петак, 30. децембар 2016.

Tibet-na krovu sveta



„Zvuci truba i gongova iz manastira razležu se nad dolinom, javljajući bogovima da ljudi nisu zaboravili na njih.“


Stevan Pešić - TIBETANCI


Šambala (Šangri-La), čudesno mesto u kojem se dešava radnja romana Izgubljeni kontineti Džejmsa Hiltona, postao je na Zapadu sinonim za izgubljeni raj, za utopiju, za sklonište od ovozemaljskih nevolja. Tibetanski i indijski budistički tekstovi predstavljaju je kao zemlju istinskog mira u zelenilu skrivenom planinskom lancu Himalaja. Zapadnjaci su se prvi put susreli sa ovim mitom u XVII veku,  a ubrzo su krenule i prve ekspedicije u ovo nepristupačno područje. 




Mi iz Pekinga krećemo u otkrivanje tibetanske misterije. No, prvo par reči o prestonici moderne i drevne Kine. U koju je iz Venecije  dospeo i čuveni moreplovac Marko Polo 1275. godine. Kažu da je odavde poneo špageta. 



 
Toliki Kinezi došli i otvorili radnje kod nas, red je da im odemo na noge i odužimo se.


Zabranjeni grad je kompleks koji obuhvata nekadašnju carsku palatu kineskih dinastija Ming (1368.-1644.) i Qing (1644.-1911.). Danas je to muzej koji se prostire na više od 720 hiljada kvadratnih metara i obuhvta 890 zgrada sa 9.999 prostorija u samom centru Pekinga. Izgradnja Zabranjenog grada započela je 1406. godine po principima feng-šuia (Feng Shui). Bilo je potrebno četrnaest godina i oko 200 hiljada radnika da bi se kompleks završio. A kada je završen, pa dok nije pretvoren u muzej (1925.) ovde je stolovalo 24 vladara - 14 iz dinastije Ming i 10 iz dinastije Ćing. Najimpresivnije zdanje unutar Zabranjenog grada je Palata velikog mira (T'ai-ho Tien, G), mesto gde je car primao činovnike. Prestao je da bude mesto gde su donešene odluke 1912. godine kada je poslednji kineski car Pu Yi abdicirao, a o čemu je 1987. godine Bernardo Bertoluči snimio film „Poslednji kineski car“ (The Last Emperor).
 
 


Kung Fu Ce ili Konfučije (孔子, oko 28. septembra 551. p. n. e. – 4. marta 479. p. n. e. ) bio je kineski filozof i socijalni reformator čija su učenja ostavila traga širom istočne Azije. Bio je jedan od prvih privatnih učitelja u kineskoj istoriji.

Najznačajniji je njegov etički sistem vrednosti, koji je bio temelj kineske državnosti i socijalne misli tokom celog feudalnog perioda. Sa razvojem feudalizma tokom Han dinastije u Kini njegova je filozofija instrumentalizovana u cilju učvršćivanja carske vlasti.

 

Onaj ko ne vidi daleko ubrzo će upasti u nepriliku.
Od sebe mnogo zahtevaj, a malo od drugih, to je način da se sačuvaš ogorčenja.
Nije bitno koliko se sporo krećeš sve dok ne staješ.
Sve ima svoju lepotu, ali svako to ne vidi.
Poštuj sebe i drugi će te poštovati.

 

Sledeća znamenitost koju posećujemo je čuveni Kineski zid, najveća građevina na svetu i jedina, za koju se pogrešno tvrdi da se vidi sa Meseca. Proteže se od stepa srednje Azije do Žutog mora. Dug je 8.851,8 kilometara, visok od 10 do 16 metara, širok od 8 metara. Početak gradnje Kineskog zida vezuje se za prvog kineskog cara Ćin Š’ huanga, koji je započeo njegovu izgradnju da bi zaštitio svoju zemlju od upada Huna, plemena nomada. Građen je od zemlje, kamena i cigle, a njegova gradnja trajala je, s prekidima u izgradnji, i rušenjima, sve do XVII veka. Duž celog zida, u pravilnim razmacima, podignute su osmatračnice (ćvrste i šuplje). Zid je stavljen pod zaštitu države 1961. godine, a 1987. godine Kineski zid je pridodat spisku svetske kulturne baštine (UNESCO).




Legenda kaže da je za vreme vladavine prvog imperatora iz dinastije Ćin, žena po imenu Meng Đijang-nu bila preplašena, pošto se njen muž nije vratio kući ni posle tri godine od mobilisanja za gradnju Velikog zida. Meng je odlučila da ga po svaku cenu pronađe i da mu odnese novu odeću (da ne zida tako štrokav). U toj potrazi, pretrpela je neizrecive muke (Tantaove), dok nije stigla do prelaza Šang-hai gde je doznala da je njen muž umro iscrpljen teškim radom, te da su njegovi posmrtni ostaci ugrađeni u Kineski zid. Mora da je njena tuga bila pregolema, kad su njene suze, su poput cunamija, srušile Veliki zid u dužini od 800 lija (400 km). Da u svakoj nesreći ima i trunčica sreće svedoči i podatak da je ona pronašla muževljeve ostatke. 


Mao Ce Tung (泽东, 26. decembar 1893. - 9. septembar 1976.) kineski je državnik i revolucionar. Kao dete imućnih seljaka tokom školovanja dohvatio se politike, da bi godine 1921. postao član KP Kine. Šest godina kasnije već je jedan od vođa KP Kine. Uspeva da izbegao beli teror i u planinama jugoistočne Kine zapati ustanak i stvora Kinesku sovjetsku republiku. To vreme koristi i za ideološki red te stvorio svoju verziju marksističko-lenjinističke doktrine koja dobija njegovo ime. Nakon japanskog poraza u drugom svetskom ratu komunisti i nacionalisti su nastavili rat, da bi krajem 1949. komunisti trijumfovali, a poraženi nacionalisti su pobegli na ostrvo Tajvan. 

„Politika je rat bez krvoprolića, dok je rat politika sa krvoprolićem.“


Mao je u svemu bio revolucionaran - zakleo se da se nikad neće oženiti jer prezire tako nehumanu instituciju:

„Kad sam bio mlađi viđao sam mnoge oženjene osobe. Pitao sam ih zašto su sklopile brak. Sve su odgovorile da im brak treba kako bi im neko skuvao čaj, pripremao hranu, uzgajao svinje. Zatim sam ih pitao nije li jednostavnije da imaju poslugu. Odgovorili su mi da treba zasnovati porodicu. Sve me je to zbunjivalo. Još i danas, kad razmislite o tomu kako društvo gleda na brak, shvatite da to nema veze s ljubavi.”


Reču su to 26-godišnjeg Maoa. Koji prećutkuje da je u sam bio već u bračnim okovima. Naime, sa 14 godina bio je primoran da stupi u dogovoreni brak sa 18-godišnjom rođakom Luo Yixiu, s kojom nikada nije konzumirao brak i koja je umrla nakon dve godine, 1910. Nije to bio jedini njegov brak. Filozofoja kod dogmatista služi da bi se gazila. Brak svakako nije bio prijatan njegovim ženama. 


Prošlo je vreme moćnog Mao Ce Tunga. Komunizam u svetu počeo je da se urušava. Svugde su se pojavili nagoveštaji demokratskih promena. Tako se se i na glavnom pekinškom trgu, Trgu Tjenanmen, 1989. godine okupili studenti i svi oni koji su modernu Kinu videli kao  pluralističku. Sve dok nisu izašli tenkovi, u noći trećeg na četvrti juni, i u krvi ugušili prodemokratski protest. Stotine, možda i hiljade ljudi završili su pod gusenicama kineskih tenkova. 



Smatra se da se gradonačelnik Pekinga, Čen zalagao za upotrebu vojne sile i tadašnjem vođi Dengu Sijaopingu prenosio preuveličane informacije o protestima. Kina se nija reformisala politički. No, jeste ekonomski. Skinuli su ona svoja tradicionalna odelca i počeli da proizvede skoro sve. Prisetite se samo šta ste pazarili u prošlih par godina a da nije nosilo etiketu PRC?


Posle provedena tri dana u Pekingu, gradu gde skoro svi nose maske (šta tek rade kod kuće?), uveče se ukrcavamo u voz i krećemo put Lase (Lhasa). O, da, zaboravih da vam napomenem da je Kina, po površni veća od Amerike, jedna vremenska zona. U vozu, čistom i toplom, se možete i okupati i popiti čaj. U vagon baru možete naručiti hranu i piće. Čak i kolače! Tamo se družimo sa monsai devojčicom, tokom puta od 48 sati, dok voz menja brzinu od 60-155 km/h i penje se gore-dole 5.000 metara. A kada ugledate krda jakova, pojave se planinski masivi sa snežnim masivima. Da ste na Tibetu govore vam i drugačije fizionomije ljudi, njihov preplanuli ten. Pomalo zaziru od slikanja, imaju izražene jagodice i poluzatvorene očne kapke. 





 

Tibet (tibetanski བོད་, Bajli Bod, kineski 西藏自治区, 西藏自治區, Xīzàng Zìzhìqū) se prostire na površini koja je jednaka površini Zapadne Evrope. Tibetanska visoravan nekada je ležala na dnu mora. Onda je došlo do stravičnog obračuna zlih zmajeva i zavodljivih vila, pa se more povuklo. Pet himajlajskih najviših vrhova, po toj legendi su upravo okamenjene vile. Sada znamo razlog zašto je planinarenje strast! 




 
Jedna od tih vila je i Ćomolangma (Qomolangma), na zapadu vrh poznat pod imenom Everest (8.848 metara). Gledaćemo ga jednog jutra, oko pet sati izjutra u društvu Portugalke i dve Australijanke. Ovaj plato, prepun pašnjaka, se i dalje izdiže, svake godine po dva santimetara. Pa dokle dogura, a da nebo ne probije... 




Pauzu pravimo u etno restoranu Makye ame, uživajući u ukusnoj, kuvanoj hrani poprilično začinjenoj. Nude nam i puter od jaka (stvrdnut kao vosak). Zato prihvatamo čaj od istog putera (Bo Cha), koji je pomalo kiselkasto-slankast. Možda je najbolji opis „tečna gorgonzola“ sa diskretnom aromom dima jakove balege u pozadini. 



Sam spomen Tibeta, nagoveštava mistiku, duhovnost, pustolovinu... Krov sveta, Snežna zemlja, Belo kraljevstvo, Izgubljeni raj...  Samo su neki od njegovih sinonima. Bio je interesantan i sinematistima, te je već pomenuti Bernardo Bertoluči snimio 1997. „Malog Budu“, a iste godine snimljen je i „Sedam godina na Tibetu“ sa Bred Pitom. Ovaj, potonji, koji dosta odstupa od istoimene knjige, nije sa simpatijama dočekan u Kini, te je i zabranjen. Reditelj i glavni glumci su dobili doživotnu zabranu ulaska u Kinu. No, ne baš tvrdokorno, jer je nekolliko godina kasnije Ano pozvan da bude član žirija na Pekinškom filmskom festivalu. 


Po jednoj od legendi Tibetanci su nastali u ljubavnoj igri makak-majmuna i ženke džina. Pomenuta ženka je bila vrlo usamljena, te je Čenresi poslao boga u telu makak- majmuna koji se postarao da ženka ponese i izrodi šestoro mladunčadi. I tako je sve otpočelo, a ostalo je završila evolucija. Ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. 

Žene su bile potčinjene muškarcima, jer je smatrana „uzrokom svih zala“. Nisu pohađale škole, obavljale su najteže poslove, a oko 95 % njih bilo je nepismeno. Ako bi bile silovane, kažnjavane su i one i napasnici. Kao da to sve nije dovoljno, njihovo rađanje nije bilo nigde notirano. Stoga i ne čudi  što su se molile izgovarajući mantru: 

„Daj da se rodim kao muško u sledećem životu!“


Brakovi su u prošlosti bili ugovarani, a taj običaj zadržao se delom i danas. Pri tome su se brakovi sklapali samo u okviru iste klase i uz konsultacije sa vračem. Ceremonija venčanja podrazumeva recitovanje bračnog ugovora.  Ako je u siromašnim porodicama bilo više braće oni su uzimali jednu ženu (poliandrijski brakovi). Nekada su ovoj nastranosti pribegavali i bogatiji u cilju da ne raskrčme imovinu. Lamama nije dozvoljeno da se žene. 



Oni koji nisu prihvatali ugovorene brakove, pribegavali su otmicama. Žene su se porađale po stajama, pošto se porođaj smatrao nečistim. Trećeg dana po porođaju (osmog ako je u pitanju devojčica) dolaze gosti i donose vino od ječma (gingke), ječmeno pivo (chang), čaj sa jakovim maslom i poklone za novorođenče. 




Mesec dana po rođenju dete se iznosi iz kuće, ali mu prethodno nagarave nosić kako bi ga zaštitili od đavola. A ako joj mnogo dece premine (sahranjuje se u ćup), žena će detetu dati ime Kijag (pseći izmet), i tako ga sačuvati od repatog zlotvora. Žene nisu imale ni pravo nasleđivanja. A ako se muškarac oženi i pređe da živi kod ženinih roditelja (mi bismo rekli „udao se“) on bi postao gospodar te porodice. 


Tibet je podeljen na pet pokrajna a glavni grad je Lasa. Nalazi se na 3641 metra nadmorske visine. Songcen Gampo je 637. godine odabrao ravnicu Rase (kozija zemlja), da bi ona kasnije postala Lasa (božija zemlja). Na Crvenom bregu (brdo Marpori), koje ima oblik zaspalog slona uzdiže se Palata Potala koju je Songcen Gampo podigao (Potala=sveto boravište Avalokitešvare). Savršeno je uklopljena u konfiguraciju okolnog terena. 



Ovde su do progonstva 1959. godine stolovale dalaj lame. Bela kraljevska rezidencija, podignuta je kako bi ovdašnji suvereni udovoljili svojim suprugama poreklom iz dalekih zemalja. Doziđivali se i tako se stiglo do trinaest spratova i preko 900 soba. Bejaše ovo prvi svetski oblakoder. Prvo tibetansko  carstvo propalo je 842. godine, a već oronulo zdanje revitalizovao je peti dalaj-lama, Ngavang Lobsang Djaco 1642. godine, vrativši prestonicu u Lasu. U to vreme polovinu stanovništva grada činili su budistički sveštenici. Stoga ne čudi što je i danas bije glas da je „budistički Vatikan“. 



U istočnoj dvorani, sagrađenoj 1645. godine, i najvećoj u palati, ustoličavane su dalaj-lame. Od 1793. u ovoj prostoriji se iz zlatne urne izvlači kocka koja odlučuje ko je sledeća reinkarnacija dalaj-lame. 

U Dvorani stupa nalazi se Biserna kula trinaestog dalaj lame u koju je ugrađeno više od dvesta hiljada bisera. Stupa petog dalaj-lanme visoka je 15 metara i obložena sa 110 hiljada zlatnih taila, biserima, dragim kamenjem i ćilibarom.  


Na pola puta uz Crveni breg je trg Devangšar, na sedamsto metara od zemlje i na 1600 metara kvadratnih. Pored drevnih hramova Lase, grade se stakleni neboderi. Kao da niko je haje za visinsku bolest!


Vazduh je redak i suv, prostranstva beskrajna na kojima poput čioda, nomadi sele svoje šatore i stada jakova od pašnjaka do pašnjaka, tirkizno plava jezera, zabačeni pustinjski manastiri u kojima sveštenici odeveni u bordo haljine duvaju u trube i  školjke, meditirajući  o prolaznosti  života. Svugde su molitvene zastavice, na čijem platnu su ispisane želje u vidu molitvi. Tu su i gomile mani kamenja (kamenja s mantrama). Kilima je takva, da smo mogli da pripreme izvršimo na Pešterskoj visoravni.



Hram Culakang nalazi se usred Lase i jedan je od  najstarijih. Sazidan je u sedmom veku, za vreme vladavine Songcena Gampa. Zauzima prostorod 25.100 kvadratnih metara, glavna dvorana je trospratna, sa bronzanim krovom karakteristični za tibetanski stil gradnje. Glavno sleme ukrašeno je urnama, zlatnim zvonima, biserima i metalnim kipovima životinja. Na nastrešnicama vise zmajevi i zvona.  Tavanica je obložena drvetom, a stubovi su ukrašeni likovima ljudi, životinja, nacrtanim ili izrezbarenim. U hramu se čuvaju kipovi Sakjamunija, Songcena Gampa i princeze Ven Čeng, kao i Majteje i Avalokitešvara sa hiljadu ruku i očiju. Pažnju treba obratiti i na tamošnje freske.

 

Tibet je nasilno prisajedinjen Kini 1965. godine. Danas u Lasi među milion i šesto hiljada  stanovnika živi 20 posto Kineza. Stanovništvo se bavi trgovinom, poljoprtivredom, turizmom i ugostiteljstvom. Kinezi su izgradili moderne saobraćajnice (Autoput prijateljstva), a 2006. je sagrađena i kružna željeznička pruga (kao izuzetan građevinski pothvat) koja Lasu povezuje s Pekingom. 





Lokalnom stanovništvu uvalili su tablete i mobilne telefone. Geološka istraživanja pokazala su velika nalazišta gvožđa i obojenih metala, kao i nemetala. Hidroenergija koja se dobija na Tibeta činu petinu hidroenergetskog potencijala Kine. Tibet se graniči sa Indijom, Pakistanom, Nepalom, Burmom, Sikimom, Butanom i Kašmirom. 



Na Barkhor trgu smešten je Džokang hram (Jokhang), jedno od najvažnijih mesta tibetanskog budizma; najstarije i najsvetije. Nepregledna reka ljudi neprestano kruži oko njega („kora“ - hodaju ukrug, odnosno u prečniku od nekih 300 metara) u smeru kazaljke na satu izgovarajući mantre i okrećući u rukama one molitvene mlinove svih veličina!



Hram je sagradio već spomenuti osnivač tibetanske države (kraljevstva) kada i Potalu, kao hram za svoje dve žene (jedna - princeza iz kineske dinastije, a druga - nepalska princeza), u kojemu su one i živele. Hram je lep, ali se po lepoti ne može meriti s Potalom koja je od njega udaljena pet minuta pešice i koja dominira okolinom budući da je smeštena na brdu usred grada. Vidite je izdaleka, ali tek kad stignete na trg koji je razdvojen od nje širokom avenijom, postanete svesni njenih impoznantnih dimenzija. Noću je osvetljena veličanstvenom rasvetom. 




Kada se popnete bezbrojnim stepenicama (300) inkorporiranim u celu građevinu i njeno okruženje, shvatićete da se ne razlikuje mnogo se od već viđenih manastira ni po arhitekturi, ni po komforu, ali je pogled na grad i trg nasuprot nje doista fascinantan. Trg je ogroman, u stilu trgova kineske socijalističke gradnje, s nekom erekcijom od spomenika, ispred kojeg se paradiraju kineski vojnici.




Ono što je za Srbina prasence, za Tibetanca je i više jak. Jak se jede, pije se njegovo mleko, a od njegove kože i dlake se pravi odeća i šatori, njegova balega ih greje a eksploatišu ga i prilikom prevoza. No, najčešće, uz čaj sa maslom (koji bućka kako bi se ravnomerno pomešao) jede campe.

 


Jak se koristi i za transport robe po planinskim vrletima. Ko ima dosta jakova (slično Arapima i kamilama) može se reći da je bogat čovek. Žena se kupovala za 20 jakova. Jak je čupavo goveče sa jakim, kratkim udovima, otporan na hladnoću i  manjak kiseonika. Teži 200 kilograma žive vage. 


Živi dvadeset godina, ako ga ne koknu pre vremena.  Prilažem i duhoviti opis montipajtonoca Majkla Pejina iz njegove knjige „Himalaji“:

„Dlaka im je uglavnom crna, iako neke imaju bela lica. Sve imaju blage oči krava i onaj isti tužni, paćenički pogled, kao da su spremne na sve.“



Imaju i svoju rasu pasa – tibetanskog mastifa (Do-Khyi,Canis lupus familiaris -„pas koji se može držati"). Smatra se da ovaj pas postoji već pet hiljada godina. Jedna je od najskupljih rasa pasa na svetu, a neki idu čak dotle da tvrde da su oni reinkarnacija tibetanskih sveštnika.


Šigace sa 60 hiljada stanovnika drugi je po veličini tibetanski grad. U njemu je drugi po veličini manastir Tašilinpo (Tashilinpo) sa oko 800 sveštenika. u kapeli Maitreja (Maitreya) nalazi se Budin bronzni kip visok 24 metara. 


Tibetanci su ispirisali i Stevana Pešića (1936. -1994.) da napiše istoimeni roman, u kojem govori o egzotičnom svetu, koji nije ni naš ni savremen, nego univerzalan i svevremen... O zavičaju gde su ljudi srećni. O zemlji koja je visoka, najbliža nebu, gde sa brda hitaju pevajući potoci, a snegovi se  vraćaju  u  nebo,  odakle  su  došli, gde su leta kratkotrajna, ali cvetna i mirisna: 

 „Kada  sam  kao  dečak  posmatrao  Nam-ki  Turlu Dong-sep sa obližnjeg planinskog vrha, činilo mi se da je ona, kako i samo njeno ime kaže, zaista na padinama neba. Odande, sa vrha nad kojim ničega nije bilo osim plavetnila, širio se svet. Na istoku, pružale su se planine pokrivene kedrovim šumama; na zapadu behu isto planine, ali niže, i dolina reke Baksu. Na jugu, za vedrog dana, moglo se videti jezero Dal i, još dalje, velika Ravnica.  Na  severu  su  se  dizali  Himalaji,  daleki,  pokriveni  snegom.
Vladala je tišina i svet je bio beskrajna pesma, u kojoj je čovek bio najlepši zvuk.“



Budizam je jedina doslovno pozitivistička religija. Budista nema boga, već veruje u samoga sebe, veruje u svoje stečeno iskustvo. Onaj ko se opredeli za duhovni život treba da se kloni dve krajnjosti. Jedna je da živi hedonistički, a drugo da živi u mukama. Pravi put vodi ka velikoj mudrosti, uzvišenosti, unutrašnjoj svetlosti i nirvani. Ja još pretežem na jedan tas, pa moram da se i ove religije batalim, mada mi deluju krajnje simpatično (veseli su i pozitivni, miroljubivi).


 „Budizam je religija za konac i zamor civilizacije“, tako je govorio Niče.


U budizmu greh se uopšteno smatra neznanjem, te se može ispraviti. Za budiste postoji samo život po etičkim načelima i meditativna molitva uzvišenim bićima ne bi li se doseglo prosvetljenje i nirvana. 

Čovek najčešće mora da prođe kroz brojne reinkarnacije da bi otplatio karmički dug. Za prave budiste religija je filozofija morala i etike uvijena u stil života koji podrazumeva odricanje od sopstvenog ega.


Ovdašnji budizam zasniva se na četiri plemenite istine: 
  • neseća je sastavni i neizbežni deo života,
  • nesreća potiče od želje, 
  • želja se može ukoniti, 
  • uklanja se tako što se kreće putem osmostuke vrline. 



Ublažavanje telesnog bola, po budizmu vodi spasenju. Budizam je na Tibet dospeo u VII veku. Prvi budistički manastir podigao je kralj (canpe) Krisong Decan (742-797) u Samji. Građevinski radovi trajali su dvanaest godina. Tri najveća manastira, međutim, izgrađena su početkom petnaestog veka: Ganden, Drepung i Sara. Prvi, Ganden, stradao je u Kulturnoj revoluciji. Hramovi su građeni kao utvrđeni gradovi. Budizam je bio progresivan jer je gradio i obrazovao lokalno stanovništvo. Manastiri su bili obrazovne institucije. Vernici dolaze u hramove, mole se, pevaju sutri i pale tamjan, pune se lampe sa maslom ispred oltara. Lame mese tormu, kupasti hleb od campe (prženog ječnenog brašna i masla), koji se koristi u obredima. U verske rituale spada i, već pomenuto, okretanje molitvenih mlinova. 
U društvenim ritalima na Tibetu uobičajna je upotreba kate (khata; komada svile dužine 1-3 metara). Ona je simbol čistote i iskrenosti. Većinom su bele, a mogu biti i veselih boja (samo za specijalne prilike). Kada se sretne nadređene običaj nalaže da se skine kapa. Ako su oni koji se sretnu istog ranga samo se duboko naklone jedan drugome.


Dalaj lama je izvorno titula poglavara žute sekte tibetanskog budizma. Na mongolskom jeziku dalaj znači okean, a lama  guru. Titulu je 1578. mongolski vladar Altan-kan dodelio Sonamu Gyatsou, starešini manastira Drepung, najistaknutijem lami u to vreme. Tibetanski budisti veruju da je dalaj lama jedna od nebrojenih inkarnacija (utjelovljenja) bodhisatve milosrđa Avalokitešvare. 


Posle smrti jednog dalaj lame visoki sveštenici bacaju se u poteru za detetom, koje će proglasiti idućom inkarnacijom linije dalaj lama, a otkrivaju ga po tome što dijete “prepoznaje” predmete koji su pripadali umrlom dalaj lami. Videli ste to već u Bertolučijevom „Malom Budi“. No, ispostavlja se da i budisti nisu imuni na zavodljivost položaja i moći. U borbama za vlast u vrhu tibetanske budističke hijerarhije ubijeno je pet dalaj lama. Kao titula dalaj lama se piše malim slovom, a kada se koristi kao zamena za ime velikim slovom, Dalaj Lama. Bilo je ukupno 14 dalaj lama. 


Mnogi zapadnjaci kada ovde ugledaju svastiku (स्वस्तिक) zabezeknu se i pitaju odakle će ona ovde. Ne znaju, blagosloveni u grehu, da je ovaj krst  sa kracima iskrivljenim pod pravim uglom, simbol dobrobiti, sreće i blagostanja. Najstarija poznata upotreba svastike bila je tokom trajanja civilizacije Indusa u severozapadnoj Indiji i Pakistanu, oko 2500. godina pre nove ere. Svastika je poznata i u hinduizmu, gde predstavlja boga Višnu, u taoizmu predstavlja večnost, a u budizmu na Tibetu predstavlja element Zemlje. Bila je sveti simbol Asteka, Maja, Olmeka, Tolteka i drevnih Inka. Svastike su poznavali Kelti i Etruršćani. Grci i Rimljani preneli su je na afrički kontinent, pa je otada nalazimo i na egipatskim posmrtnim maskama. Artefakti kao što su grnčarija i novčići iz drevne Troje dokazuju da je svastika još hiljadu godina pre nove ere bila često korišten simbol. Vrlo je značajan i smer njenog kretanja. Ukoliko je on obrnut od smera kazaljki na satu, svastika predstavlja transcendenciju. U smeru kazaljki na satu, svastika predstavlja težnju za smeštajem beskonačnog i svetog u vremensko i svetovno. U Evropi od tridesetih godina XX veka, ovakav kukasti krst (etra-gamadion) je simbol nacista (fašista). U svojoj knjizi Mein kampf” Hitler je opisao novu nacionalnu zastavu na sledeći način: 

U crvenom vidimo socijalističku ideju pokreta, u belom nacionalističku ideju, u svastici misiju borbe za pobedu arijevaca i, uz jednak znak, pobedu ideje kreativnog rada…”

 

A kako god zapadnjaku nebeska sahrana delovala okrutno, ona je omogućila Tibetancima da se upoznaju sa anatomijom (što je činio i Leonadardo Da Vinči), te se može smatrati začetkom tibetanske medicine. Tako je nastalo i čuveno delo „Četiri farmakopeje“, podeljeno u 157 poglavlja, napisano pre 1.100 godina.

Budisti telo doživljavaju samo kao ljušturu, u kojoj je pohranjen duh. Po verovatnijoj teoriji, nebeska sahrana (NAPOMENA-VIDEO KLIP SADRŽI UZNEMIRUJUĆE SCENE) nastala je stoga što je teren divlji i kamenit, pa ko bi se baktao sa kopanjem. Drugo tumačenje više ulazi u suštinu budizma; ljudski ostaci se velikodušno nude lešinarima, a time se  spašavaju druge životinja, kojima bi se velike ptice u suprotnom hranile. Surovo, ali glupo je bacati hranu, zar ne? A deluje i poprilično ekološki. 


Mi smo na jedno ovakvo mesto naleteli na ušće reke Lase u Bramaputru.  Telo mrtvaca umota se u belu tkaninu i drži u uglu sobe do pet dana. Dolaze lame (lamas) i poju svete tekstove (mantre) iz Tibetanske knjige mrtvih  i pale tamjan, kako bi pokojnikovu dušu izbavili iz čistilišta. Ukućani tuguju, dolaze srodnici i donose poklone. Kada svane povoljan dan za sahranu (obično treći dan), pokojnik se skida i vezuju mu se ruke i noge. Zavija se u vunenu tkaninu (fulu) i odnosi na visoku stenovitu visoravan. Pogrebnici(rogjapas=„razbijači tela“) kasapi leš. Oni sitne telo pokojnika, pomažući njegovom duhu da izađe i uzdigne se. Mi, neznalice sa zapada, rekli bismo da samo „tranžiraju“ meso za klijente, lešinare (svete ptice). Na tako pripremljenog pokojnika sleću jata velikih, gladnih ptica, koji ga čiste do kostiju i raznose. Preostale kosti, posle ptičije gozbe, sakupe se i spale, a pepeo rasprši. Duša je sada slobodna da krene put neba. Što bi rekli momci iz Led Cepelina – „stepenice ka nebu“. Ako ste zaustili da kažete da je ovo surovo, bizarno ili primitivno, bolje razmislite: da li je bolje da vas doručkuju ptice ili crvi? Svi smo mi samo puke karike u celokupnom lancu ishrane.

Pored nebeske sahrane, praktikuje se, doduše ređe, sahranjivanje u vodi (potapanje), u zemlji (umrli od zaraznih bolesti i kriminalci-kako se ne bi reinkanirali, sramota za porodicu) ili kremacije i sahrane u stupi (za privilegovane). 


Kada smo već kod mrtvih dolazimo i do teorije - Tibetanske knjige mrtvih, ili, kako se izvorno naziva Bardo Thodol (oslobođenje slušanjem u posmrtnom stanju), jedinstvenog dela sakralnog segmenta svetske književnosti. To je knji­ga zapečaćena sa sedam pečata tišine - ne zato što njeno saznanje treba uskratiti neupućenima, već zato što bi se njeno saznanje pogrešno shvatilo a, iz tog razloga, imalo bi tendenciju da zlouputi i povredi one koji nisu podobni da ga prime.

Tibetanska knjiga mrtvih je prvi put prevedena na engleski početkom prošlog veka (prvo izdanje 1927.godine) zajedničkim radom tibetanskog lame Kazi Dave Samdupa i izdavača dr. Evans-Venca. Prevod je sa tibetanskog orginala, koji pripada tradiciji Mahajana budizma, a Tibetanci su ga oduvek koristili kao ritualni posmrtni tekst. Lama Kazi Dava Samdup i Evans-Venc nadopunili su tekst iz drugih izvornih zapisa Bardo Thodola.

 

Sa Tibeta se vraćamo drugom stranom (železnica je kružna) i tako stižemo u Šangaj (上海;  Shànghǎi), slobodnu carinsku zonu (engleska, francuska) na obali reke Huang-pu. Nekada prestonicu opijuma. 


Opijum, osim što je parfem Iv Sen Lorana  iz 1977, je težak narkotik, a korišćen je za beg od surove stvarnosti. U društvenom pogledu uticao je na pad morala i porast kriminala. Opijum su u Kinu donele kineske trgovačke džunke iz Indije, gde se on uzgajao. Korišćenje opijuma, kao poroka koji razara društveno tkivo,  prvi je ediktom zabranio car Jung Čeng 1729. godine.

 


Uništavanje tovara sa opijumom na britanskim brodovima u luci Kanton 1839. bio je povod za početak Prvog opijumskog rata. Primirjem iz 1842. godine Kinezi su ostali bez Hong Konga, morali su da plate odštetu i naravno da legalizuju uvoz opijuma. Drugi opijumski rat (1856. - 1860.) poznat i pod imenom Rat strelica bio je anglo-francuski (s malom pomoći SAD i Rusije) rat protiv Kine. Započeo je kineskom plenidbom piratskog broda pod britanskom zastavom u Guangzhou. 


Ono što fascinira u ovom velelepnom futurističkom gradu je potpuno odsustvo mostova, svuda se stiže prolazima prokopanim  ispod vode. Tamo upoznajemo umetnika Čea, koji je tokom devedesetih boravio u Srbiji i inficiran je srpskim boemskim duhom. 



Šangaj su prvi zapazili Britanci. Za njima su 1847. godine stigli Francuzi, a u gradu se nastala i jevrejska zajednica. Amerikanci su došli 1863, Japanci 1895. Naselili su se uz britansku koncesiju i tako je nastalo „Međunarodno naselje“ (International Settlement). U ovim privilegiranim enklavama, koje su formirane na neodređeno vreme, trgovci su poslovali po pravnom sastavu sopstvene zemlje. Postojale su i posebne policijske snage. 

No, presudnu ulogu u kontroli grada imala je „Zelena banda“, organizacija nastala u XVIII veku od besposlenih mornara, koja je do 1920. godine potčinila u potpunosti podzemlje u Šangaju. Bili su poznati po okrutnom obračunavanju s onima koji su im zasmetali. Kineski Zemunci, znači brate!




Početkom XX veka broj stanovnika je premašio milion. Šangaj je postao sinonim za greh, avanturizam i bogatstvo. Tu je 1921. godine osnovana Komunistička partija Kine. Britanski vojnici su 30. maja 1925. godine pucali na studente koji su mirno demonstrirali. Godine 1927. nacionalna vojska pod vođstvom Čang Kai-šeka, uz pomoć komunista, zauzela je grad i postavila na vlast Kuomintang. Iste godine vlast je brutalno ugušila proteste (poznato pod nazivom „Šangajski masakr"), kada je u kratko vreme, od svega nekoliko nedelja, bez suđenja, pogubljeno 5 hiljada ljudi bez suđenja. 




Za vreme japaske okupacije, tokom II svetskog rata u samom gradu su vladali narkokarteli i anarhija. Posle rata grad je vraćen Kini, jer su se SAD, Velika Britanija i Francuska odrekli svojih pretenzija na grad, a u grad su umarširale trupe Mao Ce Tunga. Iz Šangaja je 1966. krenula Kulturna revolucija, a bio je i poslednji bastion „Četvoročlane bande“ koja je htela da zauzme Maov tron.



 
Po povratku s Tibeta imao sam osećaj da poprimam osobine Botisatvi, bića koji dožive prosvetljenje, ali mesto da uđu u stanje nirvane, vrate se na zemlju da pomognu drugima.


 U to ime da se na kraju zasladimo nekom od mudrosti koji su dalaj lame podarile svetu:





Naučite sva pravila, da biste znali kako da ih pravilno prekršite.

Jednom godišnje, idite na neko mesto gde ranije nikada niste bili.

Čovek mora sam da se seti svog rođenja. Ako se to ne dogodi, on nije potpun čovek, i mora se ponovo rađati. 

Zapamtite da je najbolja veza ona u kojoj ljubav premašuje potrebu.

Setite se da je tišina ponekad najbolji odgovor.


A vama sada preporučujem da uradite vežbu "pet Tibetanaca",



Tibetanski sveštenicii su  ove vežbe upražnjavali kako  bi živeli duže i zdravije.

Kako i samo ime kaže, ove vežbe sastoje se od pet vežbi koje potiču energetski tok kroz sve čakre. 

Reč čakra dolazi iz sanskrtskog jezika i znači točak. Čakra je energetski vrtlog, smešten u ljudskoj auri. Opisuje se kao posredni organ koji prima energiju spolja i usmerava je dalje u organizam. 

Položaj sedam glavnih čakri odgovara glavnim živčanim spletovima (plexus cervicalis). 

Vežbe pet Tibetanaca stimuliraju energetski tok kroz sve čakre i daju život stanicama, organima i žlezdama. Takođe, utiču na razvoj mišića i doprinose jednoj čvršćoj i zdravijoj muskulaturi.

Vežbe pet Tibetanaca nemaju ograničenja što se tiče starosne dobi vežbača – mogu ih vežbati svi uzrasti.


Fotografije:Gordana Pavlović, Internet