четвртак, 8. фебруар 2018.

Aprilska mediteranska tura 2011. - Porto, zaustavljen u vremenu i prostoru



 
 
 
 


Ustajemo rano i hitamo da uhvatimo voz koji će nas odvesti u drugi po veličini (250 hiljada stanovnika) grad u zemlji, u nekadašnju prestonicu Portugalije, u Porto. Ime označava luku, a potiče iz rimskih vremena (Portus Cale). Darivao je ime i čitavoj zemlji. Portugalci često ispred grada stavljali član O, pa neka vas ne začudi ako čujete i  Oporto. Simbol grada, ali i čitave zemlje, je petlić.  Po legendi on je prvi zakukurikao da je grad oslobođen od Mavara. Gradu često tepaji i Invicta, štp prevodimo kao nepobedivi. U Portu se ispilio i Henrih Moreplovac.

 



Henrih Moreplovac (1394-1460) – sin je Filipe Lankaster, sestre engleskog kralja Henrija V,  1415. godine zajedno sa ocem i braćom učesvuje u borbama za mauritiusku luku Ceuta 1415. godine. Iz Maroka je sagledao primorje u Indiji. 

 
 

Otišao je u zamak u Saint Cape-u da još malo porazmisli. Razgovarao je sa pomorcima, trgovcima, kartografima, sa svima koji su mogli da pruže barem neke informacije o pitanjima za koje je bio zainteresovan. Do Hajnriha, navigacija je bila kao nauka na prilično niskom nivou, ali joj je dao ozbiljniji karakter. 

 
 

Godine 1438. izgradio je u Sagresu nešto nalik na opservatorija i školu za navigaciju čije ruševine i danas mogu da se vide. Godine 1420. jedan od brodova koje je poslao Henrih otkrio je ostrvo Madeira. Nekoliko godina kasnije ovo ostrvo je bilo kolonizovano i postalo je prva veza u lancu portugalskih kolonijalnih luka. 

 
 

Henrih Moreplovac umro je u novembru 1460. godine i sahranjen u kapeli manastira Batalha. Iste godine, 1460, rođen je Vasko da Gama, čovek koji je ispunio prinčev san.

 
 

Sa železničke stanice Sao Bento, oblepljene portugalskim keramičkim pločicama (azuleižuš), koje nemo pripovedaju o burnoj istoriji grada krećemo u svoju jednodnevnu gradsku eksurziju. Kaldrmom (kalsada portugeza) dolazimo u turistički epcentar, Ribeiru i do trg Liberdade.


 
Uzimamo otvoreni autobus za turističko razgledanje grada i pored našim očima promiču stara, grandiozna, koloritna, ali i ruinirana zdanja, često kao da niko u njima i ne živi, parkovu, crkve i gradske palate. 


Grad je iz arapskih ruku uzeo  868. godine  vođa Vímara Peres, vojvoda od Galicije  i osnovao prvu portugalsku državu. Promiču tako Gradska katedrala i crkva Clérigos (XVII vek barok), zdanje Stare berze sa svojim čuvenim arapskim salonom.


 
Godine 1717. uspostavljena  je engleska trgovačka komora koja se bavila izvozom vina. Napoleonove trupe opsedaju grad 1809. godinu, a gradsko stanovništvo daje se u bežaniju preko pontonskog mosta postavljenog na reci Douro. Most popušta i tragedija je na pomolu. Godine 1822. donesen je liberalni ustav kojeg nije prihvatio kralj Miguel I (1802.-1866.). Kralj kopira Napoleona i napada grad. Opsada traje punih 8 meseci. Nakon kraljeve abdikacije uporni Portugalci vraćaju ustav u upotrebu. Ovde je 31. januara 1891. godine izbio ustanak koji je rezultirao uspostavom Republike Portugalije 1910. godine. 

 
 

Staro gradsko jezgro, unutar zidina koje datiraju iz XIV veka, upisano je na popis svetske kulturne baštine UNESCO-a 1996. godine. Porto zovu i "gradom mostova", iako nije sačuvao nijedan stari most. 

 
 

Najstariji sačuvani most je železnički most Ponte D. Maria (Maria Pia), projektovao 1876. godine Gustav Ajfel. Tu je i most Ponte Dom Luís I (Luiš I) izgrađen od 1881.-86. godine, a radio ga je Gustavov mali, Teofil Sejrig. Ono što ga čini zanimljivim njegova dva nivoa spojena velikim gvozdenim lukom. U blizini mosta Arabida (Arrábida 1963.) pronaći ćete najveću sinagogu na Iberijskom poluostrvu.  Ulaskom Portugalije u Evropsku uniju nastaje inflacija mostova, te se grade São João,  železnički most (1991.), Freixo (1995.) i Infante D. Henrique (2003.).

 


Jedemo prve ovogodišnje jagode, pričamo sa ovdapšnjom novinarkom (ko tu koga intervjuiše?), pa odlazimo do Muzeja savremene umetnosti (Museu de Arte Contemporânea) fondacije Serralves. 

 
 
 

Vredan je posete i Muzej portugalske umentosti od XVI do XX. VEKA (Museu Nacional de Soares dos Reis)

 

Od novotarija tu je koncertna dvorana Casa de Música (2001.-2005.) po projektu holandskog arhitekte Rema Koolhaasa, u vreme kada je Porto proglašen za europski glavni grad kulture (2001.). Tu su i jedna od najlepših evropskih i svetskih knjižara Lelu (Lello) koja  je otvorena 1906. godine, sa neogotskim enterijerom, vitražima na tavanicama i spiralnim stepeništem.

 

Interesantno je da na ovoj Aprilska mediteranska tura obilazimo gradove, poznate po moreplovcima i istraživačima pa tako i po poznatim fudbalskim klubovima (Đenova-FK Đenova, Barselona – FK Barselona, Valensija – FK Valensija, Lisabon -Sporting, Nica –FK Nica. Grad u kojem smo iznedrio je FK Porto, portugalski drugi najtrofejniji fudbalski klub.


Od tolike kulture i lepote Stendel bi rekao da čovek mora da ogladni. Pronaći ćete pregršt malih, udobnih restorana, gde možete predahnuti i prezalogajiti, a da vas ne udaraju po ušima. Da li ste za bakalar, „male francuskinje“ (francesinha) – sendviči imigranta Danijela da Silva (1960.) ili ste za škembiće ( fileke). Meštane tako zovu i Iznutričari (Tripeirosi). Legenda kaže da su 1415. godine prilikom prvog kolonijalnog pohoda, prikupljene sve količine mesa za odvažne moreplovce, te je ostatak populacije bio osuđen da se hrani iznutricama, unutašnjim organima živuljki. Pređimo sada na prijatnije teme. Da malko zalijemo!



Bejaše ovo jedinstvena prilika da se razbije još jedan mit. Mit da slatko, deserno vino, Porto potiče iz istoimenog grada. Da biste zavirili u bačve s ovim napitkom morate preći "zlatnu reku," Douro, i doći u Gaju (Vila Nova de Gaia). Tamo ćete pronaći vinske podrume koji datiraju i iz XVII veka. Da li s tim ima veze i da je Portugalija najveći svetski proizvođač plute, ne pitajte me!

 
 

Ulaz u vinske podrume se bliže obali plaća, a ako zađete malo dublje i dalje  isprobaćete besplatno tri ili četiri vrste ovog pića i čuti priču o njemu. A zašto je tako prokleto slatko?
Za sve su krivi Englezi! Oni su, kada im je ponestalo „bordo kupaža“ (coupage), da bi lakše u XVII veku transportovali vino u svoje kraljevstvo, vinu iz okoline Dora dodavali destilat vina da se ne bi pokvarilo u dodiru s vazduhom (slično sicilijanskoj marsali).

 

Portugalci (Markiz od Pombal, još 1756.) su mu samo zaštitili geografsko poreklo, stvorivši Porto. Douro je tako postao najstariji demarkirani region za proizvodnju vina na svetu. Tradicionalni porto je od crnog grožđa (touriga nacional, tinta roriz ili tinta cao).


Kljuk se neprestano meša, a kada sadržaj alkohola u vinu dostigne nivo od šest ili sedam procenata, dodaje se 77 % alkohol od neutralnog grožđanog pića. Time se potpuno zaustavlja fermentacija, ubijaju se kvasci, a velika količina preostalog grožđanog šećera ostaje nefermentisana, to vino čini slatkim, sa uobičajenim sadržajem alkohola od oko 18 do 20 %. Nakon toga porto odlazi na odležavanje u hrastovu burad. Za proizvodnju porta najčešće se koristi kupaža vina iz više berbi.

 
 


I kao što su Francuzi konjak načinili neuporedivim, tako su i Portugalci uradili sa portom- može da se proizvodi samo od grožđa koje je ubrano u ograničenom i označenom regionu oko reke Douro i njenih pritoka. Pripada kategoriji specijalnih, desertnih vina sa povišenim sadržajem alkohola.

 
 

U Portugaliji se proizvodi više različitih vrsta i stilova porta:


drveni:

Rubinski porto (Ruby) najzastupljiniji i ujedno najjeftiniji, crveni, ruby, porto, bogat na teksturi, proizveden od crnog grožđa, voćnog ukusa, arome pekmeza i zrelog voća. Za njegovu proizvodnju najčešće se koriste kupažirana vina iz dve do tri berbe, a već nakon tri-četiri godine pojavljuje se na tržištu. Dostupne kategorije ruby porta su: ruby, reserva, late bottled vintage (LBV) i vintage.

 
Zlatni porto (Tawny) je svetlija i lakša varijanta porta. Nastaje kroz nežniji proces maceracije, nastaje od vina iz više berbi, nakon mešanja, odležava najmanje sedam godina u hrastovim buradima. Ukoliko na boci tawny porta nije naznačena godina berbe, reč je o portu koji je u hrastovoj buradi proveo ne manje od sedam godina. Ovo je jedno od onih vina za koje važi pravilo “što stariji to bolji”. Kategorije su: tawny, tawny reserva, tawny s oznakom starosti (10 godina, 20 godina, 30 godina i 40 godina) i colheita, odnosno single harvest.


Beli porto proizvodi se od belog grožđa i jedini je porto kod kojeg se pravi razlika po slatkoći. Postoje suvi, polusuvi i slatki belo porto. Za razliku od crvenog koji gubi boju, beli porto sazrevanjem dobija na boji, a u zavisnosti od vremena sazrevanja, primetnije su nijanse narandžaste i ćilibarne boje.

 
 
predikati:

Ako je grožđa iz jedne berbe, iz nekoliko različitih vinograda (jedan za osnovu, drugi za stil, a treći za buke), onda je to Arhivski (vinatge) porto, najbolji i najskuplji porto, koji u ukupnoj proizvodnji portoa ima udeo od svega dva odsto. On odležava u hrastovim buradima najmanje dve godine i naknadno u boci, ponekad i do dvadeset godina. Karakterišu ga arome čokolade, kakaoa, kafe, duvana, začina i bobičastog crvenog voća. Usled dužeg odležavanja u boci moguće je i formiranje taloga, pa je preporučljivo dekantiranje. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je Vinarija Quinta do Noval, koja proizvodi svoj arhivski porto iz jednog jedinog vinograda (quinta). Prema zakonu o portu, arhivski porto mora se flaširati između 1. jula druge godine nakon berbe i 30. jula treće godine, računajući od berbe.



Colheita porto je zlatni porto iz jedne berbe, koje odležava najmanje sedam godina u drvenim bačvama Zbog toga Colheita porto  ima dva datuma na etiketi, i to godinu berbe, i godinu flaširanja.


LBV porto je slično arhivskom portu, uz jednu mali začkoljicu. Ime LBV je engleski akronim za Late Bottled Vintage, što bismo mogli prevesti kao „kasno flaširan arhivski porto“. To je vino proizvedeno od jedne berbe, ali u hrastovim bačvama boravi od 6-7 godina, tako da, obadva datuma, datum berbe i datum flaširanja se moraju navesti na etiketi. 


U novije vreme na tržištu se pojavio novi tip porta „sa jednog imanja“- (single quinta).

 


Posle ovog vina ono šta vam je potrebno samo je još slatkiš u vidu pasteis de nata. Oni, kuržniji, neka probaju kolače od bakalara (bolinhos de bacalhau, pastéis de bacalha). Nije to moj tanjir šećera! 

 

A sad natrag na voz za Lisabon. A u Lisabonu nas je dočekala kiša.  Pljusak.


besplatan WC, punjenje mobilnog i besplaat internet


Нема коментара:

Постави коментар