понедељак, 1. август 2022.

Mitelšmek/ 2 dana u 3 države


 

Svaki moj put ima par temeljnih odrednica. Sama suština jeste u onom što ostavljamo u prolazu dok gazimo belu liniju koja i naše točkove poziva na krik. No, vratimo se tim  temeljnim tačkama: istoriji i kulturi, rekreaciji sa spa tretmanima i eliksiru života-vinu. Ovo sveto trojstvo oduvek se upražnjavalo od drevnih Grka i Rimljana pa eto da današnjih dana. Oni su esencija higijene duha i tela; od kojeg nikako ne treba bežati i brana i bedem od svih ovozemaljskih zala.

Krećemo ka severu pa gde usput zalutamo...

Jer i kada lutamo, i to jednovremeno intravertno i ekstrovertno,  mi ustvari tragamo za nekim prikrivenmi smislom. 

 


 

Dekodiramo ga i pohranjujemo negde u memoriji. 

 


 

Kako što to već Crnjanski jedared reče:

„Od svakog grada u kome mi je prolazio život ostali su, u meni, samo njegovi rubovi koji su se ocrtavali noću na nebu. I tako, ja imam u sebi te različite noći, uvek isto nebo, i različite pruge gradskih rubova. U meni je, zato, večnost i potpuni mir, i sve mi je svejedno.“

 


Subota je idealan dan za posetu gradu koji nosi to ime. A kažu da ih je imala 200! Nalazi se na samom severu Srbije, duž glavnih evropskih koridora i između dve reke: Dunava i Tise. Najskuplje otkupljen srpski slobodan grad od Marije Terezije.

Za utehu, izvanredno kulturno nasleđe, bogato ukrašene građevine, multikulturalni duh i evropski šarm su osobine koje čine ovaj grad drugačijim. 


 

Subotica je poznata po svojoj opuštenoj atmosferi, dobroj hrani i kvalitetnim vinima. Festivali (upravo završeni evropskog filma), događaji, koncerti, živopisan kulturni život tokom cele godine je razlog više da posetite ovaj grad svojom lepotom ogrezao u stil secesije. 

 


 

Povrh toga, Subotica nudi puno zanimljivih mesta za odmor i razonodu, kao i za mnogobrojne aktivnosti oko jezera, na ergelama, salašima, u šumama i lovištima.


Palićko jezero nalaze se 8 kilometara istočno od Subotice, na samom severu Vojvodine, ali nažalost ni po najnovijim istraživanjima nije pogodno za kupanje.  Nekada je od Subotice do Palića saobraćajao tramvaj. 


 

Prema legendi, Palićevo (Palićko) jezero je nastalo od suza pastira Pavla koji je izgubio svoje stado i zato je voda slana. Prema drugoj priči, jezero je stvoreno iz drevnog Panonskog mora koje je nekada kupalo obale današnje Panonske nizije. Predah pravimo uz odlične sladolede i pivo na ženskom štrandu.


Nedaleko od jedinstvenog Palićkog jezera, u sred zelenog mora vinograda, ističe se šareni krov zdanja podignutog u stilu panonske secesije. Tu se nalazi Vinarija Zvonko Bogdan, smeštena nedaleko od Subotice. Vinogradi su na dve lokacije ukupno 64 hektara. Sortiment je naklonjeniji  belim sortama grožđa, а od crnoh grožđa tu je autohtona frankovka (plava frankinja). 


 

Zgrada vinarije moderno je i funkcionalno zdanje koje istovremeno odgovara jedinstvenoj arhitektonskoj tradiciji ove regije. Velelepni barrique podrum sa jedinstvenim salama za degustacije, veliki restoran prepun detalja koji svedoči o kulturnom bogatstvu Subotice i Palića, a tu je i jedinstveni pogled na nepregledne i savršeno uređene  vinograde. 


 

Slike po vinariji i na etiketama delo su  Eugena Hočеša. Probamo  polusuva vina 8 taburasa ( po1/2 sovinjona i tamjanike), 4 konja debela-roze od merloa, kaberne frana i plave frankinje, i na kraju Život teče- crveno. 

Prekoputa je Vinarija Reljić, mala porodična vinarija osnovana 2015. godine. Na 2 hektara površine zasađene su internacionalne sorte vinove loze kao što su merlo, kaberne sovinjon i fran, sovinjon blan… Nešto mora da ostane i za neki drugi put.

Idemo dalje prostorima zacrtanima u delu Fridriha Naumama (1860-1919). Vreme je i da se pređe u Mađarsku i malo vremena provede u banji u Morahalemu,  uz spa seanse, ali i da se tu i zanoći.

Servus!  


 

Segedin su zaposeli Indijanci i kauboji! Iz muzeja u Oklahomi, National Cowboy & Western Heritage u ovdašnji muzej „Mora Ferenc“ prisitigle su nošnje, oprema, upotrebni predmeti i naoružanje koje su koristili na Legendarnom divljem zapadu.

Neki od nas nisu trebali ni da brinu za svoj proređeni skalp.

Mislim da je današnjem svetu ipak najpotrebnije da popuši lulu mira!

Nedelja nakon laganog okrepljenja langošima (mađarskim uštipcima sa prilozima i to vampirska edicija) put nas dalje vodi ka sledećoj zemlji iz ovog vikend paketa. Zemlje sa kojom imamo toliko toga prijateljskog, uprkos sasvim drugačijem poreklu i jeziku.  Pošto pređimo i tu granicu, te ćеmo se uputiti u grad koji karakteriše čitavu oblast. Grad treći po veličini u Rumuniji i najveći u Banatu. Ovako ga je svojevremeno opisivao Crnjanski:

 


 

„Temišvar je, u moje vreme (1896/1912), bio varoš raskošna, moderna, sa širokim avenijama, velikim parkovima, veslačkim klubovima, na vodama, ali i industrijskim predgrađima. Imao je ogromna egzercirišta i groblja. Imao je nadimak Mali Beč.

U srcu varoši bio je barokni centar grada, sa velikom, katoličkom, katedralom, čuvenom sa koncerata Baha, sa manastirima katoličkih fratara, među kojima je jedan, pijarista, bio moja škola.

Prekoputa katoličke katedrale, bila je srpska Saborna crkva, sa dvorom vladike, od mramora, i mala škola mog srpskog učitelja Berića, kod koga sam učio četiri osnovna razreda. Naša crkva bila je čuvena po ikonostasu Danila.

Porta je bila bašta, sa pljuskom jasmina, i lipa.

Nasred Temišvara, svake nedelje, kad je vreme lepo, svirala je vojna muzika, na trgu, opkoljenom terasama restorana i slastičara. Svet se tu šetao, kao što se u Italiji šeta.Pred slastičarom, tu, stajala je, obično, grupa salonskih lafova i oficira, pa i grupa pravoslavnih kaluđera, pod kamilavkama.“

Gubimo sat na vremenskim razlikama, ali bar smo već snabdeveni lokalnom valutom, lejem. U usputnim selima na krovovima gnezda sa rodama. Bićе dece! Juče pomenuta Marija Terezija zaslužna je za isušаvanje banatskih močvara i tranziciju u plodno zemljište.

Naši vladari i tajkuni ovde su imali velike posede, tu su provodili penzionerske dane, praveći raskošne prijatelje. Ovde su i naši kraljevi tražili supruge. Rumuni su požnjeli šenicu, a po poljima se žute suncokreti. Biće i brašna i ulja ne brigajte. 

Grad Temišvar ime duguje reci Tamiš, iako kroz grad protiče samo reka Begej. Razlog ovome je povezanost i isprepletanost tokova ove dve reke u prošlosti na području grada. Kasnijom kanalizacijom i obaloutvrdom njihovi tokovi su dobili drugačije pravce, koji su do danas u tom obliku.

Godine 790. kralj Pipi Mali gradi naselje na mestu gde se danas nalazi Temišvar.

Poznat kao grad (od 1266.) - Castrensis de Thymes – na raskršću trgovačkih i vojnih puteva,  predmet je  sukoba Turaka i Austrijanaca, a priželjkivan od strane mađarskih buržuja i aristokrata. Između 1315. i 1323. godine kralj Karol Robert Anžujski  proglasio je tvrđavu Temišvar za svoju prestolnicu. Naselje se razvijalo oko utvrđenog jezgra počev od XVIII veka.

Temišvar je bio prvi grad u Evropi koji je, 1884. godine, dobio uličnu električnu rasvetu, a drugi sa uvedenim tramvajem na kolsku vuču.

Hroničari Temišvara tvrde da je Gustav Ajfel izgradio jedan od pešačkih mostova preko Tamiša. U centru su tri trga oblikovana u XVII i XVIII veku. A ovde ćete naći i jedan fascinantni organski rad Gaudijevog đaka.

Grad je bio svedok i seljačke bune koju je predvodio  Đerđ Doža (1470.-1514.) Poznato je da je konjicu služio u Beogradu, da mu je čak dodeljeno i pravo na grb. No, zarad pravde, odbacio je sve privilegije stavio se na čelo seljaka i poveo ih je u boj. Uhapšen je u Temišvaru, posađen na pregejani tron i kunisan usijanom krunom, a u ruku mu je dato usijano žezlo.  

 


 

Nalazimo se na centralnom temišvarskom Trgu Pobede (Piaţa Victoriei) . S jedne strane ispred Rumunska saborna crkva banatske mitropolije, čiji je ktitor brat naše kraljice, rumunske princeze Marije) sagrađena 1946. godine u moravskom stilu i visoka  90 metara, a na drugom Zgrada Opere sagrađena 1872, sa impresivnim neobaroknim stubovima i balkonom. Sa njega je 16. decembra 1989. krenula revolucija u kojoj je oboren diktatorski režim Nikolaja Čaušeskog.  

 


 

Sećam se i tog socrealističkog Temišvara, osiromašenog i poniženog lepotana, sa mirisom DDT-ija u radnjama, skromnom  i skoro neupotrebljivom ponudom odeće i hrane, kada nas je kroz njega vodio mađarski mladić koji je po svaku cenu hteo da kupi naše Levis košulje.

 


 

Socrealističkih vojnika sa uglancanim smeđim čizmama i vojnih vozila kao da su izvezeni iz muzeja. Sveprisutna demonstracija vojne sile. Ali i postavljenih daski niz stepenice pomoću kojih su kotrljali buriće sa pivom. Temišvar osamdesetih je po estetici podsećao  na Beograd šezdesetih.  Lep ali siromašan.


 

Sada se dosta fasada obnavlja u tom predivnom pešačkom prostoru, a u mnigobrojnim restoranima i kafićima zveče čаšе i escajg. Slavi se život!

Na Trgu  Pobede u prizemlju zgrade temišvarske Politehnike je tako smešten  dendijevski restoran „Lojd“ vlasništvo Slavomira Gvozdenovića.

Gledano od zgrade Opere sa desne strane se nalazi Korzo, kojim su se šetali ugledni građani. Nasuprot Korzou, sa leve strane nalazi se Surogat, kojim su mogli da šetaju đaci, studenti i vojnici, ali samo sa posebnim dozvolama. Otprilike na sredini Trga je Kip vučice,  poklon grada Rima Temišvaru 1926. godine.  Ukupno ih je gradovimo poklonjeno 7.

Krajem Velikog rata u Temišvar ulazi srpska vojska da bi ga 3. avgusta 1918 predala Rumuniji.

Sledeći značajan je  Trg Ujedinjenja  (koju Crnjanski pominje) gde se nalazi Eparhiju Temišvarske Srpske pravoslavne crkve, Vladičanski dvor, kao i par kafića gde može da se predahne uz kafu ili čašu vina, te ja biram čašu crvenog autohtonog.

 

Najstarija fabrika piva iz Rumunje je odavde i to od 1718. godine. A postojala je i fabrika duvana.

Na Trgu slobode je  Gradska kuća (temelj je postavljen davne 1743. godine). Ispred nje je statua Bogorodice, tu su muzička i pozorišna akademija. Zanimljivo je da je ovde davne 1961, 25. marta, osmišljen prvi električni računar – Mecipt 1. Imao je 2000 elektronskih cevi, preko 20.000 kondenzatora i otpornika, 30 kilometara žica i 100.000 lema. Može se pogledati u muzeju Politehničkog univerziteta u Temišvaru.

 


Na prostranom i prelepom temišvarskom Trgu ujedinjenja je i Muzej umetnosti.

 I dok su u Segedinu ratuju kauboji i indijanci ovde je trenutna izložba posvećena radovima Ukiyoe japanskih umetnika iz kolekcije Džordža Kraforda koji nam dočarava junake i njihove podvige, ali i ljubavne heroje u potrazi za zadovoljenjem.

 Ovo potonje  u slikama preskačem zbog rigidne Fb regulative, a na vašu žаlost. Prelepo se dočarane te njihove vragolije.

A ja tako volim egzotičnu umetnost dalekih kultura.

Ova mini turneja imala je za cilj da populariše ono što nas spaja, iako smo razliito ono što nam je zajedničko iskustvo i doprinosi da se bolje razumemo i sarađujemo.

Nažalost današnji svet korača u sasvim suprotnom smeru.

Bez moje podrške i bez mirenja i potčinjavanja.


 

Završavam, izlazeći iz algoritamske petlje, onako kako sam i započeo-citiranjem Crnjanskog:

„Ali, pored tog Temišvara, mađarskih plemića, proletera i metalaca, postojao je i jedan drugi Temišvar, kome je moja porodica i dušom i telom pripadala, tada. To je bio Temišvar Srba, ostataka, varoš stara, umiruća, fanatična, verska. Dijaspora, kao i Temišvar Jevreja.“

Čeka nas nekih 170 kilometara do Beograda. Uz suton i mlataranje elipsi u hidroparkovima koji posećaju na ukopane dinosauruse.

 

Нема коментара:

Постави коментар