakl jedan od razloga što je britanski   premijer  Lojd Džordž regentu Kraljevine Srba, Hrvata i   Slovenaca poslao molbu da pošalje srpske okupacione trupe u   Istanbul.

Predsednik vlade Nikola Pašić bio je protiv toga, te je Englezu   ljubazno sročio odgovor da su sa Turcima računi poravnati    1912. u Balkanskom ratu i da otada dva naroda mogu da budu samo prijatelji.




Aleksandar je potpisao telegram. Pašić mu dodušе nije napomenuo da je kopiju depeše poslao Musrafi Kemalu.




Samo je neko sasvim šašаv mogao da postavi kasarnu na tako čarobnom mestu. I da, imao sam dosta primedbi na play listu vojničkog razglasa.

 

Heraklea Lynkestis-Indiana Jones i tajna ZX Spektruma




U osmom nastavku vremešni stogodišnjak Indiana Jones na ovom lokalitetu pokušava da dokuči tajnu ZX Spektruma. 


Na samo nekoliko kilometera od centra grada nalazi se stari antički grad Heraklea Linkestis  u kojem možete videti amfiteatar, antičke skulpture i predivni mozaici... Mesto drevnog grada - Heraklea Linkestis, koju je osnovao Filip Vtori, otac Aleksandra Velikog, www.bitolamuseum.org

 


Heraklea Lynkestis je ako vam nije poznato urbano naselje od starog makedonskog vremena do srednjeg veka. Osnovana je sredinom IV veka pre Hrista odlukom kralja Filipa II Makedonskog, kao važna taktička odrednica.  Nalazi se na južnoj periferiji grada Bitolja, u podnožju planine Baba. Ime je dobila po Heraklu, mitskom junaku i rodonačelniku makedonske kraljevske dinastije Argeadi. Epictet Lyncestis, što znači "Linkestadska", potiče od naziva regije Linkestida u kojoj se grad nalazio i u kojem je živelo staro  pleme Lynkestidi. Ѕmestio se u plodnoj ravnici, severno zaštićenoj od planine Baba, brda Tumbe Café i reke Sive Vode na jugu.

Heraklea je preživela mnogo toga i razvila se u značajnu raskrsnicu na putu Via Ignacia (Via Ignatia), koja je povezivala Drač i Bosfor. Iz Heraklee put se dijagonalno proteže prema Stobiju, a zatim prema Serdiki (Sofija).




 Grad je utemeljen u predrimskom periodu.  Prema pisanim izvorima, nakon osvajanja Linkestide, Filip II podigao je tvrđavu (verovatno Heraklu), kojom je mogao da kontroliše deo kraljevstva. O tome svedoče i podaci po kojima je početkom II veka pre nove ere, u vreme ratova s Rimljanima, makedonski kralj Filip V sagradio nekoliko tvrđava u pograničnim oblastima kako bi osigurao granice svog kraljevstva.

Nakon pobede Rimljana i podele makedonskog kraljevstva na četiri područja (merida), Heraklea je ušla u sastav četvrtog merida.



Najviši stepen civilizacijskog razvoja za vreme rimske vladavine, grad je doživeo u prvim vekovima novog doba, kada je stekao status kolonije. Tokom tog razdoblja Heraklea je postala snažno ekonomsko i političko središte, sa svojim stalnim rimskim zastupnikom i stajaćom rimskom vojskom.

Sve se to odrazilo na izgled grada, tako da je rimska arhitektura bila u velikoj meri zastupljena, premda su tradicionalni uticaji još uvek davali beleg gradu.

Godine 473., za vreme prodora na jug, Goti pod vodstvom Teodimera osvojaju Herakleu.

Nešto kasnije (479.) isti Goti, ovaj put predvođeni Teodorihom, sinom već pokojnog Teodimera, ponovno su stigli u Heraklu. Stanovnici grada sklonili su se u utočište (refugium) u regiji, a episkop je pregovarao s Teodorihom.




 Gotički vođa tražio je hranu za svoj narod, a kad ništa nije dobio, zapalio je grad. Tačan stepen uništenja nikad nije utvrđen.

 Tokom VI veka grad su ponovno napali varvari, Avari i Sloveni, a krajem VI stoleća život u Heraklei definitivno je zamro.

Kada sam bio u vojsci lepo su nas postrojili ispred ovog antičkog lokaliteta, a onda naredili marš u brda. Pretpostavljate gde sam ih ja u sebi poslao.

Tokom proučavanja i istraživanja lokaliteta otkriveni su ostaci nekadašnjeg grada, te je izvršena rekonstrukcija njegovog izgleda.

Na severnom kraju foruma nalazi se trem suda. Ima pravougaonu osnovu na čijem se severnom zidu nalaze dve skulpture na postolju i jedan pijedestal bez kipa, koji kao nemi svedoci govore o veličanstvenoj istoriji grada.




Kip Tita Flavila Oresta izrađen od belog mermera fascinira svojom lepotom i grandioznim dimenzijama (bista Tit Flavila Orestesa takođe je otkrivena u hramu Tiha u Stiberi). Telo mlade žene i uobičajene osobine istine i pravde - vaga i luk - su one koje ukazuju na Nemezu, boginju pravde i sudbine. U grčkom natpisu ovog kipa, kaže se da je ovo poklon od Heraklejanskog građanina Julije Tertile.

Temelj bez skulpture s grčkim natpisom posvećen je istoj boginji, a u ramci je tekst, stih iz Hesiodovog epa, "Dela i dani":

"Oni koji veruju da su istinoljubivi I koji sude pravedno, nikada ne sustiže glad I nesreća, a u plodovima njihovih radova uživaju u izobilju. "

Zato sam ja valjda i sit i srećan.




Izgradnja terma označava rođenje viših nivoa zdravstvene svesti među stanovnicima grada. U tom pogledu terma se s pravom može smatrati predvodnikom u daljoj izgradnji vodovoda i proširenju vodovodne mreže u IV stoleću. Terma se sastojala od hladne vode - frigidium na istočnoj strani; prostor s mlakom vodom - tepidarij u sredini; i vrlo zagrejanu dvoranu u kojoj se nalazio vrući vodeni kaldarij koji je bio u upotrebi do V veka.

Počeci gradnje pozorišta datiraju u vremena cara Adrijana, a završni radovi su izvedeni u vreme Antonina Pija. Otkrićem pozornice potvrđena je dvostruka funkcija pozorišnog objekta, za scenske nastupe i predstave sa životinjama koje su se čuvale u tri zasebna kaveza. Zbog sigurnosti gledalaca, podignut je visoki zid ortostata oko orkestra s metalnom ogradom.

Vidikovac ima dijazom s dvadeset redova sedišta, a Nemesion iznad gornjeg reda. Scena se sastoji od pet pravougaonih prostorija i bogato ukrašene severne fasade. Pozorište je imalo kapacitet od oko 3 hiljade posetilaca.

Na zemljištu Heraklea pronađeni su ostaci nekoliko sakralnih predmeta ukrašenih podnim mozaicima izrađenim u opusu sectile i opus tessalatum, koji datiraju iz V i VI stoleća. Reč je o maloj bazilici, civilnoj baziliki, velikoj baziliki i cezijskoj bazilici. Poslednja se nalazi oko 250 metara od centralnog gradskog područja Heraklee. Uz nju su otkrivene ranohršćanske i srednjovekovne grobnice. Za razliku od tih raskošnih zgrada, na ruševinama starog pozorišta podignute su profane građevine od kamena i blata. Njihova važnost leži u njihovom položaju, što govori o visokom stepenu racionalizacije resursa i prostora. Mozaici su, nažalost, a zarad zaštite, sada prekriveni. Tokom leta dostupni su pogledima posetilaca.

Posebno je zanimljiva episkopska rezidencija, koja ima trapezoidni oblik, a njen raspored je zasnovan na blagodetima antičke tradicije. Veza između episkopske bazilike i ostalih bazilika u srednjem delu ovog antičkog grada ostvarena je hodnikom na njegovom istočnom ulazu. Prostorije episkopske rezidencije bile su raspoređene oko centralnog dvorišta, u čijem je središtu bio bunar. Pod u svim prostorijama episkopije izveden je u mozaicima sastavljenim od sićušnih kamenčića po principu tesalatum. U njemu se nalaze najraznovrsniji geometrijski uzorci, rozete, meandri, pletenice, riblje kosti, pleteni krst. U tom dekoru ponavljaju se motivi iz biljnog i životinjskog sveta.

Episkopska rezidencija bila je u upotrebi od IV do VI veka nove ere. Na stranicama istorije ovog grada ispisani su samo događaji koji svedoče o njegovoj lepoti i mirnom životu u njemu.

Nažalost, Heraklejci nisu imali sreće da dugo uživaju u plodovima svog rada. Nekada veličanstven grad, uskoro ce postati pusta ruševina.

 

Epinal spa- Pure Hedonism

(no additives)




U hotelu Epinal sam uobičajno ručavao, pa  naručujem tavče gravče, pasulj koji se kuva sa lukom, paprikama, paradajzom, uljem, brašnom i različitim začinima, a zatim se peče u glinenoj posudi, tavi.

Tu je i šopska  salata i Bovin kaberne. Šopska salata izmišljena je 1955, za knjigu recepata bugarske državne turističke agencije (Balkanturist), namerno u bojama bugarske zastave.

Pa voćna salata, a onda predah. Nešto zanimljivo i za pohvalu. Makedonske radio stanice emituju i dalje programe dostojne naslednike nekadašnjeg Disko selektora Radio Skoplja.

Ovde ljudi po kafeima razgovaraju, a mobiteli se sunčaju na stolovimo. Tu su tek za neki izuzetni poziv.

U vojsci poslaše nas da beremo grožđе, а mi gladni. Posle ručali vojnički pasulj. Koordinate tu iste, toponimi donekle, a vremena posve druga.



Podstaknut ostacima termi u Heraklei Lynkestis, rešio sam da obnovim tradiciju u spa centru hotela Epinal. Tepidarijum privatni bez plebejaca, samo ja, patricije. Veliki bazen, parno kupatilo, slana soba i sauna, džakuzi bez jakuza sa tetovažama.

A onda na turske baklave.



I onda muzika sa terase peva vanvremenske šlagere dok ispijam neka makedonska vina uz pršut i sirenje.





среда, 20. децембар 2023.

MAGIJA BOŽIĆA U ALZASU

 


Umiljato jagnje dve majke sisa 🇫🇷🇨🇭

 

"I am not a spy. I just read books!”, Joe Turner.

Uvek sam želeo da putujem kao Indijana Džons ili Džеjms Bond. Sa stilom ne vucarajući japijevske kofere i ostala konzumerska sranja.




Iz Beograda nas  je ispratila kišа. Jutarnjim letom Wizz Air posle otprilike dva sata leta stižemo na aerodrom EuroAirport Basel Mulhouse Freiburg (IATA: MLH, BSL, EAP, ICAO: LFSB). Njime ortački upravljaju Francuska i Švajcarska, po međunarodnoj konvenciji zaključenoj 1949. Zbog svog međunarodnog statusa, EuroAirport ima tri IATA koda aerodroma: BSL (Bazel) je švajcarski kod, MLH (Muluz) je francuski kod i EAP (EuroAirport) je neutralni kod.




Aerodrom se celokupno nalazi na francuskom tlu; ali ima švajcarsku carinsku granicu i povezan je sa švajcarskom carinskom zonom preko 2,5 kilometara dugog bescarinskog puta za Bazel, omogućavajući putnicima u vazdušnom saobraćaju pristup Švajcarskoj zaobilazeći francusko carinjenje.




Zgrada aerodroma podeljena je na dva dela: švajcarski i francuski. Iako je ceo aerodrom pod francuskom jurisdikcijom, švajcarske vlasti imaju ovlašćenje da primenjuju švajcarske zakone u vezi sa carinom, medicinskim službama i policijskim radom u švajcarskom delu. Francuskoj policiji dozvoljeno je da vrši nasumične provere i u švajcarskom delu.

Preporuka je da idete na  francuski granični prelaz, bržа je kontrola.




Francuski sud presudio je 2020. godine da ugovori o radu na aerodromu budu regulisani francuskim zakonima o radu. Na osnovu sporazuma iz 2012. godine, švajcarske kompanije aktivne na aerodromu koristile su švajcarske propise o radu, koji su pogodniji za poslodavce od francuskih. Na primer, švajcarski zakoni su olakšali otpuštanje radnika, dok francuska pravila propisuju radnu nedelju od 35 sati, ranije penzionisanje i mnogo veće naknade u slučaju otpuštanja. Zauzvrat, rad po švajcarskim zakonima rezultira mnogo većim platama.



Čisto da znate. Meni ni u džеp ni iz džеpa.

Izlazimo na francuski izlaz i autobusom DistriBus broj 11 kompanije Saint-Louis odlazimo na železničku stanicu Saint-Louis odakle ćemo vozom do hotela u Miluzu. Voilà!

 

Miluz, šarmantni istok Francuske

 



Miluz, šarmantni gradić na istoku Francuske, nekada je bio prepoznat kao „francuski Mančester“ zbog svoje bogate industrije, a danas je to kreativan i inovativan grad na samoj tromeđi Francuske, Nemačke i Švajcarske.

Prve beleške o gradu datiraju iz XII veka. Grad je dobio ime po nemačkoj reči „mlin“ (Muhlhausen) koja je, takođe, simbol ovog grada.

Miluz je kulturni i industrijski centar sa dugom tradicijom. Grad je ugostio jedan od najpoznatijih automobila genijalnog automobilskog dizajnera Etore Bugatija.

Stari grad Miluza malo je drugačiji od ostalih gradova u Alzasu. Umesto tipičnih kuća od drvenih građevina, ovde ćete videti puno građevina izgrađenih tokom II svetskog rata. Uprkos ovoj činjenici, Miluz sadrži veliki broj istorijskih spomenika.

U ovom pinktoresnom mestu krećemo od trga Reunion (Place de la Reunion) glavnog trga u Miluzu, šarmantnog mesta sa katedralom i gradskom kućom.

U pešačkoj zoni nalaze se brojne slikovite kuće iz XVII veka, koje su sve lepo ofarbane i dobro očuvane. Sve različite boje daju ovom mestu jedinstveni šarm i ambijent.



Katerdrala Svetog Stefana (Saint-Etienne) veličanstveno se šepuri na glavnom trgu Reunion.

Protestanti su otkupili katedralu od katolika 1890. godine, onda je porušili i izgradili sasvim novi hram. Jedino što je sačuvano od pre je vitraž iz XIV veka, koji je sada izložen u holu ove crkve. Katerdralu je projektovao arhitekta Jean-Baptiste Sacre koji je takođe sagradio impresivni zvonik visok 97 metara.




Kapela Svetog Jovana (Chapelle Saint Jean) jedini je trag koji su ostavili Malteški vitezovi. Sve do reformacije, kapela je bila najvažnija u Miluzu.




Godine 1798. Miluz se pridružio  Francuskoj, a kapela je prodata, a potom je korišćena kao skladište i pivara.

Zgrada je prvi put




1893. godine posala istorijski spomenik. Danas se u kapeli održavaju koncerti i izložbe.

Godine 1833, industrijalci iz Miluza odlučili su da zadrže svoje kreacije tekstilne industrije. Vremenom su prikupljali arhivu proizvoda ne samo iz Francuske već i iz drugih zemalja. Arhiva je postala zaista značajna i danas se sastoji od tekstila iz celog sveta, sa naglaskm na alzaške rukotvorine. Namera je bila da motivišu i obuče tekstilne dizajnere. Ova arhiva poslužila je kao inspiracija za stvaranje lokalnog muzeja koji je otvoren 1857. Zbirke se neprestano uvećava. Danas se u arhivu nalazi preko 9000 uzoraka.

Lančani sud (Cour des Chaînes) sagradila je 1594. godine porodica Bleč. Ova veličanstvena renesansna kuća postavljena je uz bedem grada. Godine 1675. kuću je kupio J. Sisson, rizničar grada, koji je izveo izvanredne oslikane plafone prvog sprata sa raznim motivima. J. M. Schvartz je kupio kuću, dodao bočno krilo i obnovio drugo. Godine 1979. kuća je ustupljena gradu.


Entrepot je svoja vrata prvi put otvorio 1994. godine kao komično pozorište. Ono se nalazi u nekadašnjoj fabrici i skladištu papira, koja je izgledala kao jedinstveno i autentično mesto za ovakvo mesto kulture. Malo po malo, pozorište je steklo izuzetno popularnost. Danas na scenu pozorišta nastupa veliki broj međunarodnih i lokalnih glumaca. U Entrepot se nalazi bar i restoran u kojem možete uživati u piću i možda upoznati neke od poznatih umetnika.

Alzaška kuhinja je eklektika francuske i nemačke kuhinje. Tarte Flambee ili  Flammkuchen je nalik kiš lorenu, prekriven belim sirom ili “creme fraiche”, tanko isečenim lukom i slaninom. Ako žеlite nešto zasitije uzmite Baeckeoffe, jelo od mesa mariniranog u belom vinu, a potom zapečenog u rerni sa prazilukom i krompirom.



Veče krunišemo u restoranu uz creme fraiche i buterlju rajnskog rizlinga.


Čudno ili ne tek u Francuskoj nigde ne pronađoh kalvados, sve sam viski i džin. Kalvados je jedna od rakija sa najdužom neprekinutom tradicijom na svetu. Rane destilerije kalvadosa spominju se u Francuskoj još u vreme Karla Velikog (VIII vek nove ere). Dobija se destilovanjem cidera (slično jabukovači).  Ono što ga čini posebnim je vreme provedeno u buretu. Ovaj proces najčešće traje više od dve godine. 

I na kraju reč dve o gostoprimstu. Kad je Pol Gogen otišao na Tahiti nahranili su ga i dali mu ženu. Ni manje ni višе.

 

Advent u Kolmaru



 

Kolmar je jedna od najpopularnijih turističkih destinacija, a nalazi se u francuskoj regiji Alzas. Prestonica alzaškog vina može se pohvaliti dobro očuvanim starim gradom, mnoštvom spomenika i muzeja. Ovde su rođeni i mnogi umetnici poput grafičara Martina Šongauera i vajara Bartoldija, autora Kipa slobode u Njujorku. Malo podalje od centra pronaći ćete repliku Kipa slobode od 12 metara.




Ovde saznajem trač kako su Ameri zaista dobili tako prepoznatljivi dar. Ѕаѕvim slučajno. Prvobitno je bio namenjen ulazu u Suecki kanal, a predstavlja Egipćanku sa bakljom slobode u ruci. Kako je Ismail-paša bankrotirao, Bartoldi je otplovio za SAD i ugledavši Bedlovo ostrvo, upalila mu se sijalica. Legendarna Statua slobode otkrivena je 1886. godine.




Gradić Kolmar osnovan je u IX veku i u svojoj istoriji je pripadao Švedskoj i Nemačkoj, da bi na kraju bio vraćen Francuskoj. Zbog predivnih trgova, fontana i kanala nazivaju ga još i "Malom Venecijom". (La Petite Venise).




Minibus na struju vas prevozi besplatno po celom Kolmaru. Sam centar grada spada u zaštićeno područje. Šetajući šarmantnim uskim uličicama imaćete osećaj kao da ste u nekoj bajci. Pravimo pauzu uz belo kuvano aromatično vino i kobasice sa kiselim kupusom (šukrut) i topljenim sirom. Mešaju se mirisi peciva, sira, suvomesnih proizvoda i božićnih poslastica.




Kolmar je bio inspiracija i Voltu Dizniju za neke od njegovih najboljih crtanih filmova.




Grad šarenih kuća od kojih je Maison Adolph najstarija. U muzeju Unterlinden potražite isenheimski oltar (na rasklapanje, Hrst je prikazan na neuobičajan način) a tu su i neka slikarska remek dela poput radova Pikasa, a onda se zapućujemo u Muzej igračaka gde nas čekaju Pepeljugine kočije. Pepeljuga je izgleda otišla na depilaciju.




Uai de la Poissonnerie kraj је koji naseljavaju ribari, pekari i mesari. Ne propustite priliku da posetite zatvorenu pijacu Marché Couvert Colmar, a mi smo tu pazarili vino, sir i božićni kolač.



Kuća glava još je jedna zanimljiva lokacija u gradu. Ona je ukrašena sa 106 glava na fasadi i duž prozora neke su jezive neke se klibere. Blago Kolmara, skriveno tokom kuge, ovde je pronađeno 1863. godine. Ulaz u biblioteku i muzej dominikanskog nasleđa se ne naplaćuje, a znatiželjnicima se, pored ostalog, nudi prilika da vide kolekciju koju čini više od 400 hiljada dokumenata, u okviru kojih se posebno izdvajaju oni nastali tokom srednjeg veka.




Muzej čokolade nudi interaktivni obilazak, tokom koga možete probati mnoge vrste čokolada. Ne znam zato ali pevušim dečiju pesmicu „tamo su kuće od čokolade, prozori su od marmalade…”  Doduše hrane nam bi preko glave i stomaka, te predahnusmo uz božićno pivo.



Lokalna legenda kaže da rode (simbol ove oblasti) lete oko kuće kada je beba “na putu”. Trenutno su nestale. Kada se beba rodi, roda odleti do podzemnog jezera gde su duše mrtvih i povede jednu na reinkarnaciju. Roda upeca bebu, umota je i isporuči na adresu. U pitanju su verna stvorenja koja se uvek vraćaju istim gnezdima. Trenutno ovde ima 65 hiljada stanovnika. Minuli rodin rad.

Božićne pijace u Francuskoj (Marche de Noel) odišu fantastičnom atmosferom, svakoga ko imalo dušе uznesu a nude i odlične mogućnosti za kupovinu, ali s galskim prizvukom- da ne spominjem obnovu zaliha vina za božićnu sezonu.

Oko 900 izvora svetlosti koji se programerski kontrolišu, umešno su instaliѕani kroz ceo grad i na taj način postignut je jedinstveni light show, koji varira u intenzitetu i boji, tokom cele godine.

Kolmar je bio prvenac u Francuskoj koji je ovakvo nešto sproveo u delo, a 1997. godine dobio je i posebnu nagradu za ovo jedinstveno dostignuće, nagradu Académie des Arts de la Rue.

Grad je osvetljen od sumraka petkom i subotom tokom cele godine.




Kolmar je drugi grad sa najmanjim godišnjim količinama padavina u Francuskoj, što ovo područje čini idealnim za proizvodnju cenjenog alzaškog vina.

Odavde kreće i hodočasnička tura poznata kao Alzaška vinska tura, na kojoj se prelazi preko 170 

kilometara i oko stotinu vinograda i vinara. To sam zacrtao da pohodim za života.

U decembru dilema je oko kuvanog vina; crvenog, sa citrusima i malo cimeta ili belog sa anisom i muškatnim oraščićem, a nude i roze varijantu. Najbolje triling.

Nemojte da vas stoga začudi niti zaplaši što žene ovde gutaju mannele, male figure muškaraca napravljene od testa za brioš.

Ovo magično mesto može svakako da vam povrati poljuljani novogodišnji, praznični entuzijazam.

Zato živeli! A votre sante!



Rikvir povratak u davninu–Arhitektura, makaroni i vino




Alzas je odgovor na pitanje šta dobijate ako na Francusku nakalemite Nemačku (ili obrnuto). I tako dok mu Zaz hipotetički pevuši bajkе braće Grim, uživam u prizoru.
Pretpraznično zimsko vreme kao da je stvoreno da prošetate kroz autentična francuska sela koja izgledaju poput onih iz bajki.



Lukavi UNESCO prisvojio ih je od Nezavisnog udruženja utemeljenog 1982. pod nazivom Najlepša sela Francuske. Rikvir je jedno od njih, možda i najumiljatije.
Prvobitno u vlasništvu porodice Horburg, koja ga je osnovala u XI veku, pa prodala posle tri veka vojvodi od Virtemberga.




Danas je u njegovom dvorcu poštanski muzej, a nekad je bila škola u kojoj su deca „učila čas francuski, čas nemački, kako bi se već okretalo kolo ratne sreće. U mirnodopsko vreme ovde se skladištilo vino, a zarad trgovine istim. Radi obezbeđenja mesto su okružili zidovima sa visokom kulom osmatračnicom.



Dva poteza vinograda ѕu iznad grada (Volter je tu imao vinograd). Prvi je carstvo rizlinga, drugi traminca. Za sladokusce Alzas čuva nemačku tradiciju spravljenja vina iz kasne berbe. Stoga ne čudi što glavna ovdašnja česma, sagrađena 1560. godine, služi samo za merenje zapremine buradi i njihovo ispiranje.



I tako dok dokono ispijete alzaška vina vraćate se u XVI vek. Izgleda da su isto radili i nacisti i pripadnici pokreta otpora, jer je ovo jedno od retkih mesta koje nije pretrpeo veća oštećenja tokom II svetskog rata. Ni jedan jedini crep nije stradao.



Ovdašnje vino točilo se diljem Svetog rimskog carstva. Smešteno u podnožju planine Vogezi, uredno uređeni vinogradi pokrajine Alzas na istoku, baštino je nekih 3000 stanovnika.
Godišnje ovo ljupko mesto poseti oko milion turista.



Dok vrtim čašu i upijam arome ovdašnjeg teroara prisećam se da je po jednom zapisu iz 589. godine, merovinški kralj Hildebert II imao vinograd blizu Strazbura.
Da li se negde zaturila butelja, dve? pitam se zamišljeno.
Vinogradarstvom i vinarstvom u ta drevna vremena bavili su se crkva, manastiri, plemići, templari, sve dok tom mešetarenju na put nije stala francuska revolucija. I natočila vina sirotinji raji.



Probamo vino u jednom skromnom podrumu, ali ne zadovoljava lestvicu naših očekivanja.



Stoga odlazimo kod naših starih znanaca, porodice Hugel iz Rikvira, koji baštine vinograde i podrum u neprekidnom vlasništvu od 1639. godine. Probamo svaliner, rizling i gevurctraminer. I nešto uzimamo za povečerje uz božićni kolač.



Onda na nagovor našeg zemljaka Neđe iz Šекоvićа (kod kojeg pazarim makarone) u podrumu Dopff (koji baštini tradiciju vinogradarstva i vinarstva već šеsnaestu generaciju) probamo par vina. Izdvajam rizling sa petrolej tonovima i odličan pino noar. Onda se snabdevamo sa kobasicama sa dodatkom oraha i lešnika, sremuša, smokava, bibera čisto da degustacija ne bude klot.



I već je vreme da nas kombinacija busvoza (fotofiniš do voza) dovoze do našеg hotela. U vozu malko ćaskamo sa Ukrajinkama. А оnda na ramstek i čašu crvenog vina.




U Alzas smo došli sa minimalnim bagažem. U aeroplan ni pod razno se ne nije mogao uneti #stopciger.
Naravno da sam kupio butelju. I naravno da mi je u hotelu nisu hteli da otvore #vino. I naravno da sam znao da ću ga večeras popiti.
I još jednu Hugelovu flajku per jour prochain.
Imam ključ za svaki problem.
Kein Problem!


Štrasburg ili Strazbur a najpre Šdrosburi

 




Francuska i Nemačka ključne su zemlje koje su osnovale Evropsku uniju kakvu danas poznajemo. Bez mira između Francuske i Nemačke nema mira ni u Evropi. Kao ni na Balkanu bez saradnje Hrvatske i Srbije. Učimo na dobrim uzorima.
Strasbourg je izabran kao sedište parlamenta Evropske unije kao simbol novog doba. Grad oko kojeg su ove dve zemlje otimale danas je grad koji ih spaja.



U Strazburu je smešten i Savet Evrope, Evropski sud za ljudska prava te druge evropske institucije. Strazbur je i sedište francusko-nemačke TV stanice Arte.
Strazbur su osnovali Kelti (12. godine p.n.e. rimski general Drusus, brat cara Tiberija osnovao Argentorate tj. "srebrnu tvrđavu") pa je nevoljno prepustili Rimljanima.
Štrasburg se prvi put pominje 589. Ime je kovanica staronemačke reči „štraze" – put i „burg" – zamak, a spominje ga Grgur Turski.



Stratenburgum je grad u kojem su 842. godine Karlo Ćelavi i Ludvig Nemački potpisali sporazum o savezništvu, koji se smatra najstarijim pisanim dokumentom na starofrancuskom jeziku. Potom je bio slobodan carski grad kojim su dominirale dve patricijske porodice. Porodica Milenhajm i porodica Corn toliko su se zakrvile da su između njihovih pripadnika i sledbenika povremeno vođene prave ulične borbe. Između 1370. i 1390. godine, na kraju Stogodišnjeg rata, stanovništvo strahuje od napada pljačkaških bandi.



Poslednje proširenje grada odigralo se u srednjem veku između 1387. i 1441. To proširenje se odnosilo na četvrt Krutenau koju su uglavnom naseljavali ribari i trgovci. Kada su Turci došli do Beča i tako onemogućili nemačkog habzburškog cara da pomogne gradu, Francuzi su 1681. umarširali u Strazbur. Ostaće tu dva veka. Poreska granica je i dalje prema Francuskoj bila na snazi, ali ne i prema nemačkim zemljama. To je doprinelo posebnom statusu grada i očuvalo njegov germanski identitet. Danas žive na francuski način po nemačkim pravilima.
Godine 1871. nemački topovi pucaju na grad koji posle mesec dana kapitulira.
Ovde nailazimo i na crkvu koja je 1/2 katolička, pola protestanska. Postojao je i zid koji je delio vernike, ali je u duhu tolerancije srušеn.



Trg Kléber, najveći trg u Strazburu nalazi se u samom središtu gradske trgovačke zone. Ime je dobio po slavnom generalu Jean-Baptisteu Kléberu, koji je rođen u Strasbourgu 1753. godine. Kléber je postao žrtva atentata u Kairu 1800. godine, a njegovi posmrtni ostaci počivaju u kripti ispod njegovog spomenika na trgu. Na ovu vest nadovezuje se i jedna friškija. U decembru 2018 isfrustrirani islamista ubio na božićnom vašaru petoro ljudi. Stoga veće prisustvo vojske i policije je zbog vašе sigurnosti. Kao i betonske barijere na prilazima pešačkim zonama. Tramvaji su bešumni sa kosačicama za travu i prskalicama ispod. Na Trgu Kleber nalazi se i najveća božićna jelka u Francuskoj.



Gotska katedrala u Strazburu zahvaljujući svom zvoniku od sredine XVII do druge polovine XIX veka bila je najviša građevina sveta (punih 227 godina). Njena gradnja započela je 1015. godine, na temeljima nekadašnje rimske bazilike, nastavljena 1190, a završena 1439. Glavni arhitekta zaslužan za sadašnji izgled katedrale je Ervin fon Štajnbah, od kraja XIII veka do smrti 1318, kada su sprovođenje njegovih ideja u delo nastavili njegov sin, pa potom i unuk. Njihovi naslednici kasnije su, umesto originalnog projekta sa dva tornja, sagradili samo jedan oktagonalni, visok 142 metra. Nemci su hteli da naprave i drugi ali im Francuzi nisu dali jer bi to bio čin dominacije. Na licima kipova videćete grimase: smeh, ljutnju, strah...
Legenda kaže da je sam đavo na konju dojahao kako bi se uverio je li uistinu katedrala toliko lepa. Vidjevši njenu grandioznost, razbesnio se i otišao, zaboravivši konja koji i dan-danas unezvereno trči oko katedrale. Što je trenutno skoro neizvodljivo zbog nesnosne gužve.
Druga legenda pak kaže da je katedrala izgrađena na drvenim stubovima nad podzemnim jezerom. Kako bi bili sigurni da se katedrala neće urušiti zbog trulih stubova, graditelji su jednog čoveka ostavili zatvorenog dole kako bi ih nadgledao. Kad biste sad prislonili uvo noću na zid katedrale, čuli biste zvukove vesala kako lagano zamahuju po vodi. Nisu samo podzemni stubovi bili inspiracija za legende.
Sledeća legenda govori o graditelja koji je konstatovao da su stupovi preslabi i da će se katedrala kad tad urušiti, te da će on čekati da se to dogodi. I sad na balkonu nedaleko od astronomskog sata stoji figura podbočena na ogradu balkona koja čeka da se katedrala uruši.



Viktor Igo prozvao ju je „divovskim delikatnim čudom”.
Svakako se možе popeti i na toranj i razgledati grad iz ptičije perspektive.



Pijemo IPA pivo i tarte flambe sa jabukama u L´Oktobarfes kafeu.



Palata Rhin danas krije gradski muzeji. Sagrađena je između 1731 i 1742 godine i povodom 87. rođendana Pruskog kralja William I Ugostila je brojne poznate francuske ličnosti kao što su kralj Luj XV, Marija Antoneta, Napoleon Bonaparta, te kralj Šarl X.



Unutrašnjost krije 3 muzeja: arheološki, dekorativnih umetnosti i savremenih umetnosti. Potonji u svojoj postavci ima dela Djota, Karavađа, Каmila, Rubensa, Monea, Pikasa i Brunera.

Grad je tokom vremena postao poznat po verskoj toleranciji. Nije čudo što su spisi Martina Lutera ovde štampani bez problema. Ono što će krunisati svetsku slavu grada jeste podatak da je Johan Karolus baš u ovom gradu 1605. godine bio izdavač prvih štampanih novina sveta.

Ko bi rekao da je od 11. novembra 1918. u gradu čitavih 11 dana vladala komunistička sovjetska republika.
Ili da su se stanovnici Alzasa tvrdoglavo pobunili jer je jedan pruski oficir domaće remce pogrdno oslovljavao „Vakes".

Johan Volfgang Gete studirao je ovde 1770/71.
„Marseljeza” himna Rajnske armije, napisana je u Strazburu.




Po veličini ovo je sedmi grad u Francuskoj. Smešten je na bivšoj granici Francuske i Nemačke u dolini reke Rajne. Granica u fizičkom obliku više ne postoji pa mnogi Nemci rade u Strazburu, kao i Francuzi u Nemačkoj. Strazbur je ujedno i druga luka po veličini na reci Rajni.
Poslednjih decenija grad je most između dveju kultura. To je bio i jedan od važnih razloga da ga 1988. UNESCO proglasi svetskom kulturnom baštinom. Bio je to prvi slučaj da je ceo grad upisan u listu UNESCO-a.
Strazburška luka druga je po veličini rečna luka u Francuskoj. Osim toga, Strasbourg ima prvu biciklističku mrežu u Francuskoj s 430 kilometara ceste, koja je spojena s nemačkom mrežom preko mosta Pierre-Pflimlin. Pauzu za ručak pravimo u sisrijskom restoranu koji drži jedna simpatična porodica.



Mala Francuska (Petite France) deo je starog grada koji presecaju reka i još 3 kanala, a na čijim su obalama kuće iz XVI i XVII veka. Tu su živali ribari, kožаri, drvodelje... A onda je postala karantin.
Nekad sa ulicom crvenih fenjera danas je meka za radoznale turiste. U obližnjoj vojnoj bolnici tada su bili smešteni francuski vojnici koji su sa svojih pohoda doneli i sifilis. A tada se ta polna infekcija nazvala „francuska bolest". Lečila se živom.
Roda je ovde postizala najblistavije trenutke. Osim nekih Napoleonovih generala i nemačkih teologa donela je i Mari Grosholc, poznatiju kao Madam Tiso, žena koja je ljude pravila od voska. U gradu je rođen i jedan bavarski kralj – Ludvig I, kao i dadaista i pacifista Hans ili Žan Arp i nemačko-američki fizičar Hans Bete koji je 1967. dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Ovde su boravili i Gutenberg, preko Kalvina, već spomenutih Getea i Herdera, do biologa Luja Pastera ili sociologa Georga Zimela, koji je ovde i skonačao. Tu su još dva nobelovca, hemičar Žan-Mari Len i fizičar Karl Ferdinand Braun.
Glavni је grad okruga Alzas-Šampanja-Ardeni-Loren od 2016. I dok odlazimo iz jedne od evropskih prestonica, probijajući se kroz neviđenu gužvu, prati nas svirka galskih trubača.



I na kraju mala anegdota. Dolazeći u Muluz vozom kažem izlazimo sleva. Iskra me pita:
-A šta bi bilo da izađеm sdesna?
- Završila bi ko Ana Karenjina, odgovaram.

Naveče uz alzaški rizling i bozićni kolač pratimo izbor za Miss Francuske. Indira Anpio, Mis Gvadalupe je ovom prilikom izdominirala. Izbor se odigrao u Šatoruu u centralnom delu Francuske, gde su organizatori takmičenja ove godine proširili kriterijume za izbor u cilju modernizacije imidža tog konkursa koji je često na meti kritika.

Indira Anpio, studentkinja komunikacija u francuskoj prekomorskoj teritoriji, izabrana je na osnovu glasanja gledalaca francuske televizije TF1 koja je prenosila takmičenje i sedmočlanog žirija.



Miluz, Au revoir les enfants




Dok sublimiram i zipujem francuske sireve, pršute i kroasane potopljene u oranž džus od doruka kotrljam se ka la place de la République. Peške idem u Muzej automobila. Da vidim imaju li boljeg Citroena od mojeg. Tamo sam mu našao Turbo C3 pradeku ili će pre biti prabaku (1923.).




Automobilska industrija jedna je od najznačajnijih u Miluzu. Cite de l’Automobile je muzej u kome se nalaze automobili dizajnera Bugatti, kao i stari modeli Rolls Rojsa i Ferrarija. U muzeju ćete otkriti automobile obeležene istorijom, animacijama, video zapisima, simulatorima i igralištima. Ljubitelji automobila će ovo mesto prosto obožavati. Videćete ovde razvoj Pežoa, Remoa i Citroena, Pakarda, Mercedesa i Benza...




"Vreme se okreće gorem - rekao je Talesu

Kustosi su ovde zakopali najmanje predmeta iz muzeja 2015. godine. Otkopaće ih 2065. godine."




Ispred Muzeja automobila na moj rođendan zasađeno je drvo. Pod njegovim golim granama danas uriniraju psi. A pse prave od peska.




Beskućnik koji spava pod kolonadama odlazi  gladeći svoju riđu bradu da doručkuje na božićnom bazaru, a opušteno ostavlja stvari na velikoj kvadraturi.

Grad vozova ili Cité du Train na francuskom  najveći je muzej vozova na svetu. Ima fascinantnu izložbu parnih vozova. Eksponati su hronološki izloženi. U kolekciji možete videti i mehaniku vozova. Muzej je odlično mesto gde možete naučiti nešto o istoriji i ovoj industriji.

Razgovor ispod jelke i lift do Švajcarske. Na aurodromu jedemo kiš loren, makaron, krem brule, gevirctraminer. Jedan putnik ostavlja pored nas torbu. Uskoro se pojavljuje policija i istražuje. Na svu sreću čovek dolazi. Iz Srbije je, Kosovo i Metohija.




Na kontroli stvari mi stavljaju u dva kanistera i pri kontroli zapinje moj Levis plavi duks. Na reklamaciju prave se ludi. To možе da im se obije o glavu.




Na aerodromu me je dočekala Francuskinja, a ispratio Švajcarac. Ušli u Francusku, izlazimo iz Švajcarske. Ostalo je tek toliko da u ručni prtljag dodam par osećajnih francuskih sireva, rizling i par čokoladica iz fri šopa.

I kad mi je ovako krenulo sa ovom bejzik avioponudom mora da se umeša neki moron, u ovom slučaju francuski ministar saobraćaja, Klement Bon, tražеći povećanje cena loukost letova s navodnim ciljem da smanje emisije ugljen-dioksida.