четвртак, 29. јун 2006.

Zvuk mora - zvuk života

Tamo gde cveta limun žut

11. – 22. jun 2006. god.


Opet je počelo kišiti, kao što kiši na grčkim ostrvima u junu. Kiša dosadno rominja, olovno nebo, teško kao moji očni kapci. Predveče počinju da duvaju prvi vetarovi. Leto 2006. počelo je sumorno. Dug i iscrpljujući put autobusom do Igumenice i trajektom do Krfa, ostavlja nas bez atoma snage. Loše vreme uništava još ono malo volje i pozitivne energije. Da bi nas održali u životu, u autobusu nam puštaju par bioskopskih filmova (uspješnica, što bi rekli naši zapadni susedi). Zamor u mišićima, grčevi na licima neispavanih putnika, tiho negodovanje, putu se ne nazire kraj, a vreme prolazi sporo...


Krf, dragulj Jonskog arhipelaga, smaragno ostrvo, Odisejeva Šerija. Krf, grad sa mletačkim, francuskim i engleskim uticajima, sa uskim, kamenim ulicama punim taverni, kafića i diskoteka. Istorija Krfa je uzbudljiva i zanimljiva. To je eklektička mešavina istoka i zapada. Mlečani su im dali zgrade i naučili ih izgajanju maslina, Englezi vodovod i kriket, Francuzi parkove i univerzitet. Od kolonije nekad moćnog Korinta, saveznika Atine, nezavisnog polisa i jakog pomorskog i trgovačkog centra antičke Grčke. Potom sledi petovekovna prevlast Rimljana nad ostrvom, koje nasleđuju Vizantinci. Nisu ga mimoišli ni Huni, Vandali, Goti i Arapi. Pokušali su, u više navrata, da ga osvoje i Turci, ali nisu uspeli. Dvaput Krfom su vladali Mlečani, drugi put u XIV veku zadržali su se skoro pola veka. Njihov uticaj vidljiv je u gradskoj arhitekturi i načinu života. Staro gradsko jezgro smestilo se između Stare i Nove tvrđave. Staru su podigli Vizatinci, a Novu Mletci. Posle vladavine Francuza i Engleza, Krf sa ostalim jonskim ostvima pripojen je grčkoj državi 21. maja 1864. godine.


Krf je značajan i za nas Srbe. Novembra 1915. godine srpska vojska, posle napada Nemačke, Austrougarske i Bugarske, iscrpljena Balkanskim ratovima, oktobra 1915. godine počela je povlačenje kroz Albaniju. Egzodus cele države u Prokletijama, oštra zima, glad, isrpljenost i napadi albanskih bandi pri prelasku preko albanskih planina, gudura i klanca izazvale su teške gubitke u ljudstvu. Život su izgubili oko 144.000 srpskih vojnika i 100.000 civila. Previše skupa cena, plaćena iz solidarnosti prema saveznicima, u trenutku kada se sa Austrougarskom i Nemačkom mogao potpisati, na prvi pogled, vrlo povoljan separatni mir. Kao i svi događaji koji su sledili, nauk srpskom narodu da gleda svoje interese i ne reaguje emotivno na istorijske događaje. Svestan moći medija oboleli vojvoda Putnik doneo je odluku da se celo povlačenje fotografiše, kako bi svet saznao za gologotu srpske vojske.

Ono što je ostalo od srpske vojske i izbeglica skupilo se početkom januara 1916 godine na albanskoj obali. Italija odbija da prihvati na svojoj teritoriji, a Francuzi planiraju prebacivanje u Tunis. Posle ruske intervencije, saveznici odlučuju da srpsku vojsku prebace na jonsko ostrvo Krf. Pošto je Grčka neutralna, ostrvo za tu priliku okupiraju francuske snage. Ljudski transport se prvo iz Drača i Valone doprema na ostrvce Lazareto, gde je vršen pregled stanja vojnika, a oboleli se prebacuju na ostrvo Vido, gde se formira bolnica. Na Krf stiže i Srpska vlada i Vrhovna komanda. Boravak srpske vojske na Krfu prošao je bez i jednog jedinog incidenta. Žitelji u unutrašnjosti ostrva još koriste poneku srpsku reč. O ovoj nezapamćenoj tragediji najbolje svedoče stihovi Milutina Bojića ("Plava grobnica"):


Stojte, galije carske!
Spuštajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim
u doba jeze noćne
nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu,
gde školjke san umoran hvata
i na mrtve alge tresetnica pada,
leži groblje hrabrih,
leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
a umornim letom zrak meseca šeta.

Dnevno je na Krfu umiralo i do tri stotine vojnika, iznurenih glađu, lošim smeštajem, bolestima i stalnim ledenim kišama. Zbog nedostaka prostora na tada kamenitom ostvu, bez vegetacije, preminuli počinju da se sahranjuju u dubinama jonskog mora, takozvanoj Plavoj grobnici. Žrtava je sve više, a evidencija, nažalost nije vođena. Takva tragedija nije zabeležena u istoriji nijednog drugog naroda, nijedne druge vojske. Prvu počast polaganjem lovorovih venaca u Plavu grobnicu, preminulim vojnicima na Vidu, odavila je 17. maja 1929. godine eskadra Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije.

Zbog blage mediteranske klime, ali i jake volje i morala srpske vojske, dolazi do brze obnova vojske i trijumfalnog povrataka u zemlju preko Solunskog fronta, gde nije imala baš podršku saveznika. Neverovatna snaga, moral i veličina srpske vojske, završio se, nažalost, neuspelim projektom jugoslovenske države, kojem će se posle Drugog svetskog rata pridružiti još jedna utopistička ideja - komunizam. Srbi koji su bili nosioci ovih projekata, postali su i njegove najveće žrtve. Grci vode računa o ovoj srpskoj svetinji i proglasili su je za ekološku zonu, mada su mnogi merkari ostrvo, misleći da ga komercijalizuju.

Srbija je, danas opet, nezavisna država što je vidljivo i na graničnom prelazu između Srbije i Makedonije. Nadam se da su nas po depeši ministra policije kao značajne osobe koji napuštaju Srbiju evidentirali. Na grčkom drumskom graničnom prelazu Evazoni u frišopu, simpatična grčka prodavačica kao da je znala da proceni moje želje i još više platežne sposobnosti. Nažalost, grčki toalet na ovom prolazu su, čak i ispod srpskih standarda.


Hotel "Sheria beach" u Dasiji je solidan, ali asketski. Voda ima miris sumpora. Sobe imaju TV prijemnik i klimu, ali se upotreba daljinskog upravljača, dnevno, naplaćuje 2€. Na sreću, moj aparat je radio bez komandera. Snalažljivi srpski turisti, setili su se odmah univerzalnih komandera koji se u hipermarketu "Jambo" mogao nabaviti već za 2.50 €. Večera je solidna i obilna "a la carte". Doručak stalno isti, ali vredeo je bar zbog đusa i kafe. Jutro sa novim danom donosi i optimizam. Sunce, izvor života. Nabavljam mapu ostva i pišem razglednice. Starinska navika koju sam zadržao, svi volimo da ih dobijemo, ali nas mrzi da ih drugima šaljemo. Izložili smo svoja atletska tela milujućem dejstvu sunčevih zraka, ali znali i da odstupimo kad su nam za ležaljke zatražili 2, a za suncobran 3 €. U prvom komšiluku je klub "Eden", navodno najbolji u Grčkoj, gde se ležaljke ne naplaćuju. Možeš biti klošar, ali bar budi sa stilom. Bolje nego punišić bez manira.

Popodne smo krenuli u grad Krf. Autobus ide još retko, a treba ga čekati po vrućini. Prevoz je trajao dobrih dvadesetpet minuta, a koštao 1 €. Na zadnjoj stanici busa 7 ima dobra poslastičarnica. Prvo prepad na prodavnicu "Marks & Spencer". Nema naroda koji toliko voli more i kupovinu. Obilazimo staro gradsko jezgro i palatu Mihajla i Đorđa, a u njoj kolekciju azijske umetnosti zaostavštinu trojice grčkih kolekcionara. Ulaz 3 €. Poseta staroj tvrđavi se preko dana naplaćuje 4 €, ali zato uveče možete ući besplatno, šetati ili popiti piće u kafiću sa predivnim pogledom na Krf. Potom poseta crkvi Sv. Simeona sa baroknim freskama i moštima ovog svetca, zaštitnika ostrva, koji ih je spasao nebrojeno puta. Palim sveće. Vredan pažnje je i Vizantijski muzej koji se nalazi uz obalu, putem koji vodi od grada ka luci. U Novoj tvrđavi se nalazi mornarička baza. U okviru Alpha banke, nekadašnje Jonske banke, posetili smo muzej grčkih banknota. Probali smo lokalne baklave sa kandiranim višnjama i liker kumkuat od minijaturnih pomorandži koje uspevaju na ovom ostrvu, ali čije plantaže nisam video nigde. Posmatram živopisne ulice, sa lokalnim suvenirima, ručno rađenim, cveće u duginim bojama, venecijanske palate i na kraju grčki, gastronomski specijaliteti. Sofrito je govedina sa vinovim listom i belim lukom. Uz lokalno crveno vino, naravno, koje se može degustirati u mnogobrojnim podrumima. Lepo mesto u kome treba uživati. Pri povratku bus je pun, ali smo mi, naravno, ušli na poslednjoj stanici i seli. Posle večere smo odgledali utakmicu između Brazilaca i Hrvata (1:0). Prljava igra Brazilaca i srčana Hrvata. Mi se oštrimo za utakmicu Srbije protiv Argentine u petak. Navijački rekviziti su spremni, a grupa u borbenoj gotovosti. Da u subotu kada posetimo pretke na ostvu Vidu imamo nešto lepo da im poručimo.


Jutro protiče u šetnji parkom Spianadom, uživanjem u espresu pod svodovima Listona. Sa simpatičnim parom Slađom i Peđom iznajmljujemo crveni automobil Kia Piccanto sa muzikom i klimom i pripremamo se za razgledanje ostrva. Par dana, može sa prekidom, dnevno 25 € + gorivo. S obzirom na naše planove isplati se. Iščitavanje tekstova, proučavanje mapa, priprema plana puta i potrebne opreme.

"Maslinove šume ovde padaju sa bregova u dugim srebrnim kaskadama. Bez prastarih maslina ovo ostrvo ne bi imalo ni svoju lepotu ni svojun slavu. Sve je na ovom ostrvu mirno i prozračno, i lako kao senka", kaže Jovan Dučić.


Prvo na jug. Poseta hipermarketima i popuna zaliha za dohranu, termosa i asure. Postoji i Metro, ali nisam poneo karticu. Krećemo ka Ahilionu, palati austrougarske carice Elizabete zvane Sisi. To je ista ona vladarka koju su Mađari obožavali i podigli joj u čast velelepni Erzebet most. Opa, neprijatno iznenađenje, ulaz 7€. Jedan je život! Palata je vredna posete sa predivnim, nameštajem, statuama i negovanim vrtom, kojim dominira kolosalna statua Ahila.



Pogled iz ovog vrta je orgazmičan. Turistički vodič mora sve da zna o lokalitetu, pa je tu knjiga o palati i carici Sisi, na srpskom za 5 €. Još malo predaha u hladovini kafića uz hladnu kafu, pa put pod noge (točkove) do Benecesea i muzeja školjki. Predivna izložba podvodnog sveta ostaviće vas bez daha i dodatnih 4 €. Za sećanje dobijamo suvenir, magnet za frižider.



Nastavljamo put i uz malo lutanje u unutrašnjost ostrva i posmatranje maslinjaka pod mrežama, stižemo do grada Kavosa, rezervata za neobuzdanu englesku omladinu. Carstvo alkohola i slobodnog seksa. Par sati pred utakmicu. Atmosfera napetog iščekivanja. Svugde engleske zastave, pivo, krupne devojke sa minđušama i tetovažama na svim mogućim i nemogućim mestima uvijene u engleske zastave i mladići ofarbanih lica i mutnih pogleda.


Najupečatljiviji je bio korpulentni navijač Donald Duck u pratnji par pripadnika sisatih ostrvskih stvorova. Ručamo grčki meni u McDonaldu i nabavljam naradžastu maramu za plivanje. Dok ostrvskim zverima nadolazi adrenalin i bubri bešika, napuštamo Kavos, na vreme. Bolnička kola već razvoze navijače za koje je utakmica već završena. Put nas vodi uz obalu, predivne plaže i mnogobrojne porodične taverne. Predah uz frape i predivan pogled. Voda čista, topla i smaragdna. Posmatram u daljini crtu, gde se spajaju pučina i nebo. Galeb leti i traga po moru za plenom. I miris čempresa, tek da izmami suzu mušku, najtežu. Usput smo uslikali Mišje ostrvo i uputili se ka Ipsosu. Tamo su Engleze ukrotili i pripitomili, pa bi recept trebalo faksom da pošalju kolegama u Kavos. Sumrak i riblja gozba na obali uz vino. Nepodnošljiva lakoća postojanja. Trenutak kada znate da uživate i da ćete mi se sa nostalgijom vraćati. Kad bi ceo život mogao da bude sastavljen samo od takvih uspomena!

Dan je sve u znaku utakmici Srbije i Argentine. Zamenili smo večeru za ručak, mi menjamo noć za dan, za neki novi dan, rezervisali mesta u kafiću na obali i isplanirali postavljane zastave države Srbije. Bože pravde ti što spase od propasti dosad nas, prati danas srpske fudbalere i budi im večni spas! Napravljeno je i nacionalno pomirenje da Megi navija za Jugoslaviju sa petokrakom, a mi za srpske orlove. Grčki kelner prezrivo je odmahnuo rukom kada sam mu saopštio da ćemo razbiti Argentince. Videće on svog boga, ako slučajno ne pobedimo. Prepodne provodimo u opuštanju i kupanju, vodeći ljubav sa hladnom, morskom vodom. Prelistavamo srpsku štampu, koja ne sluti ništa dobro. Standardno. Zvezda je pripekla, prihvatamo se jela, jer zdravlje na usta ulazi. Počinju pivske pripreme i treninzi. Na lice nanosimo boje državne zastave, postavljamo srpsku trobojku na ulazu u kafić. Svaki naš trud je uzaludan. Gaučosi su nas odrali kao krdo bizona. Megi, jugoslovenska revolucionarka kaže da sa izdajnicima (fudbaleri i trener) treba po kratkom postupku. Po prvi put, moram priznati, možda je u pravu. Grci bogojažljivo posmatraju naše reakcije, neće valjda stradati kafić. Tugu utapamo u jonskom moru. Predveče provodimo u tipičnoj grčkoj kafani uz prženu fetu, giros, grčku salatu i belo vino "Recinu". Šetamo da lakše svarimo, kaloričnu hranu i bruku zbog poraza 0:6. Ophrvani bolom, kupujemo sapune od maslinovog ulja da speremo sramotu. Gorak turistički život sladimo lokalnim specijalitetom, čokoladnim kolačem sa bademima.


Danas obilazimo srpske svetinje na ostrvu. Prvo poseta Srpskoj kući u Krfu, koja postoji samo zahvaljujući entuzijazmu i ogromnoj energiji našeg konzula. Sredstva iz zemlje ne stižu, a on nema prava da prodaje knjigu koju je sam napisao o golgoti srpske vojske u I svetskom ratu. Na zgradi se odskora vijoru srpska državna zastava. Čast je i obaveza imati takve pretke. Nadajmo se da će srpski narod pronaći u svojim redovima takve gorostase i ljude visokih moralnih vrednosti, spremne da nastave tradiciju srpske državnosti i uvedu Srbiju, tamo gde je po istoriji i kulturi uvek pripadala, u društvo evropskih naroda. I na taj način se na najbolji način odužiti ljudima koji su svojoj državi žrtvovali sve što su imali, uključujući i sopstvene živote.

Slobodnih dva sata koristimo za posetu Arheološkom muzeju sa zanimljivom kolkecijom figura, vaza, novčića i impozatnim portalom. Pravimo predah uz sladoled u Meku, nabavljamo cveće za posetu Vidu. Šetajući uz obalu stižemo do luke, ukrcavamo se u brodić, koji nas prebacuje do ostrva Vido. Posle kraće šetnje dolazimo do monumentalnog mauzoleja stradalim srpskim vojnicima sa natpisom "Jugoslavija - srpskim vojnicima". Iznad natpisa se od aprila ove godine nalazi grb Kraljevine SHS.

Popodne u Dasiji uz tiramisu i nes, a potom plaža, gde susrećemo planinarke beogradske "Pobede". Razmena iskustava i utisaka o posećenim lokalitetima. Nažalost, zbog kolektivne vize ne mogu da odem na izlet do Albanije, koji košta tričavih 35 €. Šengenu, muko moja pregolema! Uveče u diskoteci "Eden" u prijatnom ambijentu i veselom društvu propratili smo nastup DJ Linda Martineza. U isto vreme u Srbijom odjekuje neka druga muzika. Tu ni "Veniš" ne pomaže! A onda oko ponoći promiče Branka u tankom, lanenom kompletu, kroz koje su se nazirale tange. Njena plava, kovrdžava kosa, zaviori se u tajanstvenoj, krfskoj noći.


Nad Krfom su leteli galebovi i hidrozmajevi. Iz luke je polazio brod sa staklenim dnom "Kalipso star". Naš plan je bio drugačiji, ka severu ostrva - Kasiopiju, Sidariju sa kanalom ljubavi. Legenda kaže da par koji se tamo okupa večno će živeti u ljubavi. Sa glavnog puta smo, često, skretali da bismo osmotrili plaže i ako nam se dopadne okupali se. Kasiopi je živopisna grčka varoš, prvo veće mesto na koje smo naišli. Kupamo se u Agios Spiradonisu, a ručamo u Rodi u tipičnoj grčkoj taverni na obali. Potom, Sidari i kanal ljubavi. Pririoda je formirala i kanal, ali i tunel, kroz koji smo proplivali. Suviše kasno smo ugledali natpis da to može biti opasno. Da li u fizičkom ili možda emotivnom smislu, ne znam. Kada saznam, javiću vam. U svakom slučaju ne propustite da probate afrodizijački jogurt sa medom i orasima. A onda kroz živopisna mesta u unutrašnjosti ostrva natrag do Dasije. Veče na krfljanskoj tvrđavi, lutanje mletačkim ulicama starog grada, doživljaj koji se ne može dočarati. Monumentalna arhitektura, igra svetala i senki, mirisi, zgodne devojke u prolazu, jednom rečju, bez problema mogu sebe da zamislim kao stanovnika ovog simpatičnog ostrva. Lepota, stil i zabava, ali i neki čudan spokoj koji, napaćenu tranzicionu dušu puni novom, pozitivnom energijom. Do sutra i nove avanture.


Plan je usmeren ka zapadu i tvrđavi Angelokastro, vizantiskom dvoracu Mihajla Angelosa iz XII veka. Prvo svraćamo u prodavnicu suvenira od maslinovog drveta. Vlasnik je ljubazan, ali nenaspavan pošto ima bebu kojoj izbijaju zubići. Posle brojnih krivina i uskih uličica, gde se prolaz, naizmenično reguliše semaforima, dolazimo u podnožje Angelokastra. Preobuvam se u patike, uzimam vodu i krećem u osvajanje ovog dvorca. Na vrhu uvek čeka nagrada, ovog puta to je višestruki, svršavajući pogled na sve strane. Kao sa razglednica ili reklamnih letaka turističkih agencija. Ono što vam uvek obećaju, o čemu sanjarite, a retko kad vidite. Nirvana. Po povratku osveženje uz jogurt sa jagodama i dinjama u društvu jednog foksterijera. U lokalnom seocetu probamo lokalni med, masline, kukmuat, vino i uzo. Umetnička i kosmopolitska amosfera. Kratka vožnja do Paleokastricije i kafića "La Grota" sa predivnom plažom. To je raj o kome vernici sanjaju, a mi ga upravo koristimo. Pizza koju sam naručio, čak je lošija od one koju sam ja prvu put napravio. Ali zbog drugih okolnosti, sve im je oprošteno. Uvala sa strmim, vulkanskim stenama i smaragdnim morem, čiju boju poprimaju i moje oči. I dok listam časopise iz zvučnika mi se obraća Šade. Dok sumrak polako pada obilazimo nudistička plaža Mitotiotis kod Ermonesa. Zalazak sunca nas zatiče na Glifadi, gde počinje žurka uz fetu, lubenicu i uzo. Posle večere, još malo šetnje uz more, hladno pivo u udobnoj ležaljci kafića sa pogledom uperenim ka pučini. Iščekivanje sutrašnjeg krstarenja. I dok sanjivi krećemo na odmor do sutra, asfaltnim putem prolaze nemački planinari, oslanjajući se na štapove. Vraćaju se, sa samo njima znanog puta, posle par minuta.

Krstarimo u blizini Paleokastricije. Brod ima providno dno. Posmatramo korale i ribice. Na gornjoj platformi posmatramo obalu, uvale i pećine, stene nalik na majmunsku glavu i orla, a u jednoj pećini pronalazimo ostatke nemačkog, ratnog broda. Najviše vremena provodimo na "Rajskoj plaži", kupajući se, uz roštilj, salatu i vino. Vazduh trepti, kao da nebo gori. Visoki zaštitni faktor krema štiti nas od opekotina, kao i suncobrani, ali u glavi se svašta muti.


Dan koji treba iskoristiti, sutra polemećemo ka Srbiji. Spremio sam "strong program" . Posle doručka kupanje, pa odlazak u grad. Kuliranje po gradu i odlazak do luke do "Kalipso Stara", brod sa staklenim dnom, francuske proizvodnje vođen elektronikom. Oplovljavamo ostvo Vido i silazimo u potpalublje. Ronioci, jedna devojka i dva mladića pokazuju nam ribe, jastoge i školjke. Kao u romanima Žila Verna ili emisijama Žaka Kustoa. Gledamo umeće dresiranih morskoh lavova koji tapšu, skaču, ljube izvode svašta za par ribica. Klasičan primer korupcije na delu. Međutim, treba požuriti jer još ima u planu posetu "Aqualendu". Dosadno čekanje autobusa br. 8 i besplatna vožnja koja je trajala dvadesetak minuta. Pridružujem se engleskoj porodici i ulazim. Uštede od 15 € ! Prvo opuštanje u bazenu sa sedam vrsta talasa, potom raznovrsni tobogani, crna rupa, lenja reka, gusarski brod sa iznenadnim polivanjem vode iz neočekivanih prvaca i na kraju džakuzi. Pri kupovini ulaznice dobijate raznobojne, plastične narukvice, koje svi nose. Svi osim mene! Park se zatvara u 18h, izlazim na put, a od autobusa ni traga, ni glasa. Krećem pešku pravcem kojim sam i došao. Prolazim kroz romsko naselje, a jedan mali dečkić pokušava da me animira i nešto zaradi. Ne zna da je letovanju kraj i da se u pogrešnoj crkvi krsti. Grci u unutrašnjosti ostrva, slabo govore engleski i često vam mogu dati pogrešne informacije, na koje ne bi trebalo da se oslonite. U vezi njihove orjentacije i procene rastojanja između mesta treba biti obazriv i uzeti ih sa rezervom. Na raskrsnici, gde se ukrštaju autobusi br. 8. i 11. uspevam da ustartujem ovaj drugi. Problem je što nemam kartu, a u autobusu je automat i vozač ne prihvata novac, već zaustavlja ispred prve prodavnice, u kojoj kupujem kartu koju poništavam u vozilu. Stižem u Krf, baš na vreme da uhvatim bus za Dasiju. U hotelu, na oglasnom panou zatičem lošu vest, polazimo ujutru u 7h, a avion poleće u 920. Posle večere kuliramo u ležaljkama, pijući pivo i kupajući se (čuveno srpsko opraštanje od mora). U međuvremenu fudbalska reprezentacija Srbije doživela je još jedan poraz. U ponoć odlazimo na spavanje, sutra se ovo uzbudljivo letovanje, nažalost, okončava.

Buđenje je bilo bolno. Bunovni teglimo kofere pune usomena, ne prođe mnogo a oko zaiskri. Autobus nas prebacuje do aerodroma. Predajemo kofere i prolazimo pasošku kontrolu za egzotične zemlje van EU. Onda još malo muvanja po djutiju i njiškanja novih parfema poznatih firmi. Kafa pred let koji kasni. Poneka nervozno pripaljena cigareta. I slatkiš da popravi raspoloženje. U avionu dosta praznih mesta. Posmatramo albanske planine i jezera. Slećemo na beogradski aerodrom "Nikola Tesla". Pasoška kontrola. U strogoj policijskoj uniformi lepa, nasmejana devojka. Da povratak u srpsku stvarnost bude lakši i lepši, dokaz da u Srbiji i za Srbiju ima šanse. Samo da nam i zemlja bude tako lepa i nasmejana.

понедељак, 26. јун 2006.

Gvozdena kapija istočne Srbije - stazama imperatora Trajana


Putovanje uz Dunav je uvek praznik za sva čula. Nemoguće je ne biti očaran prekrasnim predelima kroz koje prolazite. Prvi detaljan opis ovog područja dao je Austrijanac Feliks Kanic, čuveni balkanolog i veliki prijatelj srpskog naroda. Sledi ga rodonačelnik savremene srpske geografije Jovan Cvijić.



Istočna Srbija je polunapuštena oblast ovenčana mitovima. Raskošne prazne kuće sa liftovima i bazenima vlasništvo gastarbajtera i pored njih, u mirnoj simbiozi, stare oronule kuće sa staračkim življem. Raskoš i beda, suprotnosti koje se privlače. Kult mrtvih, spomen ploče preminulih na kućama. Ali isto tako i u najmanjem mestu neka muzika, orkestar obučen u svečana odela i opštenarodno veselje. I direktne autobuske linije za gradove Austrije i Nemačke. Renesansno građene Vlajne zift crne kose, čije seksualno umeće nadmašuje veštine japanskih gejši. Život ovde teče u skladu sa nepisanim pravilima, a kao posledica izolovanosti celog kraja. Kako god, ovo bi mogla biti, da je pameti, srpska rivijera.


U pakleno toplo letnje jutro 22. jula 2006. godine, krećemo ka Gvozdenoj kapiji Evrope, kako u svetu zovu ovu oblast. Nema nas puno u autobusu, oko dvadesetpet, tu je i moja školska drugarica Maja, bankarska službenica Jasmina i par dečice koje su pravile atmosferu tokom puta. Prvu pauzu pravimo na Srebrnom jezeru, koje postaje prava turistička destinacija. Hotel i njegova letnja bašta ne rade. Srebrno Jezero je dugačko 14 km, a široko 300 metara. Nastalo je od rukavaca Dunava, koji je zbog gradnje hidrocentrale pregrađen dvema branama. Jezero je bogato ribom (som, smuđ, šaran, amur), a po Ginisovoj knjizi rekorda iz njega je izvađen najveći šaran težak 44 kilograma. Pijemo prvi nes i posmatramo jezero. Mali predah, malo priče, pa nastavak puta.


  reljefni prikaz Trajanovog mosta kod Kladova sa njegovog stuba u Rimu



Sledeće zaustavljanje je arheloškom lokalitetu Lepenski vir. Na njemu je 1967. godine pronađen niz od sedam sukcesivnih naselja koja su podignuta od XIII do VI milenijuma stare ere-te se ovo ispostavlja kao najstarije poznato urbano naselje u Evropi (AXIS MUNDI). Ovde se pratilo kretanje nebeskih tela, te je postojao hram posvećen Suncu, a pronađene skulpture materijalizuju „lik boga Sunca“. Zbog izgradnje hidrocentrale Đerdap, ceo lokalitet je podignut 29,5 metara.

Muškarci su u ta davna vremena živeli oko 50 godina, neki bi dobacili i do 70-te. Žene su živele kraće, zbog čestih porođaja (nisu korisili kondome i sl.) Interesantno je da je na pronađenim skeletima vrlo malo onih sa prelomima. Bavili su se skupljanjem plodova, lovom i ribolovom, ali i rudarstvom. 

Sahranjivanje pokojnika vršeno je po pravilu u kućama, ispod poda. Uz telo pokojnika polagani su rogovi jelena, često i čitava glava. Pošto jelen svake godine odbacuje rogove i dobija nove, ovo se tumačilo pouzdanim simbolom besmrtnosti. Čovek je, deluje, oduvek tome težio. A šta bi radio kada bi mu se želja ostvarila i da li bi se bar malo smarao, niko se nije pitao. A kao što znate tada nije bilo ni TV-a, ni Interneta. To objašnjava one česte porođaje.

 
U blizini je i hotel "Lepenski vir", poznat i po tome što su ovde organizovane, u to vreme vrlo popularne "Igre bez granica".  Bili smo deo Evrope kad su mnogi o njoj mogli samo da sanjaju.

Uvidom u dnevnik, koji sam vodio, pre pojave Facebooka, ovde sam bio na ekskurziji, te smo organizovali poprilično ludu žurku u jednom od apartmana. Opisi su magloviti, isprekidina i nejasni. Dobra žurka bila!

A i ovde sam, posle bombardovanja, upoznao svoju privremenu bračnu drugaricu. I to razdoblje mi bledi u sećanju. Kao san, kao noćna mora. Kao arheološko nalazište.


Tabula Traiana

Put se iznenada sužava, prateći Dunav i postaje krivudav, a vreme je naporno za putovanja.. Rečno korito Dunava u Đerdapskoj klisiri je najdublje u svetu. Dunav na početku Nacionalnog parka ima dubina od 24 m, pa naglo doseže dubinu od 70m. Dužina Dunava se ne meri uobičajno od izvora, već od ušća, gde obrazuje deltu Dunava. Duž puta susrećemo kupolaste peći od cigala koje nepotpunim sagorevanjem bukovog ili cerovog drveta proizvode ćumur (drveni ugalj). Ima ih dosta u ovom kraju, na radost ljubitelja roštilja. Pojedini putnici traže pauzu radi okrepljenja. Konsolidujemo snage i konačno stižemo pred manastir Vratna. Preobuvamo se i krećemo na put dug 15 km, u teško pristupačan kanjon reke Vratne poznat je po kamenim kapijama i neobičnim virovima.

Prerasti su geomorfološki fenomeni karpatskog dela Srbije i nalaze se pod zaštitom države. U klisurama malenih rečica obale nadvisuju visoki kameni mostovi. Monumentalne pojave, skrivene u tajanstvenim šumama istočne Srbije, one nemo svedoče da su u prošlosti bile pećine tunelskog tipa. Na jednom relativno malom prostoru, na istoku Srbije ima ih čak dvanaest. Kamene kapije, prerasti ili kameni lukovi, najviši su u Evropi upravo ovde. Prva kapija (Mali prerast) udaljena je oko 200 metara od srednjovekovnog manastira, dugačaka je 15 metara, širine 30 m i visine otvora 34 m Veliki prerast, ili druga Vratnjanska kapja, u neposrednoj blizini prve, ima dužinu 45 metara, širinu 23, visinu 26 i dubinu svoda 30 metara. Ove dve kapije se nazivaju se manastirske i istog su porekla, za razliku od treće, suve prerasti koja ima dužinu od 34 m, širinu 15 m, visinu 20 m. Ova treća kapija je najnepristupačnija i najmlađa, ali i najlepša i najizazovnija. Naš cilj je bilo obići sve ove kapije.


Na trenutke je bilo dramatično u stilu Indijane Džonsa, prelazak reke preko balvana, uske litice gde je težište tela trebalo prebaciti bliže steni, prelazak preko merdevina, probijanje kroz kamene stene, pored pećina, savlađivanje klizavosti terena. Nailazimo naizmenično čas na litice, pa na rastresito, ali i kameno tlu obraslo mahoviom, probijamo se kroz šipražje (paučina je svedok da ovuda skoro niko nije prošao), potom gazimo po samom koritu reke, koje je na pojedinim mestima presušilo. Teško je odrediti idealnu obuću, pošto su za obalu idealne planinarske cipele, a za rečno korito gumene čizme. Ujedno, ovo je odlična vežba za oblikovanje tela i aktiviranje svih mišića. Pijemo svežu vodu sa izvora, koračamo kroz korito reke i uživamo u prirodi. Vetar nas hladi umesto klima uređaja, izvor osvežava umesto tuša, potpuno smo u saglasju sa prirodom. Ovde uspeva oko 300 biljnih vrsta. Par puta pravimo pauze i na kraju dolazimo do trećeg, Suvog perasta. Speleolozi su ovde otkrili tri pećine "prave dragulje prirode".


Pećina najbliža trećoj kapiji, dugačka je oko 400 metara, a druga kraća, ali atraktivnija, skriva jezero nesvakidašnje lepote. Poslednja od tri je izuzetno velika i komplikovana, isprepletana brojnim hodnicima i tunelima. Tu pravimo pauzu za užinu, a onda nas čeka povratak istim putem. U povratku smo se brže kretali u ubrzo stigli do mesta s kog smo i krenuli. Brzina je imala i posledice, nekima iz grupe je popustila koncetracija, pa su prošli sa lakšim ozledama.


Vraćamo se do manastira, prisustvujemo večernjoj molitvi, palimo sveće i dajemo prilog za obnovu hrama. Manastir Vratna osnovan je 1415. a obnovljen 1836. godine. Po predanju crkvu je sagradio arhiepiskop Nikodin za vreme vladavine kralja Milutina (1279-1321). Posvećena je Vaznesenju Gospodnjem. Manastriski kompleks je skroman, utopljen u okolno zelenilo. Gordo stoji kao snažna brana stenama koje bi da preplave ovu pitomu dolinu. Iznad manastira, u gotovo nepristupačnoj steni, nalazi se isposnica Svetog Nikodima. Sazidana je od tesanog kamena i pečenih opeka. U isposnici se nalazi drvenu konstrukciju, predviđenu za penjanje do otvora druge bočne pećine. To dokazuje da u isposnici neko traga za zlatom (vrlo zastupljen hobi u istočnoj Srbiji). Ulazimo u autobus i krećemo put Kladova.


Zahvaljujući povoljnim uslovima (lov, ribolov, stočarstvo, zemljoradnja, vinogradarstvo, zanatstvo, trgovina i saobraćaj) ova oblast je bila od davnina naseljena, o čemu svedoče predmeti materijalne kulture najstarije civilzacije Evrope (Lepenski Vir). Prema podacima popisa stanovnistva iz 1991. godine, u opštini Kladovo živi oko 32000 stanovnika. Položaj Kladova, zaleđe bogato prirodnim i kulturnim vrednostima, kao i ubrzan privredni razvoj posle izgradnje Hidroenergetskog i plovidbenog sistema "Đerdap I" doprineli su da se mala varošica prepoznatljiva samo po kavijaru postane značajan privredni, kulturni i turistički centar. Ako se nađete u ovog gradu ne biste trebalo da propustite da vidite značajnu arheološku kolekciju koju poseduje kladovski muzej. Kladovski kavijar, delikates od usoljene riblje ikre, posle niza pronevera u preduzeću koje se bavilo njegovom proizvodnjom teško je naći na tržištu.

U svom panegirlku imperatoru Trajanu rimski poeta Plinije Junior beleži:

"Magnum est stare in Danubi ripar!"  (Veličanstveno je stajati na obali Dunava!)

Omladinski kamp Karataš, mesto smeštaja učesnika nekadašnjih radnih akcija. nalazi se sedam kilometara od Kladova. Ulice sa bungalovima nose imena glavnih gradova nekad bratskih republika. Sobe atmosferom i stanjem u kojem je nameštaj vraćaju nas u vremena samoupravnog socijalizma. U drvenu konstrukciju kreveta urezbareni su natpisi “Viva Internacionala”, “Lenjin” i slično. Svakog trenutka očekujete da se sa razglasa oglase revolucionarne pesme, a akcijaši žuljevitih ruku pojave na sportskim terenima. Tople vode nema, ali posle ovakvih napora prija čak i tuširanje hladnom. Mišići pomalo zatežu i bole, kao posledica kretanja po tvrdoj podlozi, ali je opšti utisak odličan. Poneko je pokupio i po kojeg krpelja, koga treba hitno najuriti. Večeramo i autobusom krećemo u Kladovo u noćni provod. U gradu je u toku etnofestival, afirmacija turističkih potencijala ovog kraja, koji se ove godine održava od 18 jula. Pešačka ulica sa starim fasadama i bogatim krošnjama drveća prepuna simpatičnih, prepunih kafića sa stolovima i stolicama od kovanog gvožđa, postavljenim na kaldrmi. Kao na morskim letovalištima promenada lepršavih letnjih haljina, koje tek na trenutak otkrivaju šta skrivaju, belih uskih pantalona, preplanulih i nasmejanih lica, u šetnji, uživanju u muzici i bogatoj gastronomskoj ponudi. Kao da je Štraus mlađi imao kao inspiraciju ovu varoš kada je komponovao valcer “Na lepom plavom Dunavu”: Sastajemo se sa Majinim sestrama i sparno veče provodimo u jednom od kafića iznoseći utiske sa kanjoninga, sporta koji je sve popularniji u celom svetu. Oko ponoćni pratimo koncert “Balkanike” na centralnom gradskom trgu, nakon čega se vraćamo u kamp i odlazimo na odmor.

Budimo se rano i gle čuda vode čak ni hladne više nema, ništa od jutarnjeg tuširanja. Prva pomoć u održavanju higijene dolazi iz flaša, pa slede doručak, jutarnja kafa i obilazak hidrocentrale “Đerdap”. Plovidba kroz Đerdapsku klisuru oduvek je bila problem, zbog moćnih struja i opasnih virova. Rimljani su da bi olakšali plovidbu prokopali kanal dug 3 km, a plovila su vukli robovi. Na osnovu rimskog kanala, projektovan je, izrađen i 1878. godine otvoren Sipski kanal u prisustvu rumunskog kralja Karola I, austrougarskog cara Franca Jozefa i srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, Vuča je vršena tegljačima (remorkerima). Za vreme Kraljevine Jugoslavije plovidba Dunavom regulisala se vučom uz pomoć lokomotive, prugom koju su 1916. izgradili Mađari. Zbog važnog strategijskog položaja, napad Nemaca na Jugoslaviju otpočeo je upravo ovde 6. aprila 1941. godine u dva sata po ponoći, ubacivanjem dvadesetak diverzanata. Diverzija je bila uspešna, zahvaljujući kolaboraciji kladovskog sreskog načelnika, ruskog emigranta Leonida Čudnovskog. Tokom maja i juna 1944. godine Sipski kanal bombarduju saveznici.

Oblast posle rata zauzimaju Englezi i napuštaju tek na pritisak Sovjeta. Gradnja hidrocentrale je počela 7. septembra 1964. godine kada su svečanu vrpcu presekli Tito i rumunski predsednik Dež. Okončana je 16. maja 1972. godine, kada su je svečano otvorili Tito i Čaušesku. Za mesto gde će biti podignuta brana korišćena su nemačka ispitivanja, koja su oni izvodili za vreme rata. Priča se da je jugoslovenska vlada ta dokumenta nabavila iz Austrije, plativši je sa nešto malo namirnica. Na izgradnji hidrocetrale, na našem delu, bilo je angažovano 8000 radnika, a stradalo je 14, najviše vozača kamiona koji su istovarali trodelne module za pregrađivanje reke. Završavali bi vođeni inercijom sa natovarnim kamionima u mutnim vodama Dunava. Žrtve izgradnje hidrocentrale bile su i pojedine riblje vrste, koje su isčezle usred gradnje dve brane, najočigledniji primer su jesetre. Jedno vreme su pratile brodove, pa se iza broda u prevodnici mogao videti taman trag od više desetina metara grupisane ribe.

Kula za osmatranje je opremljena sa digitalnom kamerom koja osmatra 360°, 6km u svim pravcima, a donacija je vlade Japana. Osmatra se prevodnica, nacionalni park i rumunska strana granice. Hidrocentrala je optičkim kablom povezana sa Elektrodistribucijom u Beogradu, gde se putem računara, a na osnovu vodostaja i ostalih važnih parametara podešava nagib krilaca turbine. Osovine su kao i celokupnu ostalu opremu projektovali su i izradili Rusi. Ove godine im je istekao garantni rok, a kontrola iz Švajcarske garantovala im je još sedam godina bezbednog rada. “Đerdap II” nije ovako kvalitetno urađen, jer je krenula “perestrojka” i ruski kadar je otišao u zemlje gde se njihov rad više cenio izraženo u dolarima.. Prevodnica savladava visinsku razluku u nivoima vode ispred i iza brane od 34 metara. Prvo se izjednače nivo u gornjoj komori sa nivoom gornjeg jezera. Tada se otvaraju gornja vrata i propuštaju plovila u komoru. Vrata se zatim zatvaraju, gornja komora se prazni, a donja puni do izjednačavanja pritisaka, kada se otvaraju srednja vrata, propušta plovilo i zatvaraju vrata. Sledi pražnjenje komore do nivoa jezera iza brane, kada se otvaraju donja vrata i plovilo napušta plovidbeni sistem. Isti sistem postoji i na rumunskog strani, s napomenom da ne omogućava plovidbu najvećih plovnih objekata. Prevođenje plovila traje oko sat i po.


Sledi razgledanje znamenitosti ovog kraja, devetnaest vekova starih ostataka Trajanovog mosta, onog istog (Marcus Ulius Traianus 53-117.) koji je imao kozje uši, ali je i voleo zlato, pa se naljutio kad su mu Dačani preoteli rudnik. Za dve godine (103-105) je sazidao ovaj most, po planovima arhitekte Apolodora iz Damaska, prešao Dunav i krvavo se obračunao sa odmetnicima. Most je zapalio njegov nasledenik Hadrijan, plašeći se napada iz suprotnog pravca. Visina mosta je bila 45 metara na najvišem luku, a dužina oko 1.2 km. Bio je to najduži most u antičkom svetu. Stubove su povezivali drveni lukovi raspona 50 metara. Izrađen je od kamenih tesanika i opeke, a kao vezivni materijal korišćena su jaja i travke, a o čvrstini građevine govore i skora podvodna istraživanja. Čak su se i hrastove grede na dnu Dunava očuvale. U vreme današnje planirano je postavljanje laserske projekcije mosta, pomoću koje bi posmatraču mogla da predoči sva grandioznost mosta, ali je ta namera ostala nerealizovana. Obilazimo zapušteno tursko utvrđenje Fetislam (u prevodu “odbrana islama”, odakle je Sulejman Veličanstveni napadao Turn Severin) i rimski kastrum Dianu podignut u I veku nove ere, koji je posedovao i sistem centralnog grejanja. Durbinom osmatramo ostrvo Šimijan na koje je, sa Adakalea prebačena stara tvrđava. Adakale, ostvro koje se nalazilo kod Tekije, bilo je poznato po tome što su Argonauti na njemu gajili masline. Kasnije ga naseljavaju Turci, koji ga uređuju na orjentalni način, proizvode ratluk i druge istočnjačke specijalitete, a napuštaju tek pre nego što ga Rumuni potopaju vodama akumulacionog jezera.

 

Planina Miroč (deo Karpata) nam nudi ukus egzotike na dvesta kilometara od Beograda, beskrajne guste šume u koje bi se mogao smestiti čitav svet Tolkina. To je mesto na kojem je boravio junak naših narodnih pesama, Marko Kraljević:

“Belu vilu međ’ pleći udari,

Obori je na zemljicu čarnu

Pak je stade biti buzdovanom

Prevrće je s desne na lijevu”

Planina i vila došle su mu, ipak, glave. Turci su ga, po legendi, zarobili i vezali lancima. Tuda prođe vila Raviojla, Marko se namah uzbudi, muškost mu se pridiže do nebesa i pokida lance. Nažalost pri kidanju deo lanca ga je udario u glavu i ubio. Sada spava u nekoj od miročkih pećina, a pojaviće se kad mu sablja padne i Šarac ne bude imao mahovine da jede. Vile su po legendi visoke, vitke, lepe devojke u beloj odeći smaragdnog pogleda sa dugom riđom raspuštenom kosom okićenom cvećem. Demonska bića nalik ljudskim, obitavaju u miročkim pećinama. Dokaz da je teško razlikovati anđela od đavola. Ima ovde i vampira, pokojnih koji se ni posle 40 dana nisu upokojili. Tu samo kolac i beli luk pomažu. Na livadama i u šumama Miroča nailazimo na bogat životinjski svet, među kojima prednjače muflon i jeleni lopatari. Pogled koji se pruža sa planine je fantastičan, vidite panoramu atraktivne Đerdapske klisure i susedne Rumunije. Miroč je ujedno i kraško carstvo pećina i jama. Najduža i najveća pećina se zove Gaura Rau ili "Pećina smrti". U njoj živii nasmejani Deda Mraz, najpoznatiji ukras ove pećine. Ako ste dovoljno odvažni, možete se spustiti njome i ispod Dunava izaći negde u Rumuniji. Izlaz iz pećine u Rumuniji je okno duboko pet stotina metara. U njemu još postoje konopci koje su tri brata u doba Čaušeskua koristila kako bi se spustili u nju. Tražili su zlato i našli ga, ali je i njih pronašla Čaušeskuova "Sekuritatea" i streljala.

Za vreme dok je Dunav bio granica, duž koje se protezala “Gvozdena zavesa”, jugoslovenske socijalističke vlasti su blagonaklono primale rumunske prebege i po potvrdi iz trećih zemalja, slala ih u te obećane zemlje. Tako su sticali poene u zapadnom svetu, pa i dobijali kredite. Prebezi koji nisu imali sreće u begu, bivali bi ubijeni ili poslati u rudnik soli, gde bi ubrzo iscpljeni umirali. Rumuni nam spašavanje njihovih građana iz ruku socijalističog vampira, uz to da nismo nikad međusobno ratovali, nisu zaboravili, pa otud i izuzetno prijateljski odnosi između dva balkanska naroda. Pomagali su nam u godinama sankcija, dozvoljavaju nam da uzimamo više vode iz akumulacionog jezera, kad nam to zatreba radi veće proizvodnje električne energije. Standard nam je isti, ali su oni ranije počeli sa reformama, vredni su i radni, te su sada na korak do Evropske unije. Kako je srpski vizionar poručio, nadajmo se da ćemo se tamo, negde u budućnosti i susresti. Nadajmo se da samo nećemo dugo čekati, zbog nekih, tipično srpskih slabosti. Ono što ovaj kraj čini posebnim su upravo ljudi: Srbi, Vlasi, Rumuni, Crnogorci iz Petrovog Sela (gde ih je naselio kralj Petar, a oni još čuvaju način govora i stare običaje, možda sada zatraže i specijalne veze sa maticom podno Lovćena), Nemci, Jevreji, Romi, nisam siguran ali verovatno bi se pronašao po koji Kinez, koji je i ovde otvorio butik. Kada se pogleda karta vidi se kako reka izmiče na tom mestu da se ne bi izgubila u ovoj antropološkoj i mitološkoj džungli. Naravno i veze mobilnih provajdera su ovde nemoćne, te ne očekujte signal. Konačno spokoj od napasti moderne tehnologije. Ovom oblašću gospodare jake strasti, koje se često okončavaju jezivim zločinima. Crnogorac Raša iz Petrovog sela sprijateljio se sa ženom Rumuna Ilije. Odlučio da ga ubije, kako mu ovaj ne bi stajao na putu. Ubo ga je nožem, iseckao ga na komade i bacio u duboku pećinu. Na kraju je sve priznao. Nažalost, Petrovo Selo je postalo poznato po još jednom stravičnom zločinu, masovnoj grobnici u koju su pokopani kosovski Šiptari, koji su do ovde prevoženi hladnjačama sa Kosova.


Obilazimo Kladovo. Gradić sa specifičnim laganim ritmom života. Kud god da krenete nabasate na reku. Odlazimo na kladovsku gradsku plažu. Usput kupujemo vodu hladnu kao taštino srce i novine. Vruće je kao u paklu, pa plivamo posmatrajući na drugoj obali Turn Severin (Drobeta) i brodogradilište na rumunskoj strani. Voda je prijatno hladna i dosta čista. Na samoj obali sa naše strane, nalazi se granični kamen, spomenik Vuku Stefanoviću Karadžiću i Jevrejima koji su odavde na samom početku II svetskog rata odvoženi u zemlju koja će posle rata postati Izrael. U blizini je marina i Arheološki muzej.

Sledi ulazak u pregrejani autobus i lagani povratak kući. Prolazimo kroz Brzu Palanku, malu varoš sa lepom, velikom plažom sa suncobranima, pa kroz najatraktivniji deo Đerdapske klisure, Mali i Veliki Kazan, gde se nekad Dunav penušao kao u kazanu. Trajanova tabla koja se nalazi na ovom mestu, teška 260 tona, podignuta je 25 metara iznad mesta gde se nalazila, da je Dunav ne bi potopio, pri izgradnji hidrocentrale. Na tabli je zapisano i sledeće:

“savladavši planinsko i dunavsko stenje, sagradio je ovaj put”.


Uz osmeh konstatovali smo da smo uspešno savladali stenje, koje nam se našlo na putu. Na rumunskoj strani kod ušća reke Mrakonije u steni je uklesan grandiozni lik poslednjeg dačanskog vladara Decibela (87.-106.). Kažu da je klesanje ove figure finansirao Rumun koji je sa ovog mesta prebegao u Srbiju, pa Italiju. Figuri je otpao nos, ali su mu “plastični hirurzi” podarili novi od betona. Sledi Donji Milanovac, mesto koje je tri puta menjalo lokaciju, zadnji put pri gradnji hidrocentrale. Stanovnici su mu ostali verni i pored čestih migracija, verovatno zato što je najsunčanije naselje u Srbiji sa 286 sunčana dana u godini. U blizini je i arheološko nalazište Lepenski vir i istoimeni nekad velelepni hotel. Na kraju dolazimo do kafane “Toma” gde je planiran ručak. Oduševljenje je naglo splaslo kada smo se suočili sa kelnerom i enterijerom kafane. Stanje na meniju i u kuhinji se drastično nije slagalo, a kelner nije bio obavešten o tome. Brzinom puža, ponekad, bi donosio ogladnelim planinarima, ono što nisu ni poručili, već ono što je on smatrao da treba da im da. U svakom slučaju, u njegovom usporenom radu nije se moglo uočiti ni nagoveštaj tržišnog poslovanja, niti kvalitetne turističke ponude, o kojema se govori diljem zemlje Srbije. Ostavši gladi, spas tražimo u obližnoj samoposluzi, pa nastavljamo put.


Zaustavljamo se ispred Golubačke tvrđave koja je sazidana na visokoj steni koja se uzdiže nad desnom obalom Dunava, na samom početku Đerdapske klisure. Ovo je jedan od najbolje očuvanih srednjovekovnih gradova na tlu Srbije, ali nažalost zapušten i neobezbeđen, te čeka neka bolja vremena. Nepravilne je osnove, sa bedemima koje prate konfiguraciju terena. Zbog efikasnije odbrane, grad je unutar bedema pregrađen na nekoliko celina. Devet masivnih kula od 25 m međusobno su povezane bedemom i raspoređene tako da brane grad kako sa kopna, tako i sa vode. U donjem delu grada, nalazila se palata, a uzvodno od nje Turci su sagradili nisku osmostranu kulu da bi zaštitili grad sa zapadne strane i obezbedili pristanište. Glavni ulaz u tvrđavu bio je sa zapadne strane. Utvrđenje se prvi put pominje 1335. godine, bila je nastanjena ugarskom vojničkom posadom. Iste godine, dolazi do rata između Ugarskog kralja Karla I Roberta i kralja Dušana. Ugari su se povukli preko Save, Golubac ostaje u ugraskim rukama, dok su okolne teritorije pod srpskom vlašću. Knez Lazar pokušava da ga osvoji u periodu od 1382. do 1389, napadajući grad opsadnim spravama.

Posle bitke na Kosovu komadant utvrđenja Ostoja, ucenjuje Austrijance, koji nude pomoć u ljudstvu, tražeći novac. Oni odlaze, čudeći se pohlepnom komadantu, a Turci ga osvajaju krajem XV veka. Ostoja slavi pirovu pobedu, ostaje komadant, ali ostaje kratkih rukava u materijalnom smislu. Srpska istorija je puna takvih Ostoja, kojima imamo da zahvalimo za položaj u kojem se i danas nalazimo. Jer, na neki preverzni način, svi smo mi pomalo Ostoje.

Ostavljamo tvrđavu, nebranjenu, njenoj sudbini, a mi krećemo put naših utvrđenja i svojih tajni. I do sumrak boji nebo u psihodelične boje, Šade poručuje da ovo nije obična ljubav. Jakako!